Borba, 17. 02. 1988., str. 15
BORBA, 17. februar 1988. strana ови а |
VU-PRESS ФЕЉТОН
(3)
БУХАРИН: ПОНОВО МИЉЕНИН ПАРТИЈЕ
Novini о зуојој Аксјопој копгегелсји
khulise vlasti ı zamke prolesije o nama
0 Dva dana je trebalo jugoslovenskim novinarima da u javnosti o sebi kažu ko su i šta su danas,
e Naša javna glasila podsjeća
više ne može da vlada silama koje je dozvao
Akciona konferencija novinara — kommnista bila je prvi skup te vrste u istoriji jugoslovenskog novinarsiva, Ta činjenica jednostavno tjera na sljedeću asocijaciju: ako su ovo što sad proživ-
Џауато zvijezdani trenuci našeg novinarstva, ako je doista na djelu svojevrsna
renesansa JU-novinarstva, kao što kažu mnogi čitaoci i sociolozi kakvoj smo se konferenciji mogli nadati da to nije bio slučaj? Na konierenciji je cjelokupna jugoslo venska javnost bila svjedokom žučnih okršaja između pripadnika novinarske profesije iz različitih sredina i različitih orijentacija. Čak i ako za tumačenje tih sukoba i okršaja одађегето najkonstruktniji uklon, onaj Gramšijev, po kojem izbjegavafi polemike i rascjepe zna či samo ih odgoditi za ono vrijeme kada će postati upravo opasni ili katastrofalni, opet ostaje gorak okus žučne 'svađe. Tolika surev-
njivost u debati pomalo demantuje sve one recepte za ravnopravan demokratski dijalog što ih na svojim stranicama naštedemice ustupamo svojim političkim, kako se sad pokazalo, uzorima,
ОСЛОБОЂЕЊЕ
Bilo je veoma uočljivo i lo da su upravo političari bili galantni u dijeljenju komplimenafta štampi za visoke доmete i zasluge u procesima demokratizacije što se u nas odvijaju, a da su novinari bili ti koji su zahtijevali više suzdržljivosti u то ocjenama i više nevjerice tu takozvane nezaustavljive procese demokratizacije. Ne iz pretjerane skromnosti, Vec upravo suprotno. iz jasno uočljivog straha da ne naslupe obratni procesi i da se ono što je jednom usvojeno
ER OS ar M POI O PERI AI EPO I TPSN i NGA NSK Pi OD Te WPT IARN una ain ra atra gps SK E an mu ur BNNOLAurI
Ponavlianie poznatog
Izvještavajući sa
Konferencije
novinara-komunista,
ljubljansko »Delo«, u informacij pod naslovom »Konferen-
cija novinara — ponavljanje raspravljača na
poznatog«, piše da je večina
Konferenciji »vrtila istu ploču i zato je
takva partijsko-novinarska simfonija bila veoma dosadna«. Pojedinci su, prema ocJeni »Dela«, pak posegli preko usta ljenih okvira, a posebno interesanitno je bilo zalaganje više delegata za veću javnost rada. To se odnosi na konkretan predlog da Predsjedništvo CK SKJ otvori vrata za javnost umjesto da objavljuje teško razumljve izvještaje sa svojih
зјеапса,
a predloženo je iakođe kako bi trebalo birati
glavne ı odgovorne urednike glasila.
U poređenju sa pomenutim drugačijim zahtjevima, u brojnim raspravama čule su se već godinama i decenijama poznate misli o novinarima-komunistima kao neposrednim izvršavaocima partijskih zađataka, primjećuje »Delo«, Za Konferenciju novinara–-komunsta bilo je. karakteristično obilje raspravljača. »Delo«* takođe ocjenjuje da su se no-
vinari ovog puta više bavili
konferencijom nego rezulta-
ima kojc je ncvinarstvo već postiglo i koje bi tek tre-
balo da postigne. (Tanjug).
ju posljednjih mjeseci na čarobnjaka koji
ne uzme odmah zdravo za gotovo. Riječ je o bojazni od nekog ovog termidora. Strah nije posve neutemcljen. Jer, kao što su neki učesnici u novinarskoj debati na Akcionoj konferenciji na sebe s lakoćom navukli јауци |, odoru i pokazali se, ako nc veći političari, a ono S
politikanti od profesionalnih političara. tako su i neke novine ispoljile težnju da i same prisvajaju političku moć i manipulišu čitaocima i novoosvojenim prostorima siobode. Tako se pokazalo daj slobođa i u novinarstvu, kao i u politici, počinje bivati lažni amblem čim okošta u ideiu i čim se slobođa brani prije nego slobodni ljudi... Neko u raspravi dobro reče da ga naša javna glasila poагјесаји poslednjih mioeseci па »багођојака: Кој м бе пе može đa vlada silama Које je dozvao«.
Opšte načelo, koje je ponudio „skupu „predsjednik novinara Jugoslavije Slavko Fras, da novinar–-komu– nist radi onako kako to od njega iziskuje njegova profesija, savjest i interesi javnosti i društva u kojem živi, a svoju opštu orijentaciju nalazi u svom idejnoni opredjeljuju, svakako je prihvatljivo većini jugoslovenskih novinara, makar i bilo: malo uopšteno. No, kađ su umjesto problema profesije pokušali da rješavaju opšte ideine i političke dileme i razlike u Savezu komunista. novinari su na Konferenciji okazali da im to ništa bolje ne polazi za rukom nego onima koji se time profesionalno bave. Da li to sada znači da više nemaiu bravo kritikovati ljude od. koiih nisu ništa pametniii, bolii soosobniji, skromniji, česfitiji i dalekoviđiji? Naravno да ne, I to im je posao.
Ljiliana SMAJLOVIĆ
· па
kolika im je (ne)moć i šta hoće. Što su ocene ta-
kve, kakve su — nije
Prateći sve ove diskusije, nameću mi se četiri moguća zaključka — reči su kojima je započeo izlaganje na Akcionoj konferenciji jugoslo-
,venskih novinara komunista
glavni urednik »Stava« Boris Labudović. Prvo, kaže on, ako je suditi po strukturi onih koji sede u konferencijskoj dvorani, ondđa su oni pravi u pres centru. Ako je suditi po dijalogu, ostale su naše razlike. Ako sudimo po gr.masama kojima su ispraćene pojedine diskusije, svi dosađašnjih sukobi ostaće i posle ove Konferencije. Napokon, suđimo li po angažmanu, nameće mi se zaključak da su najmanje novinari shvatili ovu „Konferenciju ka. svoju.
Više je razloga što našu priču o »našoj« Konferenciji počinjemo upravo ovim ocenama Labudovića. Ne samo njegovim, naravno, jer su slične za dva dana u Sava centru ponavljali mnogi i ne samo zato što su Labudovićeve reči već na samom skupu s pravom propraćene арјацхот. Стипо 10 pre svega zato što smo i sami stekli utisak da dobar deo pomenutih ocena stoji, ma koliko to nama пеуезејо zvučalo.
Šta smo za ova dva dana jugoslovenskoj javnosti otkrili o sebi, koliko smo i nju i sami sebe uverili da možemo i drugačije i bolje? I malo i mnogo, istovremeno. Nema tog izveštača sa OVOg skupa koji izveštaj nije počinjao. rečima Franca Še-
tinca, u kojima se ističu za-.
sluge jugoslovenskog novinarstva što se u ovom trenutku o svemu, pa i o najdelikatnijim temama i problemima otvoreno razgovara, što zatvorenost rada organa
krivica samo novinara
više ne može biti pravilo, što jedan za drugim padaju i poslednji tabui, ocenama da Je u jugoslovenskom. novinarstvu svce više stvaralačkog entuzijazma...
Nismo se, istina, stideli da pomenemo i neke druge ocene, one u kojima se kaže da premalo negujemo političku kulturu dijaloga, da se nedovoljno borimo protiv stvaranja atmosfere podela i
ПНЕВНИК
svađa među narodima i narodnostima. Pomenuli smo i opravdanu optužbu da se ponekad od sredstava informisanja pretvaramo u sredstva kleveta, pa čak i sredstva širenja mržnje, da ponekad, upravo takvim postupcima, izneveravamo svoju ulogu i pripadnost revolucionarnom pokretu...
Jesmo li tu istu javnost i uL-dili da možemo bolje, da će nam se na nekoj budućoj konferenciji s pravom moći izreći više prijatnih ocena o našem radu? Može li nam u tome i koliko pomoći dosledno sprovođenje Stavova (po ocenama mnogih pravljenih daleko od novinara)?
Dobro bi bilo đa su nam prvi utisci pogrešni, ali se čini — nismo i da Stavovi, a samim tim i Konferencija, mogu doživeti sudbinu onih koji su im prethodili u slektroprivredi, metalskoj industriji, maloj privredi...). A nju i mi novinari i jugoslovenska javnost na žalost dobro znamo пеуезеја Као 1 осепе ротеnute na početku ovog teksta. (Bogđan Četnik)
konierencija novinarskog nezadovolistva
& Hoće li, kako je io zapitao jedan od diskutanata, nakon dva дапа АКcione konferencije stvarno nekome u redakcijama biti bolje, hoće li se profesija nakon svega ioga osjeća ti bolje??
... Skup je gotov, što sad? Što sa stavovima koji nisu promijenjeni onako kako su u raspravama fražili gOVOrnici? Momčilo Baljak, Milorad Vučinić i drugi su na zahtjev radnog predsjedništva da, umjesto kritike, ponude konkretne prijedloge, odgovorili sa »nemamo sad угатепа, јег taj materijal treba pisati ponovo«. Što s uvjerenjem da jugoslovenska štampa nije republičko-pokrajinski „podijeljena, kad se argument{iacija za to uopće nije verificirala već i nizom
drugih rasprava jednostavno odbacivala? Hoće li, ono što je pitao jedan od diskutanata, nakon skupa stvarno nekome u redakcijama biti bolje, hoće li se profesija nakon dva radna dana u cenfru »Sava« ukupno osjećati bolje?
Moglo bi se postaviti još niz drugih, možda, i važnijih pitanja. Kao na primjer: gdje su nestori jugoslovenske štampe?
Mnogi od njih su neđostajali. Gdje je mali broj, ali ipak broj, znanstvenika koji
VJESMIK
se bave novinarstvom па teoretskoj ravni kao specijalnošću ili unutar neke :druge discipline? Na kraju, zašto osim stvarnog gostovanja na sjednicama nisu u radnom smislu prisustvovali i brojni politički ljudi, posebno oni koji rađo i često vole dijeliti pljuske, „pogotovo
onim pojeđincima i redakcijama koji nisu spremni da (više) misle njihovim glavama? Skup u Beograđu je рокаzao da novinari nisu za gOvornice. A profesija je pokazala da je profesija vrlo mlako (i pored oštrih riječi) reagirala i na fraze iz pripremnih teza i na fraze kojim se novinarima objašnjavalo što to novinarstvo jest. Stoga, početno opisane iskrice vezane uz radno predsjednitvo, i druge konferen= cijska tijela, nisu slučajne.
Nije slučajno ni to da jedan govornik prije, kao opa-
sku nizu prethodnih govornika, svoj istup počinje sa
»hvala bogu, da i novinari
počinju da uzimaju riječ«. Sve to može izgledati kao čeprkanje po sitnicama koje se mogu naći na svakom skupu, no, na žalost, nije. Jer, nije registriran odnos novinara prema ideji da se konferencija uopće održi, niti prema činjenici da je bilo osnovnih partijskih organizzcija koje su odbacile pripremne feze i tome slično. Zato, ako je dobro da se konferencija „održala, nije dobro da se sva nezadovoljstva njome ne uzmu kao činjenice na koje, također, treba računati. (Vlado RAJIĆ) pravni savjeli
Piše: Božidar ILIĆ
Verodostoina isprava
MOMČILO KOŽULJ, iz Osijeka, pita: Sta је уегодозфојпа isprava i kada se može da ko-
risti?
Odgovo r: Zakon o izvršnom postupku u članu
16. propisuje koje su to isprave na osnovu kojih sud može da naredi prinudno izvršenje na nečijem imanju ili ličnom dohotku. To nije pomenuta verodostojna isprava kao podloga za prinudno izvršenje. Međutim, član 21. istog ~ Zakona propisuje: Prinudno izvršenje radi naplate novčanog. potraživanja između organizacije udruženog rada koje vrše privrednu delatnost određuje se i na osnovu verodostojne isprave. Verodostojna isprava u smislu ovog Zakona je faktura, menica i ček. Kada se iz verodostojine ispra
ve ne vidi dospelost potraživanja,
izvršenje se određuje
ako je poverilac'(to jest, tražilac izvršenja) podneo pismenu izjavu da je potraživanje dospelo i ako je označio dan
Prigovor dužnika
BORO РЕМКОУЗКЛ, iz Skoplja, pita: Ра li dužnik ima pravo da sc žali protiv rešenja o do-
dospelosti.
zvoli izvršenja i, ako ima, u
Rhonie roku, to mora da učini?
— O d g o V o r: Dužnik ima pravo da u roku ođ 8
dana od prijema odluk govorom. Taj prigovor zlozi koji sprečavaju provo razlog ležan; ako isprava nema karakter izvrš i. na osnovu koje se traži ako je odluka na osnovu k poništena ili preinačena, a voljno izvršenje ili nije i lukom na osnovu koje se
traži na stvarima ili pravima
e o dozvoli izvršenja istu pobija pri se može da podnese ako postoje ra đenje izvršenja. Ovo su neki od a: ako sud koji 'je doneo rešenje o izvršenju nije nad na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje ne ili veđostojne isprave; ako odluka
izvršenje još nije izvršena;
oje se traži izvršenje ukinuta, ko nije protekao rok za dobrospunjen neki uslov određen odtraži izvršenje; ako se izvršenje
BROJ: 1695
Vodoravno: 1. Dragi kamen, 7. Čulo vida, 10. Fran cuski grad, 11. Ekipa 3. Znak za aluminijum, 14. Predmetak ispred nemačkih plemićskih prezimena, 15. Bivši ar
gentinski „predsednik, 16.
Inicijali bivšeg sportskog no
vinara, 17. Stepen plemstva,
18. Inicijali američkog glum-
ca (»Treći čovek«), 19. Pran-
cuski istoričar (>Evropa i
Francuska revolucija«), 20.
Reka u Švajcarskoj, 21. Uda
ljeno, 23. Prvi letač, 24. Heı mijski element, 25. Priviđe-
nje, 27. Raniji britanski pre | mijer, 28. Francuski pisac | (»Родпеђ а«), 29. Zamenica ı po kojoj je dobio ime jedan naš dijalekt, 30. Prenoćište, 31. Predlog, 32. Krupan mete or, 33. Putna torba, 34. Jedi nica električnog otpora, 36. Rumunski novac, 37. Pedeset odsto, 38. Statua, 39, Tolstojev roman.
Uspravno: 1. Američki režiser (>Ptice«), 2. Dobroćudni tumor, 3. Veoma dug p?•riod, 4. Auto-oznaka za Tunis, 5. Način snimanja i reprodukcije zvuka, 6. Oblast u Alpima, 7. Znak za kiseo nik. 8. Predlog, 9. Zagrebački TV voditeli; 12. Narod u Burmi, 15. Zeleni deo u naselju, 17. Umetnik koji ne živi konvencionalno, 18. Ptica gra
koja su izuzeta od izvršenja. | bljivica, 1 .Najveći kopneni
___________ ___ _________________---——--——-—-—--–--——— TD -------—- IO —- —K —-J_zc———
sisar, 20. Spisi, 229. Bugarsko-turska reka, 233. Kaluđer. 26. Grad u Rumuniji, 28. Farbar, 30. Bonski kancelar, 31. Mesto na Dugom otoku, 32. Drugo slovo azbuke, 33. Reš na riba, 35. Lična zamenica, 37. TL udolfov broj. REŠENJE BROJA: 1694 Vodoravno: 1. Prestanak, 7.
и = M“ || MT |P JB" | mL | "M |
A, 8. Krep, 9. LK. (Laza Kostić), 10. Kraj, 11. Pirat, 13. Delikt, 23. Pri, 24. Banana, Plam, 14. Kozara, 15. Sin, 186. Parola, 17. UN, 18. Merano,
19. K, 20. Larisa, 21. T1, 22. 25. Ures, 26. Amara, 97. Drum, 928. Ua, 29. Kvas, 30. I, 31. Servantes.
farmaciji,.
Ф Да ли су сви капиталисти — импери-
јалисти2
Истакавши да је Лењин тежио про мени целе тачке гледишта на социјализам Бухарин пита:
„Где је, и када, у тако оштром тону формулисана ова тезаг Мислим да је она, са изузетном оштрином и политичком енергијом пуном страсти, најјасније формулисана управо у чланку „О кооперацији“.
Друг Лењин пише: „Приморани смо да признамо корениту промену целе наше тачке гледишта на социјализам. Та коренита промена састоји се у томе што смо раније тежиште стављали и морали стављати на политичку борбу, револуцију, освајање власти итд. А сада се тежиште мења у том смислу што се преноси на мирнодопски организацио ни „културни“ рад. Ја бих чак рекао да бисмо тежиште своје делатности по тпуно пренели на културни рад, кад нас не би ометали међународни односи, кад се не бис::о морали борити за своју позицију у међународним размерама. А ако то оставимо на страну и ограничимо се на унутрашње економске односе, код нас се сада доиста тежиште рада преноси на културни рад“.
Овде, опет, Бухарин сматра да је не опходно учинити уступак, како би се стекла чврста позиција да би се истакла основна теза. Све је у вези „класне борбе“ и он своју идеју сарадње истиче овако:
„То уопште не значи да Лењин на овом месту пориче значај класне борбе пошто „мирнодопски организациони“ рад „на култури“ такође представља посебан облик класне борбе. То значи да пролетаријат предводи читав трудбе нички народ, да је он одговоран за развој целокупног друштва, да он постаје велики колективни организатор „народне привреде“, да се правац развоја не креће линијом која води пропасти 0сновних класа (радничке класе и сељаштва), да се уопште не ради о „трећој револуцији“ итд.
уТрећи револуција«
Овде се види како је Бухарин полемисао са Стаљином.
Најпре, прихвата да је сарадња „посебан облик класне борбе“, али, потом, потпуно одбацује основну стаљинистичку тезу о потреби „треће револуције“. Основни циљ му је да задржи потребу постојања сељачке класе и радника, како би, без обзира на све, била очувана њихова сарадња. Ради тога, он у наставку чини још један, далеко већи, „тактички уступак“.
„Разуме се“ — пише Бухарин „ток живота је — у складу са Мефистофеловим речима: „Теорија је, мој пријатељу, сива, али зелено је вечно дрво живота“ у стварности – много сложенији; може се показати да су сло женији и објективни услови, и да наша тактика није најидеалнија. Због тога у стварности могу наступити периоди заоштравања класне борбе и њених облика, повезаних са прегруписавањем друштвених класа.
Ми смо данас сведоци једног од таквих периода заоштравања класне борбе, и не можемо рећи да се наш рад своди на „културни рад“. Поступили бисмо, разуме се, крајње неправилно када не бисмо узимали у обзир специфичности сваке посебне етапе наше борбе. 43ли, истовремено, основни ставови друга Лењина о особинама нашег развоја дубоко су правилни. Они зато морају остати теоријске основе за одређивање нашег великог тактичког пута.
Оваква „тактика у тактици“ сасвим је типична за Бухарина. Он жели да докаже да је од основне важности напустити класни рат, класну борбу и пре ћи на мирнодопске облике живота, на развој културе. Али, бранећи се од пра вих лењиниста, он дозвољава да, привремено, може да дође управо до супро тне ситуације — до заоштравања класне борбе.
Овај уступак чини његову позицију рањивом.
Политичко зпвештање
Одмах међутим, он наставља да бра ни тезу о миру и сарадњи.
Будући да је, у претходно наведеном ставу, Лењин тврдио да би мирни развој био основни циљ када би то дозвољавале међународне околности, Бухарин прелази на разматрање управо тих околности. У наставку, пише:
„У свом политичком завештању Лењин се уопште не ограничава на та општа питања: он од општег иде ка појединачном, ка све конкретнијем, и руком мајстора слика све живљим и јачим бојама, стварајући слику пробле ма који су све више испуњени животом. Владимир Иљич био је међународни револуционар, првокласни марксисттеоретичар, тако да се само по себи раззуме што је највеће тешкоће, најподмуклије претње и опасности доводиоу везу са нашим међународним положајем.
4
И
Припремио: Владимир Глигоров
Ми понекад заборављамо оно што je Владимир Иљич у свом политичком завештању писао о нашем међународном положају, а он је управо на том месту дао његову анализу која је, са мањим изузецима, потврђена кроз цео даљњи ток светских збивања. У вези са једним питањем живот је донео најзначајнију исправку, и њега ћу ставити на прво ме сто.
Друг Лењин је овако приказивао ме ђународну ситуацију: 1) „У Западној Европи дошло је до раскола међу империјалистичким државама: Немачка лежи на дну, Немачку тлаче стране-по беднице, и не дају јој да се подигне“. Ово питање је у великој мери „решено“: Немачка се, као што је познато, подигла под оживотворујућом америчком златном кишом, мада наилази на огромне тешкоће. 2) С друге стране анализира даље ситуацију Лењин земље победнице, тј. Француска, Енгле ска, Сједињене Америчке Државе и Јапан, на основу својих победа .могу учврстити своју власт и радничкој класи учинити уступке који ће, опет, „довести до одлагања револуционарних кретања у тим земљама и до неког привида друштвеног мира“. Ова формулација је тачна, исправна и довољно опрезна. 3) Истовремено долази до сазревања ре волуциптнарних покрета у земљама Истока (Индији, Кини итд., револуционарна превирања захватају већину човечанства. 4) Сазревају спољашњи суко би између како пише Владимир Иљич — „све успешнијих империјалис тичких држава Запада и све успешнијих империјалистичких држава Истока“. 5) Сазревају противречности и сукоби између контрареволуционарних импери јалиста и национално-револуционарних покрета на Истоку, чије су материјалне снаге још увек незнатне. 6) Сазрева сукоб између империјализма и земље Совјета. | i
У време када је Владимир Иљич пи сао ове редове није се постављало питање стабилизације капитализма, нити су постојала обележја тог стабилизовања. А Владимир Иљич је, у ствари, у основним цртама дао анализу до које смо ми са огромним трудом дошли тек након целог низа година. Он се ни нај мање није плашио оптужби за опортунизам, или неки сличан смртни грех, и писао је да ће капиталистичке државе бити „све успешније“; с друге странег је, међутим, запажао и противречности ја. И — што је посебно занимљиво које рађа капиталистичка стабилизациВладимир Иљич је наредни револуцио нарни порив непосредно повезивао са будућим ратом.
Када је реч о крупним народним по кретима, он их је, пре свега, тражио на Истоку, где је видео стварање револуционарне ситуације и могућност непосредних револуционарних устанака широких народних маса. Зар историја није у потпуности оправдала његово предвиђање7“
стаљинизам MH коцизам
Бухарину је циљ да укаже на нешто што је, у том часу, била јеретичка мисао: капитализам може да се стабилизу је, може са ратне привреде да пређе на мирнодопску, може да обнови грађанско стање и, при том, да буде политички и привредно успешан. Мада, наравно све у оквиру међународних противречности, сукоба, империјалистичких претензија и народнореволуционарних покрета; и све у предвечерје новог рата. Ова Бухаринова процена била је утолико теже прихватљива, што је дата у предвечерје нове и велике мирнодопске дестабилизације капитализма. За право, тако је велика привредна криза, која ће избити у јесен те године, оцењена. Те је, веома дуго, било непопуларно говорити о могућности да капитализам буде успешан и да може да се потврди и као Ммирнодопски, а не импери јалистички, привредни и политички систем. У том погледу, Бухарин је модернији данас него што је био тактички у праву тада. Он није видео, уосталом као ни други бољшевици, значај продоар демократије у све развијенијим и успешнијим индустријским земљама. Због тога је, сасвим непотребно, _ све капиталистичке државе називао империјалистичким. Међутим, са каснијим узлетом нацизма, Бухарин ће, за разли ку од Стаљина, схватити разлику између демократских и тоталитаристичких држава и допринети анализи сличности између стаљинизма и нацизма,
У овом часу, он је још далеко од тога. Он само жели да припреми тергн за одбрану своје основне тезе; квпитализам је успешан, социјализам му се може супротставити само успехом: а то захтева мирнодопски рад и класну сарадњу. Сутра: МИР И РАТ