Borba, 01. 12. 1993., str. 17

|| фи, 8 78

om ledu

ko sindikata — ove godine uopšte nema takvih najava.

Lako zagrevanje kampanje SPS vidljivo je samo na dva fronta: nđjugroženijim socijalnim kategorijama primanja su pre petnaestak dana povećana za 49 puta (i sudeći po novom saopštenju vlade Srbije to će biti učinjeno još jednom), a seljacima je omogućeno da septembarske bonove za dizel koriste i u novembru. Malo ako se zna da bi za SPS potencijalno glasala bar trećina glasača, na sela. Glasovi iz autobusa 5

U ovom trenutku sva kampanja SPS skoncentrisana je na GSP i raspodelu deficitarnih namirnica za bonove iz oktobra. Kad je

- o saobraćaju reč, kampanja je započeta sa

najvišeg mesta — javnom kritikom koju je prevoznicima uputio lično predsednik Milošević. Palicu je odmah preuzela gradska vlada ali uprkos njenom javnom obećanju da u saobraćaju svakog dana mora biti 707 vozila, nijednom ih nije bilo više od 550. I tu se možda najbolje vidi sva „tankoća“ fondova SPS-uprkos nadčovečanskih napora Neboj-

_ še Čovića koji se očito i iz ličnih političkih

razloga „emotivno“ vezao za GSP borba je okončana pronalaženjem „stranih plaćenika“ i opozicionih „mutivoda“ u redovima vozača GSB.

Tek za nijansu bolje orkestrirana je kampanja oko raspodele namirnica za bonove. Prve namirnice dobiće za SPS važna ciljna grupa najsiromašnijih — i to besplatno. Druga ciljna grupa-oko milion građana Srbiје (među kojima su najbrojniji penzioneri) pakete će dobiti s popustom od 40 (a možda svih 60) odsto. Treća grupa — ona koja po proceni srpske vlade ima para (i ne većinom spada u glasače SPS) dobiće bonove i namirnice zna se kad. Budući da su paketi za septembarske bonove raspodeljivani dva meseca i da se isto dogodilo i sa oktobartskim, blizu je pameti da su rezerve SPS male i da se moraju — rastezati.

Za SPS ipak ima utehe: istraživanje javnog mnjenja pokazuje da su upravo najsiromašniji i najoptimističkije raspoloženi i da više veruju TV ekranu nego sopstvenom stomaku. Druga uteha leži u španskoj poslovici: „Siromaštvo nikad ne diže glavu“.

u Zzmurke

[

kova — ICN Galenika, vršački „Hemofarm“, zrenjaninska „Remidija“. Među „uspešnijima“ su i proizvođači sredstava za higijenu koji i, pored toga, što to s obzirom na hroničnu nestašicu ovih proizvoda izgleda neverovatno, rade sa 50 odsto kapaciteta. Pored pada proizvodnje sankcije su uslovile i promenu njene strukture, desetkujući više faze prerade upozorava dr Cvjetićanin. Praktično sve ono što je nekada značilo i ime na svetskom tržištu sada sedi u zapećku, gubeći tehnološku praksu i konkurentsku sposobnost za vreme posle sankcija. Tekstilna i industrija kože i obuće, na primer, koje su nekada nosile 25 odsto ukupnog izvoza Republike rade tek sa polovinom proizvodnih mogućnosti. Pojedini kao Pamučni kombinat „Vranje“ i Pamučni kombinat „Beograd“ potpuno su stali. Nekada veliki izvoznik „Kluz“ jedan mesec radi, a dva

- stoji. Nekadašnji izvoz tekstilaca od zavid-

nih milijardu i 200 miliona dolara, uglavnom na tržišta Zapadne Evrope, sveo se u prvoj godini blokade na trećinu da bi danas potpuno zamro. Ovo što radimo tek je puko preživljavanje — naglašava direktor „Beka“ — predsednik Branislav Atanasković, inače

_ predsednik Odbora za tekstil u Privrednoj

komori Srbije.

Politička floskula o relativizaciji blokade završila se očito tako da je srpska odnosno jugoslovenska privreda stala. Istovremeno vlast i dalje plasira tezu o oživljavanju proizvodnje, zbog čega se u predizborno vremc

. Štampaju nove pare. Naravno oživljavanja

| proizvodnje ne može biti barem iz dva raz-

loga: privreda koja je trćinu društvenog pro-

· izvoda ostvarivala kroz razmenu sa inmos· franstvom, a oko 25 odsto razmenom sa biv- Šim jugorepublikama, jednostavno ne možc

da funkcioniše u hermetički zatyorcenim granicama. I drugo, u hiperiflaciji niko nema motiva da nešto napravi za bolestan novac.

Vest da je doskorašnji trg u malom mestu Rudo, zvan imenom proleterske brigade što je tu osnovana na dan koji se slavio kao armijski praznik na bivšim jugoslovenskim prostorima, preimenovan u Trg Draže Mihailovića prilično je naljutio dobar deo (jugoslovenske) javnosti. Ne i iznenadio na našu nesreću. Odmah potom do javnosti je doprla netačna informacija da je grad na Drini i Ćehotini — Foča preko noći postala Srbinj{(e) a i da pokrštavanje, u šta se slobodno može poverovati, neće stati.

našoj prošlosti odigrale najpre u ova dva mesta, sa preimenovanjem se počelo dosta ranije i dalje od Foče i Rudog. Još u vreme kad su naši republički „državnici“ digli ruke od bezuspešnog spašavanja Jugoslavije (pre toga „zvanični je Beograd“ odustao od konfederacije sa „zajedničkom уојskom, diplomatijom, monetom i carinom“, ili je to bio izgovor), prošetavši se pre toga kroz brojne vile velikog prethodnika, naslućivalo se da će „novi“ izvršiti reviziju veličina iz prošlosti. Beograd se nije bio iščudio što je Zagreb ostao bez Trga žrtava fašizma, ili kad je glavni gradski plac (za vre-

pendreku) brzo preuređen i na njega postavljen ban Jelačić, susreo se s istim stvarima. Od Slavije ka Terazijama razularene stranačke bradate kabadahije verale su se po fasadama i skidale table s Titovim imenom. Uz popriličnu podršku „nezainteresovanih“ građana-prolaznika. Začeta je era antititoizma i nešto kasnije sveopšteg rušenja, a „najveći sin jugoslovenskih naroda“ nije pošteđen ni u svojoj Hrvatskoj. Na krajnjem jugu Republike, u Dubrovniku Put Maršala Tita dobija novi naziv — Ulica Ante Starčevića, a tabla je postavljena na manjem objektu poviše stare bolnice. U istom gradu na sastanku u Opštini burno je pozdravljen predlog da svoju ulicu u Dubrovniku dobije i Alojzije Stepinac, a „glasovalo“ se aplauzom od koga je umalo opao malter u sali nekadašnjeg bioskopa „Sloboda“. Pokojni Marjan Kocković, poznati dubrovački skulptor na sva usta je pričao da će se iseliti iz grada ako baš njegova ulica dobija ime po nadbiskupu Alojziju, a dr Mato Antunica (penzionisani otorinolaringolog), član VUR na pitanje kolega odbornika je li Kocković komunista odgovorio je: „Ne znan, ali je bio u ratu i to neki politički komesar!“ (I Antunica je učesnik NOR-a).

staje Tomislavgrad, a ZŽitomislić Donji, selo nadomak Mostaru (u Gornjem je bio čuveni manastir i sedište zahumskogercegovačke eparhije) Biletić Polje. Titovim gradovima vraćaju se stara imena, a glavne ulice kao po pravilu dobijaju ime po Kralju Petru I Oslobodiocu. Posebno u bosanskohercegovačkim gradovima sa većinskim sprskim stanovništvom. Petrovac, Grahovo, Krupa, Novi, Gradiška, Kostajnica i Dubica gube pridev „bosanski“. Bosanski Novi je Novi Grad, Bosanska Krupa Krupa na Uni (zbog Krupe na Brbasu), Bosanska Kostajnica — Srpska Kostajnica, a Bosanska Dubica — Kozarska Dubica. Nekadašnji Skender Vakuf je Kneževo, Donji Vakuf — Srbobran, a na-

Ali ako su se neke stvari u bližoj ·

me smirivanja maspoka nazvan po

Ni drugi nisu mirovali. Duvno po- .

UBIJANJE PROŠLOSTI: KOLIKO (NAM) TRAJU LJUDSKA DELA

Do neba i natrag

Z0/ пах тојисепат паготт пертутеџ дроттји з1 порт тари па шуортта итса пе тогето та 52 пе глрпато; јегто п ттат ргаое ргосепе т КО 59 ПОРТ

kom nešto „zahvata“ oko Muzeja, Реćine i drugih obeležja Titov Drvar ostao je samo — Drvar. Narodna skupština Republike Srpske dvaput je od«lučivala, a tek u drugoj „turi“ u drugoj polovini ove godine, novi naziv dobijaju Bosanska Dubica, Donji Vakuf, Bosanska Gradiška i Titov Drvar. U sremskom selu Hrtkovci manjinski Srbi uspeli su skoro proterati Hrvate, a oko novog imena bilo je mnogo borbe, tako da novi naziv — Srbislavci još nije stekao prvenstvo pri pomenu. Osim imena iz oba svetska rata rušeni su i spomenici „tuđih“ kultura. U Foči i Banja Luci stradale su džamije neprocenjive vrednosti, a u nekim mestima ostali narod već počinje ž4liti proterane Muslimane, ili Hrvate. Tako na primer Petrovčani kažu da im nedostaju Braća Šehići, odlični ljudi i berberini kao i obučar koga bezuspešno pokušava nadomestiti neuk (i neodgovoran) Srbin, koji je navodno taj posao radio kod JNA u Bihaću.

PaapvsicaУтсет! бадотзк!

Na kraju ispada da nismo imali meru. Najbolji primer je nekad ugledna Nagrada AVNOJ, koju je za 24 godine dodeljivanja dobilo 387 pojedinaca i kolektiva. Stala je 1990. godine kada je Skupština Jugoslavije (Komisija za izbor i imenovanja) obavestila Savezno veće i Veće republika ı pokrajina „da nije u mogućnosti da formira Odbor za dodelu Nagrade AVNOJ“. Usput pominjemo da su je dobijali dr Isidor Papo (1966), Ivo Andrić godinu dana kasnije, Bogdan Bogdanović (1981), a 1982. godine velikokladuški „Agrokomerc“. Godinu pred gašenje jedan od zaslužnih, režiser Emir Kusturica izrekao je podužu besedu koja je prilično odjeknula u javnosti, a među „slavnim“ imenima lako je uočiti lutalice koje su na spisak stigle preko već poznatih šema i „ključeva“.

U enciklopediji („Prosveta“) neki kažu važnost se određuje brojem redaka. Sa dvanaest su recimo predstavljeni Kiro Gligorov, Ajhman i Stane Dolanc. Jedan manje imaju Ajfel i Krste Crvenkovski, a deset Kurt Valdhajm. Tito sa 143 (plus četiri fotografije), Ivo Andrić sa 52, Gogolj 44, Tesla i Hitler sa po 42, a Georgi Dimitrov čak sa 63 reda. Vojvoda Živojin Mišić ima 20, kao i Antun Bratuša, Krcun 19, Veljko Vlahović 37, Milovan Đilas 22, a vođa kotarskih uskoka iz XIII veka Stojan Janković sa samo pet redaka. Pomenimo i oca moderne Turske Kemala Ataturka sa 35. Redak manje ima glumac ljuba Tadić. Haubica, reč koju smo obnovili u poslednje vreme objašnjena je na devet redaka, a naša svakodnevna boljka — inflacija sa dobrih tridesetpet.

Beograd, koji je nekad znao držati do sebe, nije ostao izvan svega. Osim Srpskih vladara, ulicu je dobio Kralj

Petar I (i to baš Sedmog jula), a Baja Pašić se ovajdio na račun bradatih Nemaca Marksa i Engelsa. Dosta njegovih stanovnika išlo je (nisu valjda svi bili Hercegovci) u jedno mesto pored Valjeva na otkrivanje spomenika Đeneralu, a šarenilo s početka Knez Mihajlove ulice i (veliko)srpski folklor uvezen uglavnom iz Krajina upućuje na novo stanje beogradskog duha. Ne tako davno pokojni Jug Grizelj, jedan: od svakako najvećih novinara svih vremena kod nas (kome se ni na ljudskosti, posebno jugoslovenstvu ne bi moglo prebaciti) pričao je posle ~jednog povratka iz belog sveta Како“ nam se ljudi tamo ne mogu načuditi kako to da već počinjemo rušiti spomenike (i ljude) čija dela i imena nisu odležala ni pola veka. Do opet novih, Dela i ljudi. I nedela... . D.B.