Borba, 12. 02. 1990., str. 2
| | | i | |
DISMA
POUKE „BULDOŽERSKOG SOCIJALIZMA“ NIKO-
LAUA ČAUŠESKUA
Mrtvome vuikku i i zec rep poteže
ske posete“ Raifa Dizdarevića ine, napisao sam mu pismo u kome sam ga opomenuo da svoje domaćine priupita zašto sravnjuju sa zemljom domove naših ljudi, njihove crkve i groblja, prošlost ustvari. Odgovor nikad
Neki dan pre „ Rumuniji pre
We e
nisam dobio.
Razmišljajući o stradalnicima boljševizacije Komunističke partije Jugoslavije u uočiratnim godinama Stanko Lasić je postavio pravo pitanje: „Zašto se analize naše bivše moralne svijesti zaustavljaju upravo tamo gdje je trebalo početi?” Drugim rečima: „Na koji smo način mi sudjelovali u tom zločinu i kakvog je tipa naš zločin?,. Politički je bilo korisno, ali psihološki nepametno, krivicu za ovaj zločin svaliti na drugoga, jer fakta svedoče drugo: nema nikakva razlike između onoga što su o trockizmu u tim godinama pisali Staljin i Tito. KPJ je zdušno pozdravila moskovske procese i poslušno prihvatila likvidaciju gotovo čitavog SVOg političkog aktiva koji je imao nesreću da se u doba sovjetskog termidora nađe u Moskvi. Ona je, istina, ali mnogo kasnije, osudila Staljinov zločin ali nije povukla svoju ondašnju osudu o frakcionaštvu, zbog koga su ti ljudii pogubili glave. Ova racionalizacija može unekoliko da pospeši amneziju tih godina, ali ne može da potre sećanje na ona zlodela zbog čega nema, niti može biti, bilo kakvog preobražaja KPJ/SKJ bez prethodne abreakcije i potonje katarze onoga što je nekada činila i — počinila.
U nastavku Lasićevog razmišljanja ja, sada, pitam: zašto se istina o ponižavanju rumunskog naroda kod nas završava osudom Nikolaja Čaušeskog, kao tiranina, a njegove strahovlade, kao fašističke? Dodatno, opet moje, pitanje je ovo: u čemu je naše saučesništvo u njegovim zločinima?
Od političara nc očekujem odgovor, jer je poznavanje istorije oduvek bila njihova slaba strana a, osim toga, ne vole da čitaju; ali su zato krivi (ako je bilo tako) oni koji su dosta znali, a nisu ništa kazali. To su, zna se koje, službe: diplomatske, obaveštajne i one novinarske. Da li su one onima koji su ovu zemlju vodili i doveli je tu gde jesmo, bar prišapnuli o iseljavanju (progonu) Srba i Hrvata posle 1948. godine u močvare dunavske delte? Da li su bili obavešteni ili su to čitali na preskok o porodičnoj vladavini Čaušeskog i nepotizmu neviđenom čak ni u najprimitivnijim zemljama? Da li je samo rumunska birokratija tog satrapa kitila odlikovanjima ili se ova naša s njom takmičila u tom samoponižavanju: na njegova prsa a po našem obrazu? Da li su naši čelnici znali da rumunski graniča-
FORGE tea am muk: ei 1 "RO A KI OR ZAO OC TI O | „UGROŽENA PRAVA ŽENA“ („BORBA“, 6. FEBRUAR) e
Pobačaj ugrožava maloletnice
„Borba” je objavila otvoreno pismo Skupštini Srbije pod naslovom: „Ugrožena prava žena”. Grupa potpisnika ovog pisma pravilno je ocenila kao neophodna neka predložena rešenja. Kao lekar koji je svakodnevno sa ženama u njihovim teškim trenucima, iznosim svoj stav o ovome.
Prihvatam i podražavam zahteve pod tačkama jedan, tri i četiri. Međutim, zahtev dva je za mene, kao čoveka i lekara, neprihvatljiv. U tom članu se traži apriorno pravo svih žena na pobačaj čak i ma“ loletnica od 16 do 18 godina. Citiram: „Pravo žene za pobačaj se ne sme administrativno otežavati, kao ni pravo starijih maloletnica (od 16 do 18 godina) da same O
. njem naših ponašanja koja nisu bi-
BORBA, ponedeljak 12. CC pogna, pove 18. Br 1 0} 1990. strana
ri ubijaju svoje prebeglice ali da ih ovi naši, jugoslovenski, vraćaju na onu stranu u gotovu sigurnu smrt, o čemu ovih dana svedoče jame pobijenih u Temišvaru?
Nikolae Čaušesku će za svoja zlodela odgovarati rumunskom narodu. Kojem narodu, i kada, će odgovoriti naši političari koji su bili saučesnici u njegovim zločinima? Da se na mene ne bi primenilo ono što sam u naslovu ovog priloga osudio kao nemoralan čin,
obaveštavam jugoslovensku javnost da sam neki dan pre „prijateljske“ posete Raifa Dizdarevića Nikolaju Čaušeskom (1988) poslao otvoreno pismo u kome sam ga opomenuo (ako to nije zaboravio) da svog domaćina bar priupita zašto njegov buldožerski socijalizam sravnjuje sa zemljom domove naših ljudi u njegovoj zemlji, njihove crkve i groblja: prošlost, u stvari. Pismo, naravno, nije bilo objavljeno, ali sam zato saznao da je naš predsednik, gotovo izvinjavajući se, pomenuo položaj naših ljudi u Rumuniji, na šta ga je ovaj presekao sa odgovorom da je to isključivo stvar njegove države. Naš predsednik je oćutao ovu nevaspitanost što, siguran sam, ne bi uradio ni predsednik bilo koje Mesne zajednice ako je već pošao da poseti svog kolegu: radi tame neke ćuprije, na primer.
Ne očekujem da će me neki političar udostojiti svog odgovora (jer da su odgovarali, ne bi ni bili toliko na vlasti), ali zato imam pravo, zbog onih para koje dajem, da od tzv. sredstava informisanja dobijam puno obaveštenje. Takođe nešto skromnosti u od juče junačenjem i od jutros otkrićima. Profesionalno bi bilo odgovorno, a ljudski čestito, da umesto golog opisivanja počnu sa prokaziva·
Dragi Predsedniče Drnovšek,
partija) na osnovu misli.
„JEDRA POGREŠNIH VETROVA“ („BORBA“, 5. FEBRUAR)
Ispravka
U „Borbi“ od 5. februara u tekstu „Jedra pogrešnih vetrova“ mogao se iz redakcijskog podnaslova steći utisak da su svi potpisnici nastavnici i saradnici pravnih fakulteta, što nije tačno. Takođe, ispuštena su imena dr Emilije Vukadin i mr Dragora Hibera. Nadamo se da ćete objavljivanjem ispravke otkloniti ove propuste.
Jasmina HASANBEGOVIĆ
„ILI MIR ILI — RAT“ („BORBA“, 3-4. FEBRUAR)
Nisam učesnik mitinga
U nedeljnom broju Vašeg lista, od 3-4. februara ove godine, objavljen je izveštaj sa protestnog zbora studenata u Studentskom gradu, pod naslovom „Ili mir ili — rat“, u kome piše da je „oko dve stotine nezadovoljnih i dosta bučnih studenata tražilo odlazak pred Skup-
la daleko, nisu ni sada, od onih rumunskih koje sada zdušno osuđuju: kao, eto, nisu znali.
O vetrometini je lako pisati sa osiguranim zaleđem: nije velika hrabrost u Zagrebu napadati Slobodana Miloševića, a u Beogradu Ivicu Račana. Za pravu informaciju bilo bi puno bolje ako bi ovaj beogradski nešto priupitao Bogdana Trifunovića, a onaj zagrebački Stipu Šuvara. Bar ponekiput, jer na ono redovno ćemo morati još dugo da čekamo.
Milenko PNE štinu SFRJ“. Odmah zatim, autori Priština izveštaja, potpisani inicijalima
V.G. i V.K. kažu kako „pokušaj profesora Nikole Miloševića da · Jumiri ove studente nije uspeo”.
Obaveštavam ovim putem čitaoce Vašeg lista da uopšte nisam prisustvovao pomenutom protestnom mitingu i da je prethodno navedeno tvrđenje Vaših izveštača plod nečije bujne mašte.
Istinitog informisanja javnosti radi, moram reći još i to da sam tek iz izveštaja Vaših saradnika saznao da sam izabran za člana Organizacionog odbora prvog studentskog izlaska pred Skupštinu SFRJ, te da u radu tog odbora, sasvim razumljivo, nisam ni mogao učestvovati.
Nadam se da ćete, polazeći od načela objektivnog obaveštavanja javnosti, objaviti ovu moju ispravku u prvom narednom broju Vašeg lista.
pobačaju odlučuju.” Usvajanje ovakvog zahteva stvorilo bi nesagledive mogućnosti za zloupotrebu, a i teške posledice po kasniji fizičke i psihički razvoj maloletnice. Ne mogu verovati da i jedan zreo čovek bez obzira na pol i bračni status može da stane iza ovoga. Smatram da pobačaj treba da bude krajnje sredstvo za zaštitu od neželjene trudnoće i da kao takav
bude podvrgnut stručnoj kontroli, Nikola MILOŠEVIĆ ali ne kao ograničavanja prava i | Beograd slobode žena nego kao njena zašti-
ta od neželjenih posledica i zaštite **>*
njenog dostojanstva. Dr Stojan ADAŠEVIĆ| „Grubom škom, „nastalom
lekar specijalista ginekolog |zbog brzine kojom je tekst napiBeograd |san, u izveštaju pod naslovom „Ili
Mana MeJHi(Ka Be)X6a0uHia
Poslednje partijsko iskušenje
I ljudi i novinari prilično su nezadovoljni minulom raspravom u
Veoma me brine situacija u Jugoslaviji. Nisam mogao ni da pomislim da može doći do takve etničke ·krize kad sam živio u Bosni i Vojvodini od rata do 1960. godine. Tada smo pričali i pjevali o bratstvu i jedinstvu, a sada se više čuje o mržnji nego O bratskoj ljubavi i slozi. Bojim se da će se zemlja podijeliti i da će se vratiti istorija — žrtve, krv i tuđi jaram.
Predlažem da se odmah prihvate sledeće promjene, koje bi, moguće, sprečile neke probleme.
1. Politička reforma: pluralizam (bez nacionalnih
uz dopunu
„Borba“ Pisma čitalaca 11.000 Beograd Trg Marksa i Engelsa Zuba
OTVORENO PISMO DR JANEZU DRNOVŠEKU
Bojim se tuđeg jarma
slobodno tržište u zemljoradnji, proizvodnji, turizmu i drugim sferama. Omogućite najpovoljniju atmosferu za domaći i strani 'kapital. To će biti moguće samo ako je Jugoslavija stabilna i složna.
Znam da je dosta toga već predloženo i prihvaćeno, ali potrebno je da se gore navedene ideje potpu-
no realizuju.
2. Ekonomska reforma: zadržite socijalizam gdje je uspeo — kao u prosveti, zdravstvu itd, a uvedite
mir ili — rat“ pominje se ime Nikole Miloševića, profesora Filološkog fakulteta u Beogradu. Radi se, naime, o Svetozaru Miloševiću, profesoru Mašinskog fakulteta, koji je izabran za člana Organizacionog odbora koji je organizovao okupljanje studenata. On je takođe pokušao da u petak uveče (tačnije 2. februara) umiri grupu studenata koja je želela da po svaku cenu ode pred Skupštinu SFRJ.
Izvinjavamo se profesoru Nikoli Miloševiću.
„IPAK SPIKER“ (_BORBA“, 6. FEBRUAR)
Interpretacija bez navoda
U odgovoru na moju ispravku metačnosti koje je prethodno izneo u tekstu „Detektor za prave poteze“, Dragoljub Žarković tvrdi:
„Sve što je Rade Radovanović rekao pre neki dan na jednoj od sesija UJDI-a u „Borbi“ je bilo tačno navedčno“.
Ja tvrdim sledeće: Od svega što
· sam govorio tokom šestočasovnog
proana — nije navedeno ništa! rković je interpretirao (a ne navodio) moje reči iz konteksta razgovora da i u glasilima treba da bude zastupljen pluralizam koji postoji u društvu. Rekao sam: „U jednom od stavova sa skupštine UJDI-a u Sarajevu kaže se da dok se u televizijskim redakcijama ne uspoštavi odnos bar približno jednak odnosu među gledaocima gledaoci ne bi trebalo da plaćaju pretplatu. E, sad, što je to i protiv mog interesa, jer ja „platu primam u Radio Beogradu...“
Optužujući me da sam pozivao „na sasvim određenu vrstu neposlušnosti“, Žarković u svom prvom tekstu piše:
„Prvo je Mihalj Kertes, član Predsedništva SR Srbije, emotivno pozvao pretplatnike TV Novi Sad da ne plaćaju za prijem programa
AFOKRIZAM
Srušili smo sve zakone ravnoteže, nemamo nikakav
oslonac, a još se držimo.
remenu, jasno, nismo primetili da je savezni parlament već podeljen
Pozdravljam Vas i sve zemljake, a u isto vrijeme, molim sve narode dobre volj · da se bore za slogu u Jugoslaviji, jer samo tako će uspjc... neprihvatljiva alternativa.
“umesto
Skupštini SFRJ. Kažu: Partija se, sa kongresne govornice, preselila u skupštinske klupe. Budući da stvari stoje upravo tako, ispoljena je zavodljiva doza zgražanja nad burnim raspravama pod kupolom jugoslovenskog parlamenta...
Teško je, sada, razumeti zašto se zgražaju ljudi i novinari. Pa zar delegati u Skupštini SFRJ nisu, u najvećoj meri, članovi vladajuće partije i zar nije ta ista partija, već odavno, tek labavi skup, tj. krajnje neobavezna koalicija mnoštva različitih stranačkih struja koje, krajnje nevešto i gotovo apsurdno, nastoje da pomire tzv. nacionalne interese svojih sredina sa dogmatikom ranijih ideološkim referenci. U krajnjoj istanci, bio je to sukob različitih partijskih taktita koje bujaju pod širokom stranačkom kapom SKJ, sa svim odlikama ranijih sukoba i raskola koje je vladajuća partija priredila sama sebi. A da li se to događa u Sava centru ili ispred Pionirskog parka, to je već domen delikatnih nijansi beogradske, prestoničke geografije (leva ili desna padina sasvkih obala).
Problem je ovde u nečem drugom. Godinama smo navikavani da svaku skupštinsku Raa vu, pa i ovako dramatične o Kosovu, doživljavamo mahom iz ideološkog, što je reći jednopartijskog ugla. U međuv-
partijsko-plularističkim strujanjima, tj. da delegati moraju zastupati stanovišta svojih stranačkih rukovodstava, bez obzira što odlučuju o vitalnim pitanjima države. I dalje: ako partijski vrhovi imaju, recimo neobavezujući, proizvoljni stav o ugroženosti zemlje, odnosno separatističkim varijantama njene podele, zašto bi poslanici u jugoslovenskom parlamentu bili drugačije raspoloženi.
Htelo bi se, zapravo, reći da je prošlonedeljna skupštinska rasprava pokazala normalne odlike tzv. parlamentarne borbe. I da je, pri tome, ono što se u normalnim demokratskim zemljama zove „parlamentarnom taktikom“ sada dobilo svoja preciznija obeležja. Što je ta parlamentarna taktika može biti, pak, divljačka, primitivna ili apsurdna, to je pitanje druge vrste. Jer, ishod je samo jedan: kakve partije, takav i parlament!
Umesto zgrašavanja, dakle, bilo bi mudrije analizirati zašto se ti rudimentalni oblici parlamentarne borbe, kao prelazne forme od nekadašnjih monističkih, jednopartijskih obrazaca ka doista pluralističkim, demokratskim i višepartijskim varijantama, razvijaju na uštrb države, njene sigurnosti, te mira i bezbednosti jugoslovenskih građana? Zašto,
tičkim radom.
jasna opredeljenja.
Intervju sa Jakšom Petrićem, snimljen 23. a objavljen 26. 1990. godine u TV emisiji Skupštinska hronika.
Olga Mihelić... Kako je, međutim, ta kampanja odjednom prestala, možemo samo pomisliti da ničega nije bilo, možda čak i nema, i đa su se naši novinari ružno upetljali u unutrašnje poslove neke druge zemlje, i to nama susedne zemlje. O tome je bilo čak govora na sjednici Saveznog saveta za međunarodne odnose prošlog tjedna u Beogradu, čiji je predsednik drug Jakša Petrić, diplomata, kojega Vam večeras predstavljamo. Jakša Petrić: Šteta je što smo zaista na taj način izgubili kredibilitet i to u prvom redu Albanaca, jer Radio-TV Jugoslavije pokrivaju jedan veliki dio Albanije i ljudi te naše emisije slušaju, naročito intelektualci i studenti, pa i mnogi drugi koji su se tako navikli da slušaju naše radio i TV stanice. I dali smo šansu da nam odgovore na način koji je trebalo da nas kompromituje u očima i sveta i Albanaca, i da postignu jedan stepen jedinstva. koji, može biti, u ovom momentu i ne bi postigli da im nismo dali tu šansu.
Druga je stvar što smo time prekršili jedno od osnovnih pravila naše spoljne politike, naročito kad se radi u odnosu na susjede a to je — da poštujemo pravila nemješanja u unutrašnje stvari naših susjeda. Mi možemo sa sigurnošću reći da Albanija ne može da ostane potpuno izolovana od događaja koji se danas dešavaju u Istočnoj Evropii pored tog krutog staljinizma koji je učvrstio režim represije i krvavog obračuna sa svima koji drukčije misle i govore u Albaniji. Ipak, i tamo postoji jedno, da kažem, javno mnjenje koje će moći da dođe na ovaj ili onaj način do izražaja. Međutim, nama je to teško odavde reći kada će, u kojoj formi, na koji način se to ispoljiti u Albaniji.
Ja sam i sam bio dolje u Tirani za vrijeme procesa Koči Dzodzeu i znam da je Enver Hodža bio pozvan u Bukurešt i da je u Bukureštu dobio lično instrukcije od Višinskog, onog zloglasnog organizatora monstruoznih procesa protiv političkih „neprijatelja Staljina! Prema tome, čitav taj scenarij ok-
Đezintegracija je
Mike (| *iša) JAROŠ Narocni poslanik Min »sota, SAD
i;
dok se u ovoj kući ne rask”s* s tragovima stare politike, a pre neki dan „spiker“ UJDI-a Rade Radovanović, rekao je na skupu u domu alternative, beogradskom pozorištu „Duško Radović“ da pretplatnici TV Beograd, pristalice višepartijskog organizovanja, ne bi trebalo da plaćaju pretplatu dok i njihovi sadržaji ne zasvetlucaju s malih ekrana“.
Dakle, ne samo da se radi o nekorektnoj intervenciji već o izvrtanju smisla onog što sam rekao. I ostale tvrdnje u tekstu „Ipak, spiker“ — netačne su. A što se pozivanja na „najmanje 700 svedoka iz Radovanovićevog Udruženja“ tiče — „Radovanovićevo“ udruženje ima oko 200 članova. Rade Radovanović novinar Radio Beograda
: eCORrjUNR RAVNOTEŽA“ („BORBA“, 9. FEBRUAR)
Usvajaju
odbacuju
Poštovani druže uredniče,
u drugom delu mog teksta „Kakva federacija za Jugoslaviju“ potkrala se jedna materijalna greška koja suštinski menja smisao rečenice. (Taj deo teksta, inače, objavljen je u „Borbi“ 9. februara). Reč je o delu teksta gde dajem predlog dvodomnog odlučivanja u Saveznom parlamentu. Odštampana je sledeća rečenica: „Pa pošto je u prirodi političkog procesa da se odluka mora doneti, konkretni vid saradnje sastojao bi se tome da članovi jednog doma pripremaju odluku, a da je članovi drugog odbacuju (to je izmenjena
reč koja menja suštinu — npr.), JE najbolje kvalifikovanom većinom“. Umesto reči „odbacuju“ u originalnom tekstu stoji reč „usvajaju“, što je dijametralno suprotno od štampanog.
· Slobodan SAMARDŽIĆ Kada je reč o najinflatornijoj godini u istoriji ove zemlje —/ 1989. — očekivalo se'da će i famozni porez na ukupan prihod građana biti izračunat malo suptilnije nego što je to urađeno, pogotovo što su se iz SR Srbije čuli, još
krajem godine, protesti protiv odluke SIV-a o zamrzavanju plata
na, kako je često isticano, niskom nivou od svega 300 DM mesečno.
Bodin Marjanović
Dragan Belić
zapravo, nije moguć zdravi konsenzus oko vitalnih pitanja i zbog čega negujemo tako malo smisla za prirodne kompromise koji se javljaju u svakoj demokratskoj državi?
I opet, najkraći odgovor: zato što razmišljamo šematski, crno-belo, da ne kažemo monistički. Dakle, ili poptuno jedinstvo, ili razlaz. Nema nijansi, nema prelaza, nema koalicionih zaokreta (opet jedan manje poznati izraz parlamentarne borbe!) — kao da smo u onim davnim svetlim vremenima kada je savezni parlament bio puka transmisija vrhovne partijske volje koja se, dakako, iskazivala kao čista državnička mudrost, iako je, tako često, bila još čistija politička ludost.
Da te političke ludosti ima i danas, i to u izobilju, svedoci smo iz časa u čas. Recimo, upravo u činjenici da se jugoslovenski parlamentarci, u nedavnoj skupštinskoj raspravi, predstavljaju kao partijski jednoumnici svih fela — dakle, ne kao poslanici koje je narod izabrao, nego kao zastupnici svojih lokalnih, partijskih interesa, kako ih vide kvazistrankačke vrhuške u pojedinim delovima vladajuće (raspadajuće Partije. I zar je, sad, iznenađujuće što se taj psudodemokratski diskurs iz Sava centra preselio U skupštinsku salu? Pa, najprirodnije je da se upravo tu i preseli, ako je već njegovim zastupnicima stalo do vlasti (a jeste, naravno). Ako smo već konstatovali: kakve stranke, takav i parlament! — onda nam još samo preostaje da jugoslovensko „privođenje demokratiji“ shvatimo kao vrlo ozbiljan proces. Koliko ozbiljan, može potvrditi širina političkog raspona među onima koji su se od jučerašnjih marksista-Jenjinista premetnuli u demokratske alternativce. Široko je, da šire teško može biti!
Istine radi molim Vas da ovu moju napomenu objavite. J
SMO LI PONOVO,ZA JEDNAKE STOMAKE
„SMEŠTAJ ZA DVE PORODICE“ („BORBA“, 5. FEBRUARA)”
Povodom vesti da su radnici novobeogradskog hotela tužilac pokrene postupak protiv onih koji izjavama i madanju zemlje (konkretno su pomenu ledni diplomata pojašnjava svoje stavove.
U Vašem listu „Borba“ od 5. februara u napisu pod naslovom „Smeštaj za dve porodice“ iznete su neistine u vezi sa mojim imenom i poli-
Cela moja duga politička i i javna delatnost posvećena je interesima Jugoslavije i borbi za njenu nezavisnost i njen apsolutni integritet.
U prilogu Vam dostavljam moj intervju dat za TV emisiju Skupštinska hronika koji je emitovan 26. januara iz kojeg se takođe vide moja
akša PETRIĆ Beograd
rutni, brutalni, uništavanje političkih svojih prijatelja koji su postali onda neprijatelji do na kraju Mehmed Šehua i njihovih familija paralelno, je jedna veoma teška i krvava stranica Albanije!
Prema tome, to sve ne može da ostane zaboravljeno i vjerujem da će doći dan kada će se sve te stvari morati u javnosti ne samo da raspravljaju, nego da i albanski narod pozove na odgovornost one koji će biti živi a koji su učestvovali u svemu tome.
Međutim, mi moramo da budemo veoma smireni, veoma kritični u pogledu odabiranja vijesti iz Albanije: Albanija je za nas veoma važan susjed, susjed čiji dio naroda živi u Jugoslaviji, na Kosovu. Prema tome, naš je interes da s Albanijom razvijamo dobrosusjedske odnose, na bazi veoma čistih, jasnih računa, gdje se ne mogu stvarati nikakve iluzije, niti doživljavati razočarenja. A to znači, politika aktivnog dobrosusedstva, saradnje u svim mogućim oblastima, s tim što Albanija mora to jednako tako da poštuje!
Mi ne možemo dozvoliti Albaniji nikakvu mogućnost korišćenja naših, da kažemo, sumnji, nekakvih elastičnosti ili nečeg sličnog, da bi oni se mješali u unutrašnje poslove Jugoslavije, ali se i mi moramo isto tako pridržavati tog principa. Ima nešto što mi zaboravljamo: Albanija nije više tako izolovana što mi to često govorimo: „Ostrvo staljinizma“, „Izolovana“, itd. Nije ona više izolovana; i ona se sama sada nekako prilagođava u mjeri u kojoj Ramiz Aljiju i njegovo rukovodstvo misle da mogu, u međunarodnoj saradnji — recimo u okviru balkanske saradnje, pa sada ovog Projekta Južnog Jadrana. Naravno da bi bilo najbolje ukoliko bi oni prihvatili Helsinške dokumente, a to bi značilo i pitanje granice, pitanje nepromjenljivosti branice... Za nas je granica nepromjenljiva, definitivna, ja bih rekao, što se tiče susjeda pa i Albanije. Ja lično bih tako rekao i ako to nije u Helsinškom dokumentu rečeno, jer je to važna stvar za suradnju sa bilo kojom zemljom.
Olga Mihelić: Druže Petriću šta ćete savjetovati Predsedništvu SFRJ, Skupštini Jugoslavije i Vladi — čiji ste Vi savjetodavci — da se takva situacija ne ponovi?
A odmah zatim, SR Srbija određuje da se na sve prihode (lični do-
hodak, autorska prava i sve ostalo) mesečno iznad 300 DM plaća porez po progresivnoj skali. Jer, šta drugo znači odredba da se plaća porez na prihode iznad 25.000 dinara ostvarenih u 1989. godini?
Na stranu što još niko valjano nije odbranio uopšte ovu instituciju poreza, bar kada je u pitanju čist lični dohodak, ostvaren radom u društvom preduzeću, gde su maksimalni rasponi plata 1:6 (a još češće 1:4,5) i gde su sve te plate već jednom debelo oporezovane, sem želje da se i tako mali raspon svede na još manji i destimuliše visokoproduktivan rad koji donosi dobru zaradu.Teze o „jednakim stomacima“ i „četrdesetgodišnje upražnjavanje uravnilovke (samo kad je u pitanju primanje plata, ali ne i rad za tu platu) doveli su nas tu gde smo, uz zabrinjavajući odliv mladih stručnjaka koji ne odlaze samo zato što ne mogu lako da nađu posao, nego i zbog daleko boljih uslova za život i rad, a to znači i zbog većih mogućnosti: za' zaradu.
Porez na ukupan prihod građana postoji u svakoj zemlji s tržišnom privredom, pa i u nekim koje to baš nisu, kao što je slučaj s nama. I svuda su propisi jasni, a kazne rigorozne za one koji porez izvrdavaju. Razlika je samo u tome što su tamo poreska zahvatanja, kada su u pitanju prosečni prihodi (2.000 do 3.000 dolara mesečno) veoma blagi, a postaju oštri tek kada su u pitanju veliki prihodi,
ponašanjem doprinose ko. ti Jakša Petrić i Josip Vrhovec), naš ug.
„Putnik“ zatražili da javnj
Jakša Petrić: Pa mi ćemo uka. zati što se tiče onoga što je na Sa jetu bilo izneseno a izneseno jbt, da moramo biti veoma obayrj : prema našem južnom Susjedu, i južni susjed je zadržao svoj ei i trateški položaj na Otranskon ulazu u Jadransko more. Za nas ji on još uvek od velikog značaja | pored toga što je u međunarodn, konstelaciji izmirenja Istoka i žI pada, itd. izgubio onaj značaj kojj je imao.
_ Za nas Albanija ostaje dugoro, no važan faktor suradnje s time i stabilnosti! Prema tome, naša M. litika mora da bude bazirana n, onim principima koje mi prim njujemo u odnosu na sve sus
to je dobrosusjedstvo, aktivni & no5, principijelnost u pitanju po.
štovanja suvereniteta, integriten nemješanja u unutrašnje poslove,
Olga Mihelić: Hvala druže Pet. riću!
Jakša Petrić: Naše nejedinstvo, (i to ćemo kazati u našim preponj. kama) daje prostora za mješanje ı naše unutrašnje stvari. I prema to.
me — ono što bismo željeli da po. stignemo u samoj zemlji to je jedinstvenu spoljnu politiku u od. nosu na sve zemlje svijeta, st probleme svijeta, a posebno u ol. nosu na Albaniju.
To je jedan od važnih preduslp.
va — vdnemogućavanje svakoj mješanja u naše unutrašnje stvari, korišćenje Kosova za raspirivanj, razdora i zloupotreba u stvaranju jednog nacionalističkog raspoložt. nja u Albaniji, raspoloženja koje ji jedna od važnih spona između m. kovodstva i albanskog naroda (ntgo li kad se radi o jednom većem susjedu), i onog formiranog mnjt. nja već godinama da postoji ne. kakva opasnost od strane Jugosla. vije.
A s druge strane, mi znademn da nikad ta ideja „Velike Albanijt' nije iščezla sa scene, da je ona pri. sutna od Prizrenske lige pa dalje,i da ona pothranjuje i drži u a | nici do sada sva albanska ruke. | vodstva, i. ne samo rukovodsy nego sve Albance koji su u ink transtvu kao emigracija.
Leku je ovih dana u Svojim brojnim istupanjima govorio pt tiv režima u Albaniji. A što se tišt
„Velike Albanije“, tj. prisajedinjt
nja ne samo dijela Srbije, nego di
jela Makedonije i Crne Gore, toi njegovi stavovi zajednički sa S vovima albanskog, rukovodstva da se te teritorije prisajedine Alb* nij ji.
Olga Mihelić: Drugu Jakši Petri ću zahvalnost, a Vama poštovini gledaoci, ako dopustite, jedno upozorenje: Nemojte uzimati 5
„zdravo za SO što novini kažu ili napišu”! (Podvučeno je emitirano!)
Uravnilovka, pa rumunizacija
tačnije profiti.Jer, tamo 5ć Oport zuje profit, a ne prosti prihod. razlika između jednoga i drugo je ogromna, pa zaista nije jasn0 kako može u jednoj zemlji, kiji sebe smatra So POR a| podvrgne oporezivanju p
nad 300 DM mesečno, Ba jea suma, u našim uslovima, jedva 60 voljna za goli život.
Zbog tuceta estradnih umeli ka i BEE fudbalera koji menjaju klubove — i koje treba zaista 0 rezovati za sve prihode izn -pet hiljada maraka mesečn0 besmisleno je to činiti 74 50 hiljada stručnjaka koji 5U Pi razvoja privrede i aj u(č M a zarađuju manje TREE mesečno, (dok „ bakice" koje ju javne WC u Evropi ima (0 ih bakšiša, bar 1.500 maraka). 508 ka o porezu je doneta, ali m0 Oi 'se menja, sem ako ne de dalje živimo u društvu : čt jeb vrhovno pravilo da svi imam i . nake stomake. Ne treba ba izgubi 'vida da su i tih 300 DM m efat 7 prošloj godini, isplaćeni u 11 aj, nim dinarima koji su Dati „ li vrednost, a sada treba P a rez u konvertibilnim MONI #9
Prava bi odluka bila bbčib 1989. godinu, uopšte ne P kada M kakav naknadni PO 0 UO pitanju lični dohodak a eb, šo% ska prava nađe bolja m rei tiče 1990. godine doda 00 DM vanje plata manjih od BF
rum mesečno — bila bi sn i: malu de
ca plaprOV
zacija, a priče O ostaju samo PO
i [} grow Da: Bea o e O ar Uređuje redakcijski kolegijum: Zajednička redakcija: Trg Marka | Engel 7. Važniji telefoni: contrala 334.531. Glavni i odgovorni urednik 338-740. Ru- Prvi broj „Borbe“ izašao je B, „TB o gažovanjem na bitnim pitanjima radničke klase i kovodilac OOUR 347-136. Dnevna redakcija (DESK) 347-027. Jugoslavija 346-143. Švet 347-345. Stvaralaštvo 34-351. Sport 346-236. Dog sna mreža 339-356. Nedeljna, tebruara 1922. U NO ratu a bra Pb n radnog čovje Borba 336.381. Sekretar redakcije 338-740. Poslovni centar 333-532. Odeljenje pretplate 335-246. Stenografi 332-971. Teleks Ti, 11410, 11408. Rukopisi se ne vraća-|u_od 19. oktobra do 27. MOV 27. febravija ju. Pretplata u zemlji za jedan mesec 96,30, tri meseca 288,90, šest meseci 577,60, za godinu dana 1.155,60 dinara. Pretplata za inostranstvo za jedan mesec je 192,60, Driniću od 1. oktobra 190. a” il il tri meseca 577,80, šest meseci 1.155,60, godinu dana ?.311,20 dinara. Avionska poštarina pi plaća se posebno. Žiro račun za pretplatu u zemlji broj 60801-602-79, „Bor- 1943. Od 15. novembra 19 š Pad 046. „JP Predsednik Republike odlikovao je „Borbu“ Orde ba“ OOUR „Borba“. · Broj deviznog deviznog računa je 60811-620-101-277310-00799 Beobanka, Beograd. rdajei i štampa Radna organizacija „Borba“. Uredništvo, administra- iizlaženje u Beogradu, a od « se S nom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom i Ordeicija i štamparija „Borba“, Trg Marksa i Engelsa 7. Poštanski fah 592. 3 O PaTPDEORVMI du Booadlytveab izdanje:
nom bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem.