Židov
ra, kao što ni izvodi dra. Huge Bergmanna, direktora Židovske nacionalne biblioteke u Jerusolimu, danas već sveučilišne biblioteke. On je upravo nestrpljivo očekivao dolazak glasovite biblioteke preminulog budimpeštanskog orijentaliste Goldzichera, ko’a je bila odredjena za oerusclimsku biblioteku. On, je s tim u vezi gajio velike nade. Već danas, rekao mi je, posjećuju našu biblioteku muslimanski i kršćanski orientalisti, koji rade u Palestini i u okolici, jer smo mi ovdje na blizom istoku jedini, koji raspolažemo svim stručnim časopisima ove znanosti. Kako će to tek onda biti, kad budemo imali Goldzieherovu biblioteku, koja je tako bogata ovom strukom? Muslimanski, kršćanski i jevrejski učenjaci će ovdje studirati, doći će u kontakt, izmjenjivati će misli nijesu li to važniji faktori u zajedničkom životu naroda nego nemila politika ? Slična razmatranja raspredao je preda mnom dr. Josef Freud, prije docent na bečkoj univerzi, onda baš u najvećem po-
slu, da svoj doonda slabi Roentgen-institut, pregradi u zavod uzoran* za evropejske pojmove. On je imao već obećanja mladih naučnih sila iz Evrope, koji su kanili da se posvete jedno vrijeme njegovom institutu, i imao je ujedno opravdanu nadu da privuče polako nauke željne arapske liječnike iz Bajruta i Damaska, koji su tamo posjećivali feldšerske škole. Oni česta putuju na niauke u Pariš, a sada će se valjda kod njega da zadrže i možda će da tamo i ostanu. • * • Htio bih da sa ovim malim scenama prikažem značenje prvog aprila za Palestinu, za Židovski narod, a i za druge narode. Još bih htio da pridometnem malu ilustraciju, koja se tiče naših »unutrašnjih neprijatelja«, za koje se isto nadamo, da će ih naša univerza polako predobiti. Od raznih historičkih rariteta, koje mi je dr. Hugo Bergmann pokazao prilikom mog posjeta u nacijonalnoj biblioteci, najjače me se dojmio jedan osobiti đokumenat: u jevrejskom jeziku štampana kletva,
koja podsjeća na najtamniji srednji vijek, a potpisana je od mnogih palestinskih rabina i hahama, a uperena protiv osnivača »tobože« židovske biblioteke, koji se usuđjuju da postavljaju profane knjige uz svete, i da još pozivaju Židove, d!a posjete takvu blasfemnu instituciju. Ovo je valjda jedini egzemplar ovog dokumenta, koji se uzdržao, jer ostale egzemplare su isti rabini kratko vrijeme nakon toga uništili. »Ali mi ga ponosno spremamo«, rekao je dr. Bergmann »i pogledajte u dvoranu za čitanje, ovdje vidite danas pobožne Židove u kaftanu, sa bradom i pcjesima uz »nevjerničke« mladiće, gdoglave, u radničkom odijelu«. Meni će ovaj razgovor ostati nezaboravan, isto kao i zgoda kod Jcriha i posjet u arapskom šatoru kod Hedere. Jer to pokazuje kako nerazumijevanje i nepovjerenje mora da polako iščezne i da su znanje i umijeće najbolja sredstva za osvajanje. Br.
Beno Steis.
podiže visoko nad sve druge brežuljke i bregove. Mi - Cijon teče Tora! I doklegod je židovski narod dizao svoje poglede prema Cijonu, on je stvarao neprolazna djela i bio je kod kuće. Cim je prestao gledati Cijon, počelo je nazadovanje, rastvaranje, razdor, propast. Nebukadnasar mu uništi kuću. Kurban rišon. Na obalama vavilonskim plače zbog izgubljene sreće, zbog razrušene kuće, sjećajući se Cijena. Ezra i Nehemija vođe narod natrag u zemlju otaca, da izgrade novu, drugu kuću, saji t S e ni, na starome mjestu, na Cijonu. brzo zaboraviše Židovi nauke prošlosti, prestadoše gledati k Cijonu. zanemariše vlastitu kuću, pokloniše se tudjim — i eto nesreće; Sirac osvoji zemlju, pollači narod i oskvrne Hram, kuću na Cijonu. Opet narod podiže oči k Cijonu otkuda mu uvijek dolaze nove nade i nove snage i već mu se približavao spas: starac Matatija u divnom zaletu poluče i uništi Sirca, očisti kuću, i ponovno posveti Hram na Cijonu. Ali kad se narod opet odvrati od Cijona, dodje zadnja katastrofa: Tito osvoji Jerušalajim, opljačka Hram i razori kuću na Cijonu. Kurban Sen t. Odonda židovski narod luta u Galuti od nemila do nedraga; od jedne nesreće u drugu. bio bi davno propao, da nije sa sobom nosio jedno blago, jedan štit i Amanet, jednu uspomenu i svetinju, jednu nadu i vjeru, koju mu nitko ne mogaše ni oteli, ni uništiti: Toru, židovsku nauku i etiku, tradiciju, Cijon, svoju duševnu kuću i domaju, svoj duševni centar, svoj Hram. Odatle je crpio uvijek novih pobuda i novih snaga, bivalo je, da su mu i Toru oduzimali, zabranjivali, proganjali i spaljivali. Narod ju je nosio u svome srcu i u svojoj duši. I uvijek je nanovo napisaoi, razvijao, izgradjivao i propovijedao svoju Toru: Doći će dan, i svi će narodi svoje mačeve zamijeniti plugovima i poklonit će se Cijonu. A sada se narod vraća kući. Dosta je bilo lutanja, lutanja bez cilja! Krvavi svjetski rat nanio je zadnji strahoviti udarac židovskome narodu: übio je i osakatio mnogo stotina tisuća Židova, razrušio stotine tisuća židovskih domova, pretvorio ih u garišta i pustoš doveo šest milijuna Židova na prosjački štap. Kuda da idu, kad im svagdje zatvaraju vrata?!
Još su grmili ratni lopovi, kad je Velika Britanija dala židovskome narodu svoju poslanicu, Balfourovu deklaraciju. I sve, pa i zaraćene, države odobrile su, izrijekom ili mučke, ovu poslanicu. Bio je to prvi akt za vrijeme rata, koji ije pokazivao potrebu i mogućnost pomirbe i sloge u svijetu za jedan uzvišeni cilj, A poslije rata za vrijeme mirovnih pregovora, svi su se brzo i prie svega složili u tome, da treba stvoriti Savez Naroda;, instituciju, koju je već veliki naš prorok Jezaja propovijedao pred više nego dva tisućljeta. I, vrlo logično i simptomatično, Savez Naroda uzeo je pod svoje okrilje, pod svoj protektorat, izgradnju židovske narodne domaje u Erec Israelu. Savez Naroda dao je Velikoj Britaniji nalog, mandat, da osigura izgradnju židovske narodne domaje u Erec Israelu. Izgradnju samu, mora židovski narod da sam, sasvim sam provede. Savez Naroda daje samo svoju dozvolu i svoj blagoslov. To se čini vrlo malo nakon tolikih krutih progonstva kroz 2000 godina i u vidu silnih poteškoća, koje su na putu provedenja toga besprimjernog djela. Ali ipak je taj blagoslov prvo sveopće i mjerodavno priznanje našega prava na povratak u zemlju otaca i na vlastitu nam narodnu domaju u njoj. Tek to priznanje, otvara nam vrata Palestine i daje nam mogućnosti, da pristupimo radu. 1 mi nijesmo ni časa čekali, židovske su trupe išle na čelu britanske vojske i osvajate su i oslobadjate zemlju. A židovski narod, Halucim, išli su za britanskom vojskom i odmah su počeli raditi, graditi, obnavljati. Još su grmili topovi, još su trajali pregovori, kongresi, konferencije oko stvaranja i osiguravanja mira, Židovi nijesu čekali na bilo kakove zaključke. Počeli su raditi. Na hiljade ih se vraćalo u zemlju. Od vremena do vremena zabranjivalo se useljivanje, tolika je bila navala. Preko noći nicali su gradovi i naselja, pustoši i močvare postaju plodne farme i oaze, otvaraju se trgovačke, obrtne i industrijalne radnje, uvodi se elektrika, strojevi rade, stotine bolnica i liječnika njeguje mnogo tisuća bolesnika bez razlike vjere i plemena, stotine škola prima dvadesetak hiljada mladeži . . . Svijetu je zastao dah, dolaze turisti sa svih strana svijeta, da gledaju čudo.
Sve to bez ičije pomoći sa strane, čak bez dovoljne potpore velikog broja Zidova, koji su pasivno gledali, što se to dolje zbiva, kao čekajući, kada će se sve to slomiti. A sred svih briga, da se svladaju ogromne poteškoće oko transporta desetaka hiljada ljudi preko tolikih udaljenosti, da se sagrade kuće, kupi zemljište, oruđje, marva i sjemenje za tolike hiljade ljudi, da se isuše močvare i osigura voda i pogonska snaga, pored svega toga gradi se prvi jevrejskii universitet na brdu Skopusu, Har Hacofim, kraj Jerušalajima. Prvoga aprila sedmoga nišana otvaraju se dveri ovoga najvišega jevrejskoga učilišta, da budu utočištem tolikim židovskim djacima i profesorima, kojima je numerus clausus u tolikim zemljama htio onemogućiti svaki studij i radi U Erec Israelu. u Jerušalajimu na Har Hacofim. ao juoajo dr. Weizmann sred velikih svečanosti dveri ovoga universiteta. Sa! svih strana svijeta dolaze zastupnici država i universiteta, da prisustvuju toj slavi. Oči cijeloga svijeta gledaju (jevr.: »cofim!« toga dana na Har Hacofim (»Brdo izvidnika«). Cijeli židovski narod, kao jedan čovjek, bit će loga dana u duhu na Har Hacofim, kako je prije 3000 godina stajao pod Sinajem. U toliko je država otvoreno toliko universiteta, a nikada sred tolikih svečanosti, nikada uz toliki interes i saučestvovanje svijeta. Zašto tolike svečanosti radi jevrejskoga universiteta u Jerušalajimu? Jer svijet spoznaje, naslućuje, predosjeća, da je to jedan istorijski dan prvoga reda. Nije tok tek otvaranje jednoga pa makar egzotičnoga, jevrejskoga universiteta. T o j e povratak jevrejskoga naroda u Erec 1 s r a e U Nakon 2000 godina, jevrejski se narod, pomladjen, svjež, vraća kući, u Cijon! Dosele je Cijon bila molitva i nada. Dosele se dolje kolonizovalo; u nešto većem stilu, u nešto bržem tempu, sa mnogo oduševljenja i dosta uspjeha, naselilo nekoliko desetaka hiljada Židova, koji su našli utočišta i egzistencije. Vrlo lijepa konstruktivna karilativnost. To još nije povratak kući, to još nije židovska narodna domaja: u Erec Israelu živi jedva 1% cijeloga židovskoga naroda, Arapa tamo imade 4 do 5 puta više nego Židoval Ali universitet: to je povratak židovskoga duha i židovske duše, to je slva-
BROJ 13.—14.
»2 1 D O V«
3