Židov

snrvalakšimo, ako mu se lagano približavamo. Juda L e v i (Sarajevo) ne drži, da je ovogodišnji uspjeh zadovoljavajući, ali je istoga mišljenja k&o i Bloch, da trebamo svoje zahtjeve restringirati. On ponavlja- riječi Dr. Benaua sa sarajevskog sleta, da je glavni hebrejski rad onaj s djecom. 1 tu bi tražio maksimalan rad. Unutarnja ga sila tjera, da preporuči svoj omladini ; uči hebrejski, radi, jer u tom je spas. Referent Bloch u završnoj riječi konstatira, da se gotovo svi govornici s njime slažu i žtovršuje apelom, da svi ozbiljno prionu na jevrejski rad. TREĆI DAN. Utorak, dne 15. augusta 1922. Predsjednik dr. Stein u nastavku konferencije podjeljuje riječ Otto R e c h n i t z eru, da održi Palestinski referat. I. Svrha i zadaća ovog referata me' i biti samo informativna, jer, o pitanjima, što zasijecaju u kolonizaciju, imigraciju i cio aglomerat tih problema može govoriti samo stručnjak. Ali je posve krivo mišljenje da se tim pitanjima može baviti i zanimati samo stručnjak. To je mišljenje bolest, koja zahvaća mnogog i mnogo starijeg cijonistu i koja je zahvatila dobar dio omladine. Tko izmedju vas ne pozna riječi »Palestinski rad«? Već je vrijeme, da se prestane s tom riječi. Ona je stvorena, kad se u cijonizmu razvila borba protiv charterizpia, t. j. borba protiv mišljenja, da se u Palestini ne smije učiniti ništa, dok se ne zadobije charter, što z'uači javnopravno osiguranje za buduće naselje u Erec Jlsraelu. To je bilo u vrijeme kad se uvtdjelo, da politički uspjesi mogu dcći tek onda, kad već u Palestini postoje židovske pozicije, na koje se cijonizam može osloniti kod pregovora; a bez tih pozicija cijonizam i kraj Chartera ne bi znao što da počne, jer u predradnjama ne b* imao podlogu za obnovu velikog stila. Truba je u cijonizmu zatrubila: »k praktičnom palestinskom radu.« Ali tek što je tim radom cijonističke organizacije nikao svježi židovski život u Palestini, već se uspravljuje cijonistička savjest. Taj »palestinski rad« postao' je stvar stručnjaka. Sporadično nalaziš cijonista, koji se »specijalno interesuje« za Palestinu i kojima se Šalju referati, e da bi se glatko mogli primiti njihovi prijedlozi, rezolucije itd., budući da se 'drugi cijoniste u palestinskim pitanjima ne smatraju kompetentnima. Tako je bilo onda i tako je ostalo do dana današnjega. što više, na otpor su naišli oni, koji* su pokušali kazati jednostavnu istinu, da Palestina nije tek jedna specijalna strana u cijonizmu, i da cijonizam ne znači drugo no obnovu i izgradnju Cijona. Ta obnova nije jedna od zadaća cijonizma nego jedna i jedina zadaća njegova. Naišli su na otpor u onih, što mišljahu, da je »palestinski rad« važna zadaća cijonista, ali da je isto tako važan i rad u galutu. Sve ovo nije značilo drugo no silaženje sa onog primarnog puta u cijonizmu. Treba prestati s ovim Treba opeta cijonistima govoriti o onom primarnome, to jest o volji k obnovi k ponovljenju svega židovskoga, a sve u vezi sa grudom židovske zemlje, bez koje piikome u nas života nema. I kad budete u to ime radili

za Cijon, omladinci, ted neka vam rad ne nosi etiketu: Palestinski rad; on neka vam znači, da saradjujete u Cijonu, jer ne možete izdržati galuta, imajući sveudilj nadu na život u istinskoj židovskoj zajednici. Čitav galutski rad neka dakle bude samo sredstvo tom cilju. Da govorim sa Bohtnom: Zionist seln unđ Galutharbeit als Selbstzweck betreiben “da doch das Groš unseres Volkes noch lange Im Galuth verbleiben wird«, ist ein nnmbglicher VVlederspruch. Tko se dakle bavi narodnim radom u galutu a velik dio naše omladine čini to i činit će to u dogledno vrijeme neka u tom radu misli na židovsku budućnost i živo vjeruje u Cijon. Bez te vjere nema za svakog radnika narodno bivstvovanje Zidova nikakve budućnostf. Ali ovo ne znači da treba druge sporedne radove, ovog temeljnog i primarnog zabaciti. To tek znači, da Židov kraj galutskog rada ne smije vjerovati u mogućnost sopstvenog apsolutnog iživljavanja u tom galutu. Gdje ta misao I vjera počinju, ondje cijonizam prestaje. Jer cijonizam ne znači: naglasiti svoje židovstvo, pa htjeti da mu se osnuje domaja, a sve tek kao dodatak židovskom životu, u misli da još taj dodatak manjka onome što postoji. To je krivo i opasno shvatanje cijonizma i ono je učinilo, da se »palestinski rad« stavlja iparalelnim ostalim radovima, odnosno da se biće cijonsike ideje učini tek »izvanjom politikom« židovskog naroda kako je, čini ml se, kazao Klatzkin. Ako se kaže. da cijonizam hoće potpunu obnovu židovskog čovjeka, onda to znači, da židovskom duhu treba sagraditi tijelo. A graditi se ne može na tlu koje uzmiče, koje klizi, i koje je sa svih strana opkoljeno starim i tudjim knćerinama, e da bi se dozvolom tudjeg gazde podigao koji kat. Sopstveno treba da je zemljište i sopstvena osnova. Ne pak kopija tudje sjajne fasade, dok su unutra sobe i stanovi bez svjetla i zraka Tko bi u tome bio sretan i zadovoljan, taj nema interesa na novome, što cijonizam hoće. Cijon ili Oalut, to znači: ne stavljati ih paralelnima, nego izmedju njih birati. Odabereš li Cijon, to još ne znači, da ne možeš popraviti svoga stana u Galutu, ali to znači da ga idealno po svome čefu popraviti ne ćeš. Za cijonistu svi putovi vode u Cijon. Nema dakle posebnog »palestinskog rađa*. Ili je sve što se čini, pa i galutlski rad, uperen k Cijonu i dosljedno tome je sve to palestinski rad, ili nije. »Palestinski rad« je riječ necijonista, koji katkada rade za Palestinu i za Židove. Za onoga, koji hoće Cijon, ta riječ ne postoji, jei sve što radi, služi obnovi Cijonovoj z» Židove izvan sebe samoga, ali i za Židova u njemu samome. 11. Palestinskim mandatom engleske države sankcionisana je napokon cionistička organizacija kao nosioc i izvršitelj obnove židovske narodne domaje. Već prije toga fakta, a i njim samim umnožio se je dobrano broj Židova koji se obnovnom pokretu pridružiše, sam pak pokret uvećao je svoju gospodarsku i financijsku snagu. Ali usprkos svega ne valja to precje-

njivati. Židovske su mase ruinirane, a zapadno židovstvo Amerike treba tek organizovati za pokret. Treba dakle kod mogućnosti kolonizacije hladno računati i tek onda stvarati zaključke. Uočiv sve to kaže Ruppin, da će se u 3 godine moći naseliti 100.000 Židova u Palestini. Tim useljenicima treba dati mogućnost egzistencije, koja je moguća samo onda, oka oni budu producenti i to: u: zemljoradnji, industriji ili javnim radovima. Kod biranja izrnodju zemljoradnje i industrije treba prvoj dati prednost, jer ona veže narod radom uz zemlju, A industrija treba da bazira najprije na židovskom radu, onda na židovskom kapitalu. Tek onda može za nacionalnu kolonizaciju imati smisla. a) Zemljoradnja; Nosilac je zemljišne politike židovskog naroda Keren-Kajemet. U zajednici sa P. L. D. C. kupio je 1921. god. 80.000 prvorazredne zemlje. Kupom zemlje pomoženo je i stambenoj nevolji, jer je P. L. D. C. kupila zemlje za 1200 kuća. Kraj raspoloživih sredstava time je kupnji zemlje dostatno udovoljeno. Pita se sad kakova da je forma kolonizatornog rada, da Ii sijanje žita ifi gajenje voća i povrća u farmama. Zasada se u Galileji sije pretežno žito, južno u Judeji gaji se više voće i vinova loza. U prilog sadjenju voća i povrća navadja se to, što je velik dio zemlje upravo za to prikladan, a i Arapi taj dio zemlje ni jesu obradjivali. Taj je način poljoprivrede i rentabilniji, pa je i podloga palestinske industrije. U prilog sijanju žita pak ide ta okolnost, da se valjanim radom na tom polju omogućuje kolonizazacija uvelike, a i intenzivan način tog rada može povoljno djelovati na arapsko gospodarstvo, što opet služi zbliženju Arapa i Židova. Teško je dakle birati izmedju ova 2 tipa. Danas se radi u oba smjera, pa su za to na Fondovom zemljištu u Fmek Jesreelu naseljeni najbolji radnici. Koji je smjer poljoprivrede bolji vidjet će se, a možda su oba jednako važna i jednako, dobra. Uostalom je 12. kongres saslušao referat dra. Soskina o intenzivnoj kolonizaciji i odlučio da po njegovoj osnovi osnuje jednu koloniju. Ali je prodrlo 1 mišljenje dra. Ruppina, da treba dalje nastaviti u oba smjera, pa se tek kasnije odlučiti za jedan od njih. b) I n d u s t r i ja; Palestina nema ni ugljena ni željeza, pa je tako industriji povučena granica, koja medjutim još uvijek pušta voliko polje rada. Dosadanja je industrija slaba, ali sve većom židovskom imigracijom rastu potrebe, pa se stvara i baza za industrijski razvoj. Kaže se da židovski radnik ima prevelike zahtjeve, pa da će to onemogućiti konkurenciju. To ne stoji, jer prosperitet industrije raste s radnikovom inteligencijom, a ovoj pogoduje ekonomično radno vrijeme i do izvjesnih granica više nadnice. Najbolje izglede imaju u Palestini ove industrije: 1. Što obradjuju sirovine jeftine i raširene u Palestini, i kojih se roba u Palestini može dostatno prodati. Ovamo spadaju mlinovi, fabrike konserva, ulja, šećera, alkohola, duhana i cigareta. Nada-

BROJ 36.-37.

»ŽIDOV«

7