Židov

hovih snaga, kore zapravo čine formulu karaktera jedne ličnosti . Ako se Freudova nauka sasvim šematski prikaže, uzevši samo njezin, rekao bih, prirodno filozofski talog, onda se može reći, da je on tim podsvijesnim silama, koje sadržavaju u sebi elementarnu vitalnost, dao jedno ime; libido. Libido je u prvom značenju spolni nagon. Jer Freud je kao psihološki eropirik u analizi odraslih redovito našao, da su ti naši podsvijesni nagoni većim ■dijelom seksualnog karaktera. On je onda fokom analize unatrag pratio razvitak i postanak tih nagona sve do najranijeg djetinjstva. Ta bilo bi neprirodno i pomisliti, da su se ii nagoni u pubertetu odjednom u čovjeku stvorili, oni su već otprije morali da budu praeformirani, da ih onda razviti seksualitet uzme sebi u službu. 1 Freud je došao do toga rezultata, da se libido organizuje u čovjeku već prvih dana života. Nije našao potrebnim, da tom velikom nagonu mijenja ime. Već na početku našeg života libidinozna snaga ide za tim, da organizam raznim svojim ćutilima i organima (usta, koža, itd.) dobije što više naslada. Da bilanca organizma (u pogledu osjećaja ugode i neugode) bude što pozitivni ja. Organizam se obraća onamo, gdje se libido zadovoljava. Ako se libido negdje ne zadovoljava, on se odanle povlači, gubi inicijativu. Dojenče uživa u svim svojim tjelesnim funkcijama, ono ima bezbroj »erogenih« zona. Na pr, jesu usta kod njega jaka »erogena« zona, ali i anus. Imajući u vidu, da i kod odraslih mogu, u abnormalnim slučajevima, ovakove zone da ostanu i da mi to onda zovemo perverzitetom, Freud već dojenče naziva nešto anachronistički polimorfno perveznim. U toku života organizam nailazi na bezbroj zapre ka, na cenzure sa svih strana (od roditelja, društva, bioloških momenata itd.), koji ga sile, da neprestano mijenja ćulila i metode, kojim nasmaže potreban kvantum ugodnih osjećaja. Freudova nauka nas upućuje na sve faze i klisure, kojim libido u svojim peripetijama i metamorfozama mora da prodje, dok u zrelom organizmu ne nadje svoju konačnu organizaciju. Po Freudu ovisi duševna ravnoteža, prodorna snaga, dakle sudbina individua o tome, kakav je bio razvoj njegovog libida i da li je konačna sinteza u organizmu potpuno uspjela. Konačna sinteza se zbiva u pubertetu s time, da se, najveći dio Libida veže uz definitivni seksualni cilj, već prema tome, kojem spolu individuum pripada. Ova sinteza može potpuno da uspije, može samo djelomično, a može i nikako da ne uspije. Mladi muškarac ili mlada žena mora da uspješno razriješe sve svoje stare libidorvoznc veze, počevši od »perverznih« veza u najranijem djetinjstvu, do veza koje obično vežu sina uz mater, a kćer uz oca . . .; da onda sve svoje težnje koncentrišu na protivni spol. U koliko opet zrela seksualnost ne može da veže sve te oslobodjene libidinozne sile, one mora da se pretvore (sublimiraju) u druge korisne energije. Ali mora da se razriješe od djetinjskih veza. Ako je sinteza harmonična, dakle potpuno uspjela, onda je individuum sredjen; podsvjesne sile, koje ga gone, su onda u ravnoteži. Vidjamo često rndividuue, koji prekomjerno trpe. Ladjica njihovoga života ne brodi jednim smjerom preko mirne morske pučine, nego se prebacuje ovamo ili onamo kao na valovima uzburkanoga mora. Oni svoje patnje i diskontinuitet svojih čina obrazlažu

sad ovako, sad onako. Ali tek intuitivna analiza otkriva uzroke disharmoniji: sinteza libida nije potpuno uspjela. Razlozi mogu da budu mnogostruki: socijalni i biološki. Jedna od vrlo čestih posljedica ovakove nepotpune sinteze je djelomična ili potpuna homoseksualnost. Taj primjer navodimo zato, jer je biološka znanost svojim »egzaktnim« eksperimentalnim putem došla' do gotovo identičnih spoznaja kao Freud. Freud je psihološkom metodom došao do rezultata, da su kod većine ljudi oba seksualna pola u jednom te istom individuu zastupana. Da ima veoma mnogo finih nijansa, prelaza: heteroseksualnost, jako izražena homoseksualnost, više homo a manje hetero i i. d. Kraj svega loga može na primjer jedna lezbijka da imade potpuno ženske forme tijela. Sve ovo su potvrdili Steinachovi biološki pronalazi. On je u jajnicima jedne homoseksualne koze, koja je imala posve ženske forme tijela, našao tkivo, koje je opet posve odgovaralo testisu mužjaka. I eksperimenti su dokazali mogućnost te od Freuda otkrivene biseksualnosti. 1 tako nas introspektivna, psihološka Freudova metoda vodi do prave spoznaje vitalnih sila. * Akademska je znanost, gradeći naučnu zgradu svoje »službene« psihologije, zazirala od intuitivnih metoda. Ona je po jedino priznatim logičkim metodama geometrije i fizike uvijek iznova pokušavala, da i dušu sa šestarom cijepa i dijelove opet u cjelinu sastavlja. Tako je došlo do duševnih elemenata, kao što s« osjet, pojam, predodžba i> t. d., i da se ti elementi nekako vežu po zakonima asocijacije i slično. Uzimali smo pshiološke udžbenike od žive želje, da nešto saznamo o ljudskoj duši, ali smo ih napuštali razočarani: bila je to psihologija čovjeka, koja o čovjeku nije imala ništa da kaže. I moradosmo se uteći literatima i filozofima. Slikovite psihološke sinteze Balzaca, Nietschea, Dostojevskcg i drugih kazale su nam više o čovjeku, nego sva psihološka znanost, jer su ovi snagom svoje intuicije shvatili život. Da je intuicija odista jedno prvo; sredstvo za takovu spoznaju, to nas uči filozof ttenri Bergson. Da dokaže važnost intuicije, on u prvom

redu dokazuje nedc statuu spoznaju čistog intelekta. Intelekt ne može prodrijeti u bit, u sadržaj predmeta, on ostaje na njihovoj površini. Utisci vanjskoga svijeta dopiru putem živčanog sistema u naš organizam, a .taj odgcvara reakcijama i to opet putem vanredno usavršenih naših mozgovnih aparata. Reakcije idu za tim. da iskoristimo, podčinimo ili odstranimo predmete tih utisaka. Duševni aparat, koji sve to obavlja, zovemo intelektom. On je naše, vanredno varijabilno, potrebama prilagodjivo orudje. Predmeti vanjskog svijeta pokazuju se intelektu samo kao volumeni. On ih zato i percipira kao takove. Prema tome je prostor, dimenzija, jedina fukoija, kojom on shvaća i deponira sve svoje utiske. Ili: oko nas se neprestano nešto zbiva (organski i anorganski svijettintelekt to sve mora da shvati, da si zabilježi. Mora da stekne iskustva o svakoj pojavi, jer ona može da bude za nas važna, korisna ili škodljiva. Ali on sam ne može da kvalificira te pojave. On ih sebi bilježi samo kao kvantume, kao prostome oblike, baš onako, kako mu se neposredno prikazuju. On ih ne prosudjuje, nego samo mjerom dimenzije mjeri. 1 svojim najsavršenijim sredstvom, ljudskim jezikom, on ne čini ništa drugo: riječi stalnog sadržaja znače samo predmet, a pojmovi kao simboli zastupaju grupu predmeta. Tuđe valja odmah istaknuti, da je za fiziologa absurdno i pomisliti, da se organizam u borbi za opstanak može služiti takovim intelektom, koji mu nije kadar označili dignitet predmeta. Jer intelekt u praksi života dobiva uz sve te »geometrijski poredane« slike ujedno i glasove iz unutarnjosti recimo odmah glasove svoga instinkta —, koji mu govore o snazi, što se krije iza tih slika. Ali filozof Bergson govori u prvom redu učenjacima matematike i fizike, koji se daju na promatranje bioloških problema. 1 hoteći baš dokazati važnost instinkta, dobro je, da analizuje intelekt sam po sebi. U matematičkim znanostima i fizici inletekt slavi svoje triumte. Tuđe dominira dijeljenje i sastavljanje kvantiteta: u atome, atome u tjelesa, grupe tjelesa u sisteme i t. d. I ta nas metoda bez svake sumnje vodi do mnogobrojnih novih istine. Ali ona nas već posve napušta, kad se nadjemo pred proble-

Ulaz u sveučilišnu zgradu.

BROJ 13.—14.

»ŽIDOV«

7