Borba, 09. 06. 1990., str. 8
/
—
O O .....L.J—.— LJ JT—.—. .,. 7:
——z————
DRUŠTVO ı __C--SSI
Ima neka tajna veza
Naziru li se budući politički savezi u Crnoj
Dragoljub Vuković
ano je govoriti o tome koje će od postojećih političkih partija u Crnoj'
ori ubuduće tešnje sarađivati, odnosno ulaziti u koaliciju. Stranačka saradnja u Demokratskom forumu (koju je demokratska partija nedavno napustila, a Narodna stranka od osnivanja ignorisala) bila je tek nužnost u vremenu predinstitucionalne demokratije. Neke od uspostavljenih veza će se, neminovno prekinuti, dok će druge postojati jače i kompleksnije.
Na osnovu već viđenog, može se pretposta· viti da će protiv etablirane komunističke ljevice, na slobodnim izborima biti koali' cioni blok alternativne ljevice, sastavljen od OGR:Maı organizacija Soc. saveza i omladine, te Socijaldemokratske partije. Ne treba isključiti ni mogućnost da novu ljevicu pojačaju Liberalni savez Crne Gore i Stranka nacionalne ravnopravnosti.
Poklonici ekspres zaključivanja su po· zdravne riječi dr. Slobodana Vujoševića (prvog čovjeka demokratske partije) na osnivačkoj skupštini Narodne stranke, protumačili kao najavu saveza dviju partija. Na pitanje, s tim u vezi, predstavnik demokrata je u emisiji TV forum odgovorio da je o bilo kakvoj koaliciji rano govoriti. Činjenica je,ipak, da među demokratama ima onih koji ne taje svoje srodstvo sa „narodnjacima” zbog njihovog srpstva, ali
Gori
Kako je Milan Gajović član CK SK CG doveo u pitanje partijsku miro|jubi-
VU koegzistenciju
ima i onih kojima je bliže crnogorstvo liberala. Najinteresantniji je, zasada, svakako odnos između Narodne stranke i Saveza komunista Crne Gore. Nije malo onih koji ove dvije partije vide kao dio jedinstvenog fronta „antibirokratske revolucije” što je prilično tačno, s obzirom da je veliki broj sadašnjih članova Narodne stranke imao istaknuto mjesto u oktobarskim i januarskim zbivanjima i da oni i dan danas podržavaju novo rukovodstvo Saveza komunista personificirano u Momiru (Bulatoviću) i Milu (Đukanoviću). Njih dvojica se i inače više doživljavaju kao narodne vođe, nego kao komunistički prvaci. Sličnost sa tretmanom Slobodana Miloševića u Srbiji je očigledna. I njihov legitimimet je kao i Miloševićev utemeljen na toj narodnj volji i upravo zbog toga se previđa njihova partijska i ideološka pripadnost. Nije zato bilo čudno što je pred osnivanje Narodne stranke izražena želja da joj Momir i Milo pristupe, a istovremeno konstatovano kako bi komunistima najradije očitali opelo.
Da su simpatije obostrane pokazao je i od'brambeni pa i blagonakloni odnos komunističkih prvaka prema Narodnoj stranci, za razliku od onoga koji ispoljavaju prema crnogorskim liberalima. .
iroljubivu koegzistenciju, međuM na nedavnoj sjednici CK SK CG dovode u pitanje član najužeg rukovodstva Milan Gajović i član Centralnog komiteta, inače predsjednik OK. SK Cetinje Miodrag Koljević. Gajović je doduše jednakim aršinom mjerio i one koji Crnogorcima nude koncept autohtonog porijekla“ i one koji ga obasipaju srpstvom, s tim što je u slučaju Narodne stranke bio izričit: „Neki programi su prekriveni demagoškom oblandom (kao program Narodne stranke) da nisu protiv komunizma, da daju podršku mladom crnoorskom rukovodstvu, a u suštini su duboto antikomunistički i nacionalistički“. Miodrag Koljević je istom prigodom kazao da se „ovaj Centalni komitet ne može oglušiti o događaje u vezi formiranja Narodne stranke .u Crnoj Gori“. Iz Narodne
stranke su odmah odvratili utukom u vidu saopštenja, a u prošlonedjeljnom broju „Pobjede“ predsjenik stranke dr Novak Kilibarda „potrošio“ je pola intervjua na ni-
' malo mek polemički osvrt na Gajovićevo
izlaganje. Dr Kilibarda veli da je Gajović „osuo paljbu iz prepoznatljivog oružja kojim se služio predjanuarski režim u Crnoj Gori i kojim se i danas služe crnogorski separatisti. Iako je to bio glas pojedinca začudilo nas je, kaže dr Kilibarda, to što se Predsjedništvo crnogorske Komunističke partije nije ogradilo od tog istupa svog člana“. ajović zbog svog rezonovanja nije
javno ukoren od partijskih drugo-
va, ali nije ni pohvaljen. Za sada se može samo nagađati jesu li njegovo i Koljevićevo razmišljanje tek solo digresije od prećutno utvrđene linije odnosa SK ateonsa „narodnjacima“, ili su pak njih dvojica odabrani za opipavanje vrelog terena. To bi očigledno volio da zna i dr Kilibarda, i on na izvjestan način sugeriše Predsjedništvu SK da se jasno odredi. Gajović je očigledno doveo u nezgodnu situaciju svoje drugove, bez obzira da li se sa njim slažu ili ne. Ukoliko su saglasni sa onim što je rekao, a prećute napade na njega, ispašće nesolidarni i licemjerni. Ako ga javno podrže izlažu se opasnosti da dožive pokoru od dojučerašnjih simpatizera. Odluče li se za ograđivanje od svog druga po ideologiji, rizikuju još jednu traumu razlaza u partijskom vrhu.
Smail Festić
ekih osamdeset kilometara na utu od Graca prema Beču, u maom mestu Kapfenberg, nalazi se fabrika gospodina Hajnca Rajha. Šezdesetosmogodišnji inženjer iako odavno ima sve što je neophodno za „život na visokoj nozi“ radi — danonoćno. Kao da je juče započeo radni vek. Osim gospodina Rajha, njegovog sina na koga je preneto vlasništvo firme, te sekretarice koja vodi administrativne poslove, neproizvodnih kadrova nema. Da bi zaradio svoju platu svaki od petnaest zaposlenih radnika mora da ostvari godišnji dohodak od dva miliona šilinga (otprilike isto toliko dinara). Fabrika je opremljena najsavremenijom tehnologijom, u njoj se proizvodi praktično sve „od igle do lokomotive“, a sve što projektanti zamisle realizuje se besprekorno. „Grešaka ne sme biti, jer one mnogo koštaju“, kaže fabrikant Rajh, i dodaje: „Posle i najmanje greške teško se vraća stečeni ugled”. Zato i nije čudno što se, uz ogroman rad, mnogo i zarađuje.
Sve je lepo počelo
„Prosto je neshvatljivo da uz takva i tolika bogatstva i blagodeti prirode vaše zemlje, Jugoslavija do sada nije napravila 'bum' u svetskim razmerama. Kada bi takve lepote, samo to more, recimo, imala Austrija ili bilo koja zapadna zemlja, ne mogu ni da zamislim šta bi sve bilo“, započinje svoja razmišljanja za „Borbu“, a na temu Jugoslavije, Hajnc Rajh. A razloga da mu se veruje — ima i previše. Jer, Rajh. je prvi stranac koji je na teritoriji SFRJ sa jednom jugoslovenskom firmom naravio mešovito preduzeće. Bilo je to već daleke 1984, u Lenartu kraj Maribora, u čiju je lokalnu fabriku „Klemos” Rajh tada „ušao” sa milion i dvesta hiljada maraka.
in pivo veritas
Strani kapital i jugo-poslovnost
„Volim Jugoslaviju više od dobrog biznisa", kaže za „Borbu“ austrijski
fabrikant Hajnc Rajh, čovek koji je ušao u istoriju SFHJ kao prvi stranac sa kapitalom u jednoj domaćoj firmi
| Kao što to kod nas obično i biva, „sve je lepo počelo“. „Međutim“, nastavlja Rajh, „kasnije je došlo do nesporazuma, iz prostog razloga što nisam imao gotovo ni-
akve zarade, dok je za samo jedan posao, u kome sam ja posredovao, 'Klemos' zaradio pola miliona maraka. Kada smo počeli saradnju u fabrici je bilo zaposleno 300-400 radnika. Posle modernizacije, odnosno izgradnje pogona za plazmatiranje (ojačavanje) alata za proizvodnju automobila i druge industrijske robe, zaposleno je još toliko radnika. Od svega, meni je samo ostao osećaj da sam prevaren — kasnije sam jedva vratio svoj uloženi novac, bez
šilinga zarade!” Rajh nabraja niz argumenata za to, ali mu je od svega najteže palo što su se u „Klemosu“ neodgovorno poigravali njego-. vim ugledom, „gubeći tržište zbog lošeg kvaliteta proizvoda koje su plasirali“. Iako razočaran saradnjom sa jugoslo-
venskom privredom, Rajh je nastavio čes- '
to da dolazi u Jugoslaviju. „Jugoslaviju istinski volim“, kaže Rajh, „verujte mi — više i od dobrog biznisa. Ljudi su izvanredni, ali mnogi od njih bez radnih navika i poslovnosti“.
Ubeđen, ipak, da će se sa ubrzanim usmeravanjem Jugoslavije ka tržišnim, zapadnim poslovnim principima, odnosi i navike ubrzano menjati, Rajh je voljan da ponovo radi sa Jugoslovenima. Ubeđen da je prava budućnost Jugoslavije u maksimalnom iskorišćavanju pomenutih pogodnosti za turizam, Rajh smatra da o sva-
OD DOGOVORA ODSTUPANJA — NEMA: Hajnc Rajh
kom detalju na tom planu treba voditi računa — jer se sve uloženo može višestruko vratiti.
Budućnost u kontejnerima
„Jedan od najvećih projekata koji smo poslednjih godina otpočeli jeste izrada mini-pivara koje u toku jedne proizvodne smene daju oko hiljadu litara kvalitetnog piva. Znači u tri smene — tri puta toliko. Pri tome najinteresantnija je cena, koja iznosi svega oko četiri šilinga po litru, i veo-
ma je kurentna u odnosu na cene velikih pivara. Uz sve to imate svakog dana sveže pivo, što ne moram ni da objašnjavam. koliko je važno za turistička mesta udaljena
od velikih pivara!”
Kako stvari stoje, prva ovakva mini-pivara — koja se, inače, sastoji od dva kontejnera plus jedan sa sirovinama za 160 hiljada litara piva; kada se zalihe istroše dovozi se novi kontejner sa ječmom i hmeljom, a stari odvozi prazan — biće u Jugoslaviji montirana na Krku. „Mi obezbeđujemo sve“, dodaje Rajh, „od sirovina i transporta do kontejnera. Sve je na dugme, a za jednodnevnu proizvodnju potrebno je svega 150 kilograma ječma i kilogram hmelja„.
„Kvalitet je na prvom mestu“, još jednom podvlači svoj poslovni kredo gospodin Rajh. „Proizvođačima u SSSR, Poljskoj i Bugarskoj, gde su naše mini-pivare izuzetno tražene, mi obezbeđujemo kvalitetne sirovine od najboljih i najpoznatijih evropskih proizvođača, čime i pivo koje proizvode kupcima postaje daleko atraktivnije od domaćih vrsta, pravljenih od loših sirovina“. Uz naklonost prema Jugoslaviji, koja će i pored negativnih iskustava u prošlosti, verovatno već ovog leta rezultirati pomenutim postavljanjem prve mini-pivare
na Krku, Rajh ipak ne zaboravlja da pod-
seti na najvažnije: „Biznis je biznis i svako mora imati svoju računicu, onda smo još bolji prijatelji. Kada je u pitanju mešovito preduzeće, tu dogovor mora da važi. Od onoga kako se dogovorimo, i onoga što zahtevaju. međunarodne norme poslovnog ponašanja — odstupanja ne sme biti“, iznosi na kraju svoj čvrsti poslovni stav gospodin Hajnc Rajh, stav u koji je ugrađen čitav životni put čoveka koji je za tri decenije od siromašnog emigranta iz Istočne Nemačke postao ugledan, punog respekta dostojan, austrijski fabrikant.
: - : NEDELJNA BORBA subota-nedolja 9-10. jun 1990.
Hronični incest
Pisma iz Londona ___
Kako imati izbore, a ne izgubili ih:
U čemu je sličnost između gospode
Tačer i jugoslovenskih komunista? Piše: Borislav Pekić
aiu na izborima retko je kad ikome jasno, ponajmanje pa.
O Pade da jeste, da je razlog predvidljiv, retko. bi koja vlada i 8.
da pala. Obarao bi je samo inat elektorata kome su dojadili isti ljudi, go.
vori i politika, ili strah od diktature kojoj bi beskonačno O počelo da li. či. Uskraćivanje poverenja tada bi bilo savremena verzija atinskog ostrakizma, U svakom slučaju, izbori su za vlade isto što i završni ispiti za nespremne uče.
i ji ko školske godine izvlačili izostajanjem sa časova ili sumnji. pie Hebdređćnim Bdvavdiitda Kad se sve zbere, izbori su jedina ustanova de. mokratije koja joj preči da bude savršena i njenim vladama da budu uspešne, Sve do izbora, ma kakva da je, vlada je uvek uspešna. Na O OD Va Će Uspeh zavisiti od njenog rada, ali kako je za svaku vladu on uvek dobar — a sa. mo su okolnosti loše — njeno će čuđenje kad, uprkos tome, padne, takođe.
vek biti veliko. : Pi Laea | Svaki kabinet smatra sebe prirodnom vladom jedne nacije, a_OPOoZICIJU nepri. rodnom šekom bučnih zavidljivaca. To je skromno mišljenje i tekućeg britanskog premijera, Mrs Thatcher. Njena je namera da s vlasti ode jedinim prirodnim putem, od Boga, ne od naroda određenim. Prestankom rada njenog, a ne za nju kucajućeg narodnog srca. Želimo joj sreću, premda trgovački deficit od 21 mil >», 15-procentna kamatna stopa, dva-tri puta veća nego u konkurenata, rastuća inflacija koja se bliži dvocifrenoj, nemir građana zbog porasta komunalne poreze, a opadanje komunalnih usluga, mrtvački hladna senka recesije koja pada preko Velike Britanije, a iznad svega anketno izostajanje iza laburista za rekordnih 20 odsto biračkog tela, ne daje njenoj nadi velika krila. Pitao sam se odakle prvoj dami Engleske željezno ubeđenje da je na dobrom putu. To što je, vele, i ona od gvođa, nije mi se činilo dovoljnim objašnjenjem, a ni u samom putu „obnove viktorijanskih vrednosti“ nisam uvek mogao naći ubedljive razloge. Našao sam ih, najzad u ugledanju na druge, u podražavanju paradigme vlade moje zemlji, čije put, ko zna koje po redu „obnove socijalistič. kih vrednosti kroz povratak kapitalizmu“, takođe nije savršen, daleko od topa, čak je i od njenog nepouzdaniji, a ipak na vlasti ostaje.
ugoslovenska je inflacija bila dostigla četiri cifre, kamatna stopa morbidno stanje u kome se svaki dug platiti može samo novim zaduženjem, a trgivinski je balans zbrajanje gubitaka, većina je radnog stanovništva u inostranili u penziji, recesija je stigla do opštenarodne kome, a ipak se vladajuća stranka, nesmetana opštim slomom, mirno na vlasti održava. Ni jedana vlada ne pada. One se same sama sobom smenjuju, vodeći manje-više istu hibridnu pseudodemokratsku, paratržišnu, metarazumnu politiku čekanja božjeg bla· oslova. e tb LaM Uprkos svega toga, velim, vlada ostaje, a neki izbori trke s više grla, ali iz iste ergele, ponovo otkrivaju skoro stopostotno poverenje naroda, s „kojim smo 1945. počeli svoje srećno i gordo posrtanje prema socijalizmu. Taj je socijalizam, doduše, nekoliko puta hteo promeniti kompromitovano ime, ako već sebe nije mogao, ali je i tad ostajao isti. I sad je isti. T pod imenom „demokratske obnove“ — što znači da je nekad bio demokratski, pa će ponovo bitidi pored imenom „socijalizma po meri čoveka“ — što znači da se do sada krojio po 200loškim merama; i pod imenom „demokratskog socijalizma“ — što znači da je do sada bio totalitaran ili ne znači ništa. | Jugoslovenski se komunisti ne daju smetati stvarnošću. Oni znaju da je stvarnost, ona prava, ona koja se broji, statistička, a ne realna vrednost. Da kad st zbroji pojeftinjenje traktora, s poskupljenjem svega ostalog, dobijamo prosek razvoja koji uliva veru. Oni znaju tajnu koja gđi Thatcher treba više od povoljnog trgovinskog bilansa. Samo, da li ova tajna i za nju vredi? Da se ekonomično koristi, pretpostavlja ona jednopartijski sistem doveden na vlast jednokratnim revolucionarnim izborom, koji pravo na ponovno biranjt čini za svagda potrošenim.
na, takođe, krije izvesne opasnosti. Jednopartijski je sistem za državu, eugenički, što i hroničan incest za porodicu. Incest će najzad genetički i proizvoditi idiote, a jednopartijski sistem odgovarajuće političke p0omke. ji i A onda zemlji izbori neće ni trebati. Načinila ga je jednom za svagda. Može st pokupiti i odšunjati na istorijsko groblje.
Stvorimo nove Dolnice
Bojana Popović
rivredna reforma će, nema
sumnje „zakačiti“ i zdravstvo.
Kako će i koliko tržišni odnosi, ekonomske cene, novi načini, osiguranje i menadžerstvo moći da se uklope u ovo naše socijalističko, besplatno zdravstvo, proklamovano na tim principima od rata na ovamo? Kako će (i da li će) socijalistički osiguranik moći sebi da obezbedi (u tom novom zdravstvu) barem tu „privilegiju“ da bez čekanja dođe kod lekara ili (zasad — uz mnoge imaginacije) pristojnu belesničku sobu sa (eventualnim) TV aparatom, telefonom... Ovih dana grupa mladih beogradskih lekara (četrdesetak godina starih) koji su godine i godine usavršavanja i specijalizacija proveli van naših bolnica sa dr Višeslavom Hadži-Tanovićem na čelu predložiće sekcijama za zdravstvo Gradske i Republičke konfederacije Socijalističkog saveza (Beograda i Srbije) novi koncept organizovanja zdravstvene službe Srbije. Zahtevaće, kažu, da uđe u ravnopravnu raspravu o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti Srbije. O novom modelu organizovanja zdravstva, o ekonomskim cenama, privatnom osiguranju i akcionarskim društvima u ovoj oblasti za „Borbu“ govori dr Višeslav Hadži-Tanović, kardiolog u Specijalističkoj ortopedskoj bolnice „Banjica“ i kreator ovog koncepta zdravstva. i — Jedan od osnovnih razloga zašto je zdravstvo godinama zapadalo u krizu je pre svega, stalno smanjivanje izdvajanja iz nacionalnog dohotka.
O novom konceptu zdravstva, ekonomskim cenama, privatnom osiguranju i akcionarskim društvima u ovoj oblasti govori dr Višeslav
Hadži-Tanović
Grupa mladih beogradskih lekara predložiće koncept organizacije zdravstvene službe na principima privalnog osiguranja, doplate za komfor,revalorizacije medicinske opreme i aparafa ulaganjem onih koji imaju para i uVO-
denjem konkurencije sada preglomaznim formacijama za socijalno i penzijsko osiguranje
Ono sada, kaže dr Hadži-Tanović iznosi 3,6 a minimum koji bi obezbedio optimaino dobru zdravstvenu zaštitu je 5,1 odsto. Činjenica je međutim da ni tih 3,6 procenata ne stigne do zdravstva — do njega, kako smo mi proračunali, stiže samo 1,9 odsto. Ni-
vo izdvajanja iz nacionalnog dohotka: '
bi morao da se dovede na meru koja bi obezbeđivala normalnu zdravstvenu zaštitu. A organizovanost zdravstvene službe mora da bude zasnovana na ekonomskim principima i ekonomski realnim cenama, ne zaboravljajući pritom etički, humani moment. Šta je sad to u zdravstvu ekonomska cena? To bi jednostavno bilo određivanje vrednosti rada i kompletnih usluga, dakle to sve mora da se izračuna. Sasvim druga stvar je ko će to da plati. Mi uvek povezujemo to jedno s drugim i postavljamo pitanje ko će to da plati ili to je skupo i time automatski zanemarujemo „pravu vrednost. Kad se odredi cena mi imamo elemente i za to ko će i kako da je plati i da donesemo rešenja kako da zdravstvo dobije svoja sredstva i na koji način pacijent to da plati. U svetu postoji više načina za to. Prvi je klasičan sistem socijalnog koji u sebi
ima elemente socijalne zaštite i čiji nivo zavisi od ekonomskog potencijala zemlje.
Drugi način je da se osiguranik osigurava lično — privatno, preko osiguravajućih društava. To podrazumeva da u dogovoru sa osiguravajućim društvom osiguranik plaća svotu u zavisnoti od toga šta od tog društva traži. Na primer, dogovara se da se u slučaju razboljevanja plaća njegovo ležanje u bolnici pet, deset, ili petnaest dana. Sve preko dogovorenog osiguranik plaća sam. Sa osiguravajućim društvom osiguranik može da se dogovara na primer i tako, bar su svetski primer takvi, da mu ono plaća 50 odsto svih zdravstvenih usluga a drugu polovinu plaća sam. U okviru privatnog osiguranja osiguranik može da se dogovara i tako da sve zdravstvene usluge plaća sam. Iako ja to ne bih pojednostavljivao, kao u slučaju osiguranja auta na primer, — ali to bi praktično bilo tako. Osigurava se onoliko koliko osiguranik smatra potrebnim. i Naravno, to osiguranje sobom nosi i rizik, u ovom slučaju dakle treba da predvidi bolest. Ali, mi imamo osiguranike koji se nikad nisu razboleli a
celog života su plaćali doprinos za zdravstvenu zaštitu. Godinama taj novac se oplođivao i kod osiguravajućeg društva osiguranik bi imao prava na povraćaj dela tog novca što u ovom sistemu sadašnjeg zdravstva ne može da se dogodi. Naravno, može se desiti, kada se osiguranik razboli da se njegov fond istroši pa ostatak lečenja plaća sam. ; Osiguranik može da bira, kako smo mi predložili, klasičan ili privatni način osiguranja. |
e Tu se osim rizika postavlja i pitanje socijalnih razlika i ono etičko pitanje kako će se lečiti ljudi koji nemaju para za jedan ili drugi način osiguranja? — To pitanje postavlja se više demagoški, mi te razlike imamo, ne postoji država koja ih nema. Ali, ovaj sistem je prema mom mišljenju mnogo pošteniji. Zašto? U sadašnjem sistemu zdravstva :za koje kažemo da svima nudi ravnopravan tretman, iste usluge — on to u istinu ne nudi. Oni koji su na vlasti na primer sa istim izdva-
janjem za zdravstvo imaju mnogo vi-”
še privilegija od običnih osiguranika. Za njih se uvek obezbedi mesto, bolji uslovi, čak i posebna soba sa telefo-
nom i TV jer najzad i mi zdravstvni radnici polazimo od toga da kao takvi mogu da nam pomognu oko renoviranja bolnice na primer, kupovine opreme... Dakle, sve za one iste, minimalne pare koje daje i obični osiguranik. Uvođenjem ekonomsko-pravnih odnosa bolesnik će u stvari plaćati ekstra usluge i zbog toga je ovaj koncept po meni pošteniji. I odmah da naglasim, za ljude koji nemaju para da to plate država obezbeđuje od-
· ređeni broj takvih bolnica za njih i
razlike nisu u nivou stručnosti i kvalitetu pružanja usluga već samo u komforu. Tu bismo imali više tipova bolnica i cene bi bile različite upravo zbog komfora.
U Francuskoj na primer, na istom spratu bolesnici za bolnički dan plaćaju od 500 do 1000 franaka dnevno. Razliku do 1000 franaka daje osiguravajuće društvo. Bolesnik koji plaća 1000 franaka ima svakodnevnu posetu profesora. Očito, razlika u ceni nije u opremi, aparaturi, kvalitetu, nego u standardu. il
60 Zaposleni sada plaćaju i za one koji nemaju para i za nezaposlene čije su radne organizacije oslobođene doprinosa za zdravstvo. Da li će na ovaj način deo koji zaposleni sada daju biti praktično veće opterećenje države?
— Nigde u svetu ne postoji oslobađanje firmi i preduzeća od plaćanja ovog doprinosa. Kod nas međutim postoji i ta „specifičnost“ i to je strašna privilegija kada ljudi koje ne izdvajaju za neki fond koriste sredstva iz njega. Poslednjih meseci kada privreda nema para i kada su mnogi fondovi, pa i onaj za zdravstvo prazni, kada nema sveže injekcije kapitala, valja razmišljati da mnoge bolnice
postanu akcionarska društva. Država će preko svog socijalnog osiguranja procentualno da radi sa akcionarima: Na primer, država bi uložila zgradu bolnice a lekari, ili neko drugi (strani ulagači) dakle, neko ko ima para 60 građivao bi, opremao, renovira0 bot nicu. Kada se u Americi izgradi bolni ca, od para akcionara dovode vrhunski stručnjaci i na bazi StrU" nosti i vrhunskih usluga bolnica 05 tvaruje profit. Mi smo dosta dos4 uložili u stručnost i šteta bi na primč bila da Univerzitetski klinički cent? u Beogradu koji je svetski oprem'je tu opremu ne revalorizuje upravo Li stranim osiguravajućim ·družtviTi | gde bi naše zdravstvene usluge bi nešto jeftinije nego u svetu i takO
se otplatila ne samo oprema 077 centra nego i stvorila akumulacija ” zdravstvo. Evo na primer u Instifl", za bolesti srca u Hjustonu SVAKO" nevno dovoze srčane bolesnike 410 nom iz Nemačke za ugrađivanje ,
-pasa. Posle intervencije vraćaju !. svoje bolnice što je za njih mnoB'. ne tinije nego da su operacije obaY i
u susednoj Švajcarskoj. EkonoT. računica je opravdanje i mu tu ! je mo dosta dobar potencijal i šteta
ne iskoristiti ga.
hu jef |
b aska m