Židov

ga, što razumijemo pod aktualnim razvojem, porast imigracije, porast pučanstva. Kupovanje novih zemljišta znači za prvu godinu potrebu namještenja novih stručnih radnika, te radnika za obični rad, za pripravu novog zemljišta za nove naseobine u Palestini. U narednoj godini moći će se ovi radnici i novi useljenici naseliti na kultiviranom zemljištu,, stvoriti nove naseobine. Gradnja kuća zaposlit će stotine ruku. Komercijalni zajmovi dat će mogućnost stotinama Židova srednje iklase. kojima je uspjelo da spase svoj život iz ruina istoka, ali nemaju dovoljno novaca, da postaju samostalni u Erec Jfsraelu. Industrijalni zajmovi dat će istu mogućnost hiljadama židovskih obrtnika koji su pripravni da ostave Poljsku i Galiciju i da prenesu u Erec Jisrael ne samo svoju struku, svoj alat, već i nešto novaca, ako bi im se tamo padijelio malen zajam. Agrikulturni zajmovi dat će mnogim obiteljima mogućnost za individualne naseobine, te već sam početak poduzeća, koja stoje u savezu s planom o iskorišćivanju snage vode pribavit će velikom broju radnika, tehničara i inžinira zarade. Svi ti počeci donose sobom napredak. Ne samo za nove useljenike, već zato, jer se stvara nov život, nova središta za izmjenu robe i produkcije. To uvijek daje novog poticaja razvitku i svaki imigrant od danas pripravit će mogućnosti za tri ili pet od sutra. No sve to zavisi o uspjehu ili neuspjehu Keren Hajesod-akcije, i to baš o onom dijelu, koji je mnogo veći no redoviti budžet. To mora da uvidi svaki prijatelj Erec Jisraela. Ako dakle pokrijemo redoviti budžet, njiesmo još ništa učinili za povećanje našega pučanstva u Erec Jisraelu. Ako namaknete redoviti budžet, učinili ste mnogo za naše naseobine, koje već postoje, ali niste ništa učinili za one mase, koje stoje pred vratima Erec Jisraela i to u času, kad ih Erec Jisrael najviše treba. To su one dvije trećine budžeta, koje služe za imigraciju, porast i ojačanje našega jišuva. To je tek pravo ojačanje našega jišuva, pravi korak stvaranju jevrejskog majoriteta u zemlji. Proračunato je, da, ako na vrijeme dobijemo potrebni budžet, t. j. ako ćemo moći u jednoj godini potrošiti u Erec Jisraelu 6 mPijuna dolara, imat ćemo mogućnost, da dovedemo u zemlju ii godini 1922. 25 do 30 hiljada radnika, a još veći broj u narednoj godini. Sadašnje židovsko pučanstvo Palestine broji 80.°0U duša t. j. 12% cjelokupnog pučanstva Ako ćemo namaknuti cijeli budžet za u.. 1922./23., tad će u januaru 1924. biti u Erec Jisraelu 140 hiljada Židova, t. j. 20% pučanstva, najveći postotak, koji su Židovi imali u zemlji, otkad su iz nje prognani. Jasno je. da će to opet učvrstiti našu političku poziciju i pozicije naših kolonija, budit će novi optimizam u srcima Židova u galutu, podizat će našu čast i naš financijalni kredit u cijelom svijetu. Ali sve to stoji i pada s budžetom, potpunim budžetom! Drukčije govore pesimiste. Oni pitaju, čemu skupljate budžet za dvije godine? Zar nije dosta da ove godine sakupite budžet za 1922., a 1923. da počnete novu akciju? Ne, to nije dovoljno. Da to shvatite, moram da vas podsjetim na pravi smisao, na jedini cilj Keren liajesodideala. Londonska konferencija u julu 1920., koja jc zaključila osnutak Keren

Hajesođa, nije time htjela, da stvori novi izvor za pokrivanje naših godišnjih budžeta. Keren Hajesod je fond od 100.000.000 dolara, osnovni fond neizmjerne velečine. Ideja je Keren Hajesođa, da stvori veliki, snažni financijski instrument, koji bi imao da bude glavni faktor za ekonomski razvoj Erec Jisrael Keren Hajesod mora postati onaj faktor, koji će nam omogućiti, da uplivišemo na razvitak zem-, lje na način, koji će pogodovati židovskoj kolonizaciji. On treba da nam dade mogućnosti za gradnju luka, željeznica, za sve javne radove u Erec Jisraelu, da možemo svagdje mnogo investirati i da budemo svagdje prvi. Osim toga je zadaća Keren Hajesođa, da pokrije redoviti budžet, no to je samo mali detalj. Prinuždeni smo, da sve uradimo i da sve svoje sile za sada posvetimo ovomu malom detaju, a da ni za korak ne dodjemo bliže glavnom cilju, naime stvaranju stalnih financijskih institucija za židovsku kolonizaciju. Jasno je. da je sakupljanje tog neizmjernog osnovnog fonda od 100 milijuna dolara i više neizmjerno teška zadaća, koja iziskuje vanredne metode. Ne može da se s njime postupa kao nuzgrednom stvari u dosadnim stankama svakidnevne jagme. Rad za ovaj fond mora da ima karakter velike bure, mora da se odlikuje osobitom privrženošću i intenzivitetom. Treba niz mjeseci za sistematsku organizaciju i propagandu u cijelom židovskom svijetu. A da sve to provedemo, ne smijemo da imademo budžetarnih briga. Povremeni rad mora da se izvrši, da smo u slijedećoj periodi slobodni za velika nastojanja, koja nas čekaju. To mora da shvati svaki saradnik Keren Hajesođa u Americi, ne, svaki Židov, jer svaki Židov mora da je u svom' krugu saradnik Keren Hajesođa, Nije to nikakova kaprica, nikakova propagandistička šablona, neumoljiva je to logika situacije, koja nam odredjuje minimum za jednu godinu, a svaki bi neuspjeh bio propast našega djela. Konačno još jedna riječ. Naša delegacija sastoji se iz pet članova, te je posjetila sve važnije židovske centre u zemlji. Naš je dojam i čvrsto uvjerenje, da se u Americi može ne samo namaknuti odredjeni minimum, već kud i kamo više, ako Će naši prijatelji učiniti svoju dužnost. Znamo, da se još mnogi drže postrance, da još uvijek postoje različna mišljenja, no uvjereni smo, da je pretežita većina Židova u Americi pripravna, da daje za Keren Hajesod. Lokalni saradnk:! Keren Hajesođa treba sada da stupe u dodir sa židovskim masama, da pokucaju na svaka židovska vrata. To je jedina tajna našega uspjeha.

Bombaški atentat u Budimpešti

Početkom prošle nedjelje eksplodirala je u klubu liberalaca Krzsebetvarosa u Budimpešti bomba podmetnuta od »Madžara, koji se bude«. Ovaj klub sastoji ta kako bi i bilo drukčije u današnjoj Madžarskoj? —gotovo samo od Židova. Židovskim vodjama madžarskih liberalaca, židovskim članovima kluba bila je namijenjena bomba, kojoj je šest Židova palo žrtvom. Prasak bombe nije se dao zatajiti, a

Budimpešta nije Horgovanska šuma, u čijoj su dubini zastrte očima inostranstva„ visjele žrtve najpodlijih zvijeri, žrtve, kojima je šuštanje lišća pjevalo opijelo. Dok su valovi Dunava izbacivale Iješine židovskih žrtava, šum je tih valova uspaljivao savjest hrišćanske Madžarske. A sami Židovi? Oni su stupali u redove legitimista i htjeli, možda od bezumna straha, sebi sugerirati, da i u Madžarskoj krči sebi put civilizacija. Trebao je zagrmnuti prasak jedne bombe, koji se nije mogao zabašuriti, e da se oglasi evandjeoska ljubav iz himbenih ustiju onih Apponyia i Prohaska, koji su intelektualni začetnici pogroma. Da se ne bi reklo, te mi po svojoj židovskoj solidarnosti pristrano gledamo stvar ako bi bio tolik cinik, te bi se drznuo to reći? mi ćemo ovime svršiti svoja razmatranja i dati riječ doista slobodoumnim Madžarima oko Oskara Jaszi-a, koji u svome listu »Becsi Magyar U j s a g. ovako pišu: »U petak u podne crnilo se rakoskerestursko izraelitsko groblje od tisuća ljudi. Pogrebima velikih bankovnih vodja, opće poznatih židovskih ličnosti nije redovno pribivala ni desetina one svjetine, koliko ih danas došlo, da oda zadnju poštu onoj šestorici erzsebetvaroških gradjana, koje je na sramotan način usmrtila übilačka bomba onih, što se bude. Budimpeštanske su radnje bile zatvorene, u fabrikama zastao je rad četvrt sata: ovaj pogreb nije bio očitovanje jedne tek žalosti, već glasni protest čestitoga madžarstva protiv zločina bijeloga terora, koji ne preza ni pred čime Podli zločin onih, koji se bude pogodio je baš one krugove, koji su od pred više no godinu dana voljeli vjerovati i zazivati vjeru u drugih, da u Madžarskoj nema bijeloga terora. Onih šest lesova poučilo ih je, da ga ima. I k ovih šest lesova došao je u Evropi najpoznatiji i najuvaženiji možda jedini uvaženi pretstavnik madžarskog političkog života, grof Albert Apponyi, te je za svoje godine i s obzirom na svoj temperamenat neobičnom žestinom žigosao onaj poredak, koji omogućuje, trpi i podupire ovakove zločine. Do srži svoga bića klerikalni učenik kalksburških jezuita izrekao je nad neukrašenim crnim lesovima židovskih žrtava žalobni govor, a iz njegovih riječi mogli su Bethlenl, Gombosi i dželati razabrati, da ih osudjuje jednodušno gnjušanje evropskoga javnoga mišljenja. Ali mogli su razabrati i oportunistički peštanski Židovi, da iz kukavštine, prisile ili zato, što nekolicinu od njih još nijesu zatrli ni izagnali iz dubina madžarske močvare pobiješnjeli zlotvori, ne moraju pod svaku cijenu poricati bijeli teror, ne moraju se predati azijatskom horthyzmu. Albert Apponyi doviknuo im je priznanja vrijednom odvažnošću, mladačkim uzbudjenjem, da ima bijeli teror i da ne će prestati dotle, dok budu Horthy i njegovi betyari sjedjeli na šiji madžarskoga naroda, a u madžarskom narodu na šiji pokornih Židova. Apponyieva pouka možda će uspraviti pretjerano gipku hrptenjaču onih Židova, koji su ostali na životu.« Na ovom pogrebu govorila su dva peštanska nadrabina, koji su se natjecali u oči jednog užasnog zločina počinjenog po ljudima, koji uživaju osobitu zašti-

4

»ŽIDOV«

BROJ 16—17.