Borba, 07. 06. 1991., str. 24

24 PETAK, 7. JUN 1991. GODINE

VREME RADI ZA NEPRIJATELJE I IZDAJNIKE

4 duša boli

Ovim putem želim da se obratim mojoj Vrhovnoj komandi i svim Jugoslovenima. Dvadeset pet godina sam aktivni oficir JNA. Za sve to vreme meni i mojoj porodici egzistenciju Je obezbeđivala naša jugoslovenska zajednica, uzimajući od svakog radnog čoveka određeni procenat zarađe. Nije da taj dinar, koji je odvojen od usta radnom čoveku, njemu nije trebao, ali ga Je rado izdvajao verujući da ga ulaže u nešto časno. Taj čovek je verovao da Armija čvrsto stoji na braniku otadžbine i da on može mirno da spava, Živi i odgaja svoju decu, bez straha od spoljnog ili unutrašnjeg neprijatelja.

Pa i kada su počele ove nesuglasice u zemlji narod Je još uvek bio relativno miran. Govorio je: „Dok je nama naše Armije sve će biti u redu“. Međutim, vremenom, a i s razlogom, počinje da se menja mišljenje. U narod se uvlači crv sumnje prema ArmijiL To se najbolje vidi i oseća u odnosu prema nama na svakom koraku, kada se krećemo u uniformi među civilima. Počinju da nas Ignorišu, omalovažavaju, vređaju, fizički napadaju, prete našoj familiji, pa čak 1 da maltretiraju našu decu.

Pitam se da li sam ja to zaslužio, da li posle tolikih godina iskrenog i časnog rada u vojsci, a za dobrobit ovog naroda, treba prema meni i mojoj porodici tako da se postupa.

Mene to peče, boli i u duši ubija, ubija u meni veru u ono što sam do sada radio i zašto sam se spremao. A to sve zato što u ovim presudnim trenucima Za Jugoslaviju Armija degrađira sebe u očima naroda, koji Joj je tako duboko verovao, a sada počinje da sumnja.

Zato tražim od moje Vrhovne komande da izda prave, konkretne, kratke i jasne zadatke, shodno ovom trenutku, koji traži da uzmemo u zaštitu ovaj narod od sveg zla koje ga Je snašlo.

Ja stojim i čekam da primim konkretan zadatak i da stupim u akciju: da razoružamo sve neregularne (po važećem Ustavu) naoružane formacije, pa makar morale i žrtve da padnu pri sprovođenju tog zadatka.

Svako pravdanje da su žrtve nepotrebne i da se nagomilani problemi mogu rešiti mirnim putem, više nema nikakvog osnova, jer vreme sve brže radi za neprijatelje i izdajnike, a narodu i JugosJlaviji sve više steže omču oko vrata.

Zato ovim putem želim da upoznam moju Vrhovnu komandu 1 narod koji je tolike godine imao u mene poverenje, da ja stojim i čekam OPERATIVNI ZADATAK jer ne mogu da podnesem sumnju i kategorički odbijam da sam učesnik u bilo kakvoj izdaji moje zemlje, kada me zakletva i Eično ubeđenje vežu đa ako treba i svoj život za nju dam.

Dragoslav MIKASOVIĆ tpukovnik . VP 9513 BEOGRAD

„VIŠEGRAD I PRIJEPOLJE“ I „ODGOVOR NA PROSTO PITANJE“ („BORBA“, 29. MAJ)

Вгаса po oružju

Čitajući „Borbu“ od 29. maja 1991. godine naišao sam na neke odgovore gospode Jevtića i Aleksića drugu Nikoli Petroviću povodom članka „Vuk o Đraži“. Želio bih ovom prilikom da postavim nekoliko pitanja ovoj gospodi.

Želim prije svega da vam kažem da sam krenuo u borbu protiv okupatora i njegovih sluga 1941. godine i da sam prošao kroz borbe diljem Jugoslavije oko 17.000 km, a da nigdje nisam naišao na suradnju i pomoć četnika borcima NOB, nego naprotiv stalni napadi četnika na jedinice NOB, barem u kojoj sam ja bio.

U ratu sam ranjavan pet puta i to dva puta od njemačkih fašista, dva puta od četnika i jednom od pripadnika „Skender-begove” divizije.

Molim vas da odgovorite, ne zbog mene, nego zbog poslijeratnih generacija, na nekoliko pitanja:

Zašto četnici ubiše Marka Oreškovića — velikog borca za slobodu svih ји-

PISMA

goslovenskih naroda. Zašto četnici na najsvirepiji i najgnusniji način uhvatiše i ubiše u Kninu, zajedno sa talijanskim fašistima, Danicu Materić, drvarsku djevojku koja je još 1941. godine krenula u borbu protiv okupatora i njegovih pomaраса. Zašto su četnici u kninskom kraju pobili toliko broj naroda, posebno srpskog življa koji Je bio privržen NOB. Zašto su baš u fom slučaju, pa i u drugim slučajevima, dobivali oružje i hranu u Kninu i drugim krajevima od talijanskih fašista.

Zašto su četnici u Jošavci 1942. godine mučki iznenađa noću napali Proleterski bataljon Bosanske krajine i tom prilikom nanjeli mu velike žrtve. Uzgred budi rečeno da je taj bataljon bio sastavljen od najboljih sinova Bos. Krajine i da Je, tada upućen da vodi borbe protiv njemačkih fašista i ustaša koji su sprečavali nastupanje srpskih brigada prema Bos. Krajini. Zašto su četnici na Sitnici i Manjači, Jajcu i Mrkonjić gradu u toku rata ubijali nevin narod — Za OvO postoje Ogromn!i dokazi. -

Zašto su, gospodo Jevtiću i Aleksiću, četnici zbratimljeni sa okupatorom bili u istom stroju 1943. godine na Neretvi dok su se naši borci probijali od najezde njemačkih fašista.

Zašto su nas četnici 1944. godine napali s leđa iz BorJa i Miljevina kada smo vodili žestoku borbu sa njemačkom kolonom kod Kalinovika koja se probijala kroz naše redove od Konjica prema Sarajevu. Zašto su napali moju jedinicu u MIljevinama i·to noću kada smo se vratili sa krvavog boja kod Kalinovika.

Zašto su četnici pobili ranjene borce i bolničarke 5. Kraj. Divizije u Jabuki

kod Goražda u zimi 43/44. g. Zar nisu imali bar malo samilosti prema nemoćnim ranjenim borcima NOB.

Koga su zapravo četnici štitili na Venčacu 1944. god. kada smo napadali Aranđelovac. Kako tumačite to da su se tom prilikom branili četnici u Starom zdanju u Aranđelovcu i time pomagali Njemcima „blagovremeno odstupanje prema Mladenovcu...

Gospodo Jevtiću i Aleksiću, bilo bi dobro da objasnite razliku između četnika koljača iz drugog svetskog rata i onih elitnih srpskih četničkih jedinica koji su u prošlim vjekovima tukli okupatora i čuvali svoj sopstveni narod. I ne samo SvOJ.

Ta vaša borba s Njemcima kod Višegrada i Prijepolja, više je plod nepoznavanja situacije između pobratima. Naime, očito Je da ste vi mislili od Njemaca da su partizani, a oni pak od vas da ste takođe partizani, pa ste se između sebe potukli misleći da tučete zajedničkog neprijatelja, a kada ste vidjeli da ste braća po oružju onda ste prekinuli borbu izvinjavajJući se јелап агирот.

Na kraju bi vas upitao: da ste kojim slučajem (ne daj bože) pobjedili, vi i vaši gospodari, da li bi bilo danas živih učesnika NOB da kažu o svojoj borbi bilo šta. 4 vi, vi uživate plodove naše prolijevene krvi i na nju pljujete.

Pero SOPIĆ Zagreb

„Borba“ Trg Marksa i Engelsa 7 11000 Beograd

USTAŠKA HERALDIKA I DEMOKRACIJA lag: ne spava

U listu „Zapad“ pročitao sam izvJeštaj iz Beča o prijedlozima za pooštrenje kazni za neonacizam ı za širenje nacističkih ideja. Kako sam dulje živio u Austriji kao „gastarbajter“, znam da se svi vidovi oživljavanja nacizma oštro kažnjavaju iako je Austrija poznata po svojoj širokoj demokratičnosti. Koliko znam, ista Je SItuacija ı u Njemačkoj gdje je također zabranjeno i kažnjivo svako izlaganje i širenje nacističkih slika, oznaka i simbola.

Dan prije tog izvještaja objavljena je fotografija kako na Jelačićevom trgu slobodno prodaju slike i majice s likom Ante Pavelića. Tu Je fotograf mogao snimiti i „štandove“ na kojima se prodaju ustaške značke, kopče za uniforme ustaške vojnice, upaljači s ustaškim grbom, majice s oznakama koljačke „Crne legije“ i drugi ustaški „suveniri“, sve uz pratnju ustaške himne sa kazetofona.

Jako, ili upravo zato što je i u Beču demokracija, neki prodavač kukastih križeva ili Hitlerovih slika na „Kertnerici“ ne bi ni pola sata mogao izlagati i prodavati svoju robu. Ona bi na licu mjesta bila zaplijenjena, prodavač priveden Jer se i to ubraja u pravila igre prave europske demokracije. Ne vjerujem da tolike patrole policajaca, koliko ih ima na Trgu, nisu u stanju izaći na kraj s nekoliko prodavača. A to što se možda u Beogradu trguje četničkim kokardama i slikama ne bi smio biti nikakav izgovor ili opravdanje, Jer bez obzira na takvu praksu ipak će nas (s pravom) proglašavati ustašoidima, a ne nekim demokratima civiliziranog zapadnog kova, za čim toliko žudimo.

Ako namjeravate objaviti OVO pismo u potpisu objavite samo inicijale. Znate,

vrag ne spava, ako već policija spava. S.

Zagreb

„VANREDNI ČAS SUJEVERJA“ („BORBA“, 30. MAJ)

Hajka učiteljicu

Velika se prašina digla oko neodlaska jednog odeljenja učenika OŠ „Jovan Popović“ u Beogradu na rekreativnu nastavu zbog iznenadnog straha učiteljice

Snežane Bugarski da se u opštoj klimi političke nesigurnosti nešto katastrofal-

no ne desi. Još više su se učenički rodite-'

·lj, dobrim delom neopravdano i netaktično, usmerili na obračun sa učiteljicom, smatrajući da i pored vlastitog strahovanja nije smela tako postupiti. Ova svojevrsna hajka protiv učiteljice izgleda ада је dovela I do disciplinskog postupka prema njoj pod pritiskom roditelja. Tim povodom kao „dežurni“ 1 гадигеп! јау su se razni tumači, među njima najviše psiholozi. Tako Je Jedan slučaj prvo politiziran, sad i psihologiziran. Prešlo je sve granice. Tačno je da nije učiteljica trebala svoj lični strah toliko potencirati, ali da li je mogla u tom trenutku da pobedi sebe.

Neprihvatljivo je tumačenje školskog psihologa Zorana Andrića da „učiteljica nije uspela da kontroliše svoj strah i zadrži profesionalnu distancu“, te „nedovoljno artikulisano objašnjenje i učiteljičino emotivno stanje izazvalo je paniku među roditeljima“. Nije prihvatljiv stav ni Bore Kuzmanovića, profesora psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu da se „učiteljica ne može braniti na osnovu iracionalnih predosećanja“, ali se slažem da treba ozbiljno razmotriti pitanje: „U kojoj meri nastavnik može da vrši propagandu ! agituje za neku od reliгђа2“ Сиано je da školski psiholog tako šablonski pristupa tumačenju jednog ljudskog slučaja u kojem Je strah odigrao presudnu ulogu. Možda Je o svemu najbolju ocenu dao prof. dr Svetomir BoJanin, koji se zalaže da pod istu lupu stavimo sve ostale stručne ljude od lekara do političara.

Pokretanje disciplinskog. postupka protiv učiteljice Snežane Bugarski je nedemokratski čin, više dokaz da u obrazovanju vlada zbunjenost i dezorganiZaciJa, nego li trezveno razmišljanje. Predstav-

nik opštinske uprave, B. Vučinić čak na- |

BORBA

pominje да bi ako treba mogla da se angažuje prosvetna inspekcija i lekari! Zaista, ovo Je presedan i primer kako se od škole pravi „pozorište“ i ometa njen rad. Kada ćemo pročitati da su se roditelji i njihovi „saradnici“ uspaničili što u jednom odocljenju ponavljaju razred učenici sa svim neophodnim sposobnostima? Kada će se pokrenuti disciplinski postupak protiv nastavnika koj! daju mnogo slabih ocena na kraju školske godine? Kao da smo promašili u proceni šta je bitno u školi. Svetlana NESTOROVIĆ, Beograd

INŽENJERI I EKOMOMISTI, GDE STE?

Kolovode razvoja

U učešću lekara u političkom životu Srbije, i ne samo pje, bilo je dosta reči. I odmah da se opredelim — lekari nikome ne smetaju. Naprotiv.

Višestranački izbori dali su rezultate kakve su dali. Političke partije i stranke prebrojavaju svoje poslanike, analiziraju postignuto i — kritikuju drugu stranu, bez obzira ko Je tamo i kakav Je.

Niko (verovatno) nije obratio pažnju, da među izabranim poslanicima (ukupno I sa VSS) dominiraju lekari i pravnici. Po specijalizaciji, ili usko Stručnoj orijentaciji, to su psihijatri, odnosno krivičari i pravnici koji se bave ustavnim pravom. Da li je to odraz ukupnih odnosa ili „potreba ovog trenutka društvenog razvoja“2 -

U isto ovo vreme, u sredinama gde su birani ; izabrani za poslanike, sigurno je da su ti lekari i pravnici bil najbolji od sivh predloženih, Jer se javno glasalo i po pravilu su predlagani od strane partija i stranaka iz opozicije. U istim tim sredinama ima bar 4-5 puta više inženjera, tehničara i ekonomista (sigurno više) koji rade na poslovima gde se stvara nova vrednost ili, kako kažemo, u neposrednoj proizvodnji. Inženjera i ekonomista u tom odnosu u bilo kom biranom forumu nema. Gde su?

Traže se rešenja za oživljavanje privrede, za izlazak iz ekonomske krize bez većeg učešća inženjera i ekonomista?! Da li će lekari i pravnici u tome biti uspešniji od inženjera i ekonomista? Dobronamerniji — moguće, po stručnosti — malo verovatno.

I još jedno zapažanje, koje može nešto da znači i ne mora: Ante Marković, predsednik SIV je inženjer. Radeći u privredi morao Je učiti i naučiti ekonomiju. Među njegovim kritičarima, u odnosu na sve ostale, najmanje Je inženjera, pa ekonomista. Inženjeri i ekonomisti, gde ste?

Dr ing. P. RADIČEVIĆ, Beograd

TRIJEŽNJENJE OD NACIONA-”

LISTIČKE OPOJNOSTI Djeca Kozare

U Vašem cijenjenom listu pročitao sam da će se snimati film „Deca Kozare“ u režiji Lorđana Zafranovića, mjeseca JuJa ove godine. Ta me je vijest obradovala i dala nadu da vJerujem da ima Još snažnih (hrabrih) i pametnih ljudi, koji se i na ovaj način suprotstavljaju nacionalističkim i šovinističkim snagama na našim prostorima. Film dolazi kao nasušna potreba i može da utječe na one koji podržavaju ludilo nacionalizma, da se Osvijeste i otrijezne od te opojnosti, kao i da opomene nosioce nacionalističke histerIje da ne idu u kataklizmu gurajući narod u provaliju iz koje je povratak nemoguć. Obilazeći svijet film će dočarati svu dramatičnost i tragediju i najmlađih Potkozarja i većim dijelom naše zemlje tragediju nastalu tokom II svjetskog rata, koju im Je donio fašizam i njegove sluge. Time će se utjecati i pomoći da se podsjeku krila sada već nastalom neofašizmu i nacionalističkim histerijama kod nas.

Primjetio sam da nije dat adekvatan naziv ovom filmu, jer narod Poktozarja govori ijekavskim narječjem i taj naziv bi trebalo da bude „Djeca Kozare“. Zato predlažem da naziv ovog filma bude: DJECA KOZARKE.

Trivo BJELOVUK = Зрне

па ве