Borba, 11. 12. 1993., str. 8

S 5 5 5

| um, ako takvog upšte ima tu oko nas, ima ozbiljnu dilemu. Ili Srbija ne veruje ni izborima, ili izbora biti neće. Za vrlo proređenu publiku, koja poseti neki predizborni skup stranačkih lidera teško je ustanoviti da li to građani čekaju u redu za hleb, ili su svratili tu u neku salu da se malo ogreju, da bi se vratili u red za hleb. Mumificirano lice srpskog biračkog tela, u kamernoj atmosferi, svoje političke lidere gleda sa spokojstvom mazohiste. Oni, jedni drugima nemaju šta da kažu.

Otupelost političkog čula dosegla je kritičnu tačku jer čak ni Bora Jović nije više u moći da napuni ni

omanju bioskopsku salu u Beogra-

du. Pa i pesnik Brana Crnčević, gospodar slatkorečivosti izgubio je komunikaciju sa publikom. U jednoča-

sovnom TV nastupu na državnoj televiziji on je jedva uspeo da parafrazira svoju pesmu za decu u kojoj kaže ono kad bi imao jedan dan, pa onda kišobran, „pola mesta ja bih dao, nekom ko je dobar a slučajno sam“. Pesnička zakletva valjda ima cenu. Prvi put pesnik nije rekao da je on vanstranačko i nadpolitičko biće, pa sad javno kaže da je taj „dobar, a slučajno sam“, baš Socijalistička partija Srbije. U nekim mentalno čistim vremenima ovaj pesnik (znam čoveka) bi rekao da je malo onih u pomenutoj partiji koji su sami, a o dobroti da i ne govorim. Socijalisti verovatno veruju da su oni gospodari našeg pamćenja i radi lakše probave ceo ovaj problem treba uzeti sa vesele strane. Jer, potpredsednik Savezne vlade Željko Simić u Ženevi traži od Hrvatske do-

Život

li SUBOTA-NEDELJA 11-12. DECEMBAR 1993. GODINE

| Ludačka imitacija

[| | ви 0: dana se čulo da su aranžmani kopaoničkih hotela — gde će jednonedeljni „goli život“ ove zime koštati oko 5.000 maraka — rasprodati za tili čas, tokom jednog jedinog dana. U nekoj normalnoj južnoameričkoj banana-državi takva bi vest posebno obradovala policiju: samo odeš i sve ih pohapsiš.

No, u našim okolnostima ovo je, kako vidimo, dovoljno samo za slikovit početak jedne novinske natuknice o rađanju „nove elite“. A sama činjenica da se o tome („novoj eliti“) uopšte može raspravljati sred jednog pejsaža opšte društvene pustoši i nacionalne propasti otkriva kako je taj fenomen samo obrnuta slika penzija u visini od tri marke mesečno, ivice gladi kojom svi koračamo i, konačno, osušenih mrlja krvi na beogradskim pločnicima.

Ne kažem da je naša navodna „nova elita“ kategorija isključivo za kriminalističku obradu — mada bi oko toga bilo prekovremenog policijskog posla — već da je njena pojava, ovako-ili onako, posledica suštinske neprirodnosti naših života. Ne-

prirodne pojave se, u okolnostima takvog.

svog nastanka, ne mogu dalje prirodno razvijati, te je, sa stanovišta uobičajenih vrednosnih kriterijuma, ovdašnja „nova elita“ nužno patološka po svojoj socijalnoj suštini. Ili je, u najmanju ruku, kič.

Otud nju ne karakteriše ni poreklo („plava krv“), ni stvarni uspeh, ni znanje, ni lepota, nego jedino novac, preliven iz tuđih džepova u njene „rolekse“ i „dipone“. Reč je, dakako, o skorojevštini prazilučkog tipa, pokondirenom opančarstvu koje nema nikakvu svest o sebi, niti mogućnosti da je naknadno stekne. Razlog tome je, delimično, u činjenici da se ovde novcem — čak i kada ga čovek ima — ne može učiniti ništa suštinski, značajno i razumno. „Nova elita“ je zapravo nuzpro-

izvod dugotrajnog procesa obezbeđivanja -

novca i totalne devalvacije načina njegovog (poštenog) sticanja. Pripadnici te „nove elite“ su zato prinuđeni da ga ulažu u

jedino tržište koje ovde još postoji, na pija- -

ci ljudskih života, oni pazare na tezgi gOlog biološkog opstanka hiljada svojih sugrađana. _ Nša „nova elita“ nosi tuđe odelo. Cesto u najbukvalnijem smislu te reči. Priča se kako je jedan novi bogataš, sklon otmenim lulama, koji je u međuvremenu bio prinuđen da pobegne iz zemlje, kupio svojevremeno dedinjsku kuću sa sve krevetskim čaršafima, peškirima i čarapama prethodnog vlasnika, koji mu je sve to, zgađen, prepustio praktično u bescenje. Sve što na sebe stavi najeksponiranija predstavnica novog džet-seta, bivša narodna majka, stoji joj kao piletu sisa. Jedan me je profesionalni uterivač dugova, inače duša od čoveka, satima ubeđivao da preuzmem jedan od tri bela „stenveja” koje je negde uzaptio, jer, reče, kulturan čovek ne sme

u ilegali

sledno poštovanje budimpeštanskog sporazuma o razmeni ratnih zarobljenika, „iako je sporazum u takvoj formi mogao da potpiše samo izrazito neozbiljan i lakomislen političar poput Milana Panića“. Sa sličnim problemom sreo se i premijer Radoje Kontić. Posle posete Bugarskoj, Kontić je, bez sumnje, obavio koristan posao, ali je u torbi doneo i predlog bugarskog premijera Bero-

va o balkanskoj ekonomskoj konfe-

deraciji! Šta činiti sa ovom ponudom, čiji je duhovni otac M. Panić, čovek za koga doskorašnji predsednik srpskog parlamenta ovih dana lepo kaže da je on svetski prevarant, hokštapler i špijun. I svakako ov atorta mora da ima šlag koja zapravo govori o vrhuncu suptilnog odnosa srpskih socijalista sa biračkim telom. Iz usta pomenutog Zorana

Će, ako su nas naterali da bitišemo

Bogdan Tirnanić

dopustiti da mu deca sviraju na ružnim ruskim pijaninima. Ima i harmoniku „dalape“, ako više volim. Naročito su na ceni staro ordenje i sablje. Crvotočni nameštaj pravimo po porudžbini!

Ni mesto u Klubu književnika nije za bacanje: pričao mi je jedan poznanik, koji je u podrumu Francuske 7 proveo godine sa Kišem ı Vuksanom Lukovcem, kako je,

svrativši ponovo posle dugog vremena, od.

svih gostiju prepoznao jedino profesionalnog humanistu Danijela Šifera, čiju je sliku tih dana često viđao po novinama. Svi su, kaže, delovali kao punjene lutke, padaJući nosem u tanjir od umora i pod teretom teških zlatnih lanaca oko vrata. Ali su izgledali kao da stvarno veruju da im je život ispunjen konačno pronađenim smislom, da tako treba. Bila Je to, završava moj poznanik, patetično slika nad kojom se vredelo zaplakati.

Nakon toga nije teško zamisliti kakvih su dimenzija — apokaliptičnih, jasno! njihove patnje na zaleđenim padinama Kopaonika. Slične su onima koje pripadnici „nove elite“ doživljavaju na teniskim terenima kraj Dunava, gde ih, dok idem ka splavu „Vodenica“, i provlačeći se između silnih parkiranih „mečki“, viđam svakodnevno kao žive dokaze kako bi izgledao Pit Sampras da je kojim slučajem rođen iščašenog kuka. Stanovi u kojima žive sajmovi su štukature. Na Svetom Stefanu piju najskuplji viski, od koga im je muka jedan se, na moje oči, sav ispovraćao po majici sa amblemom losanđeleskih „Lejkersa“. Uskoro će početi da se žene isključivo balerinama. Odlaziće na konjske trke kao u posetu siromašnim rođacima. Biće prinuđeni da krenu i sa čitanjem. Neki će posle napisati i memoare pod nazivom „Od borca do biznismena“.

| sve to deluje strašno poznato, deja vu. Oni koji duže pamte prisećaju se da je

baš tako teklo preoblikovanje ličkih parti-

zana u dedinjski sofisticirani serkl. Jedino što se tada nikakav novac nije spominjao. A novac kojim se danas sve ovo kupuje a sve što se danas još može kupiti načinjeno je od ljudske kože — služi samo kao farba za zamazivanje očiju kako se ne bi dosetili da je ovo što nam se događa — uključujući i „novu elitu“ — samo istorija za ponavljače, farsa. Što ne znači da nije, istovremeno, i ponavljanje nacionalne tragedije. Možda je to minimalna cena koju moramo platiti za naše „ludosti. Savršeno je ludački živeti u svetu gde je „nova elita“ poslednji proizvod procesa koji nas je dovde doveo, imitacija imitacije, perpetuum mobile večnog vraćanja istog. Otuda je fenomen „nove elite“ u svojoj suštini lako razumljiv: ona se javlja kao posledica trajnog odsustva prave elite na ovim prostorima. Sva Je prilika da tako mora biti u zemlji gde su prvi opet oni koji su ostavili Miloša Crnjanskog pred vratima akademije.

Aranđelovića je saopšteno da će „prvi i najvažniji zadatak SPS posle izbora biti borba protiv:hiperinflacije“. Posle ove izjave osećao sam se kao Mona Liza. Da li da plačem ili da se smejem? Socijalilsti dakle, tako tvrdi i Branka Ješić predsednik beogradskog ogranka.SPS nisu mogli da realizuju svoj program zbog, valjda, destruktivne opozicije u nenarodnoj Skupštini. Da li će se SPS posle ovih izbora preseliti u ilegalu? Za to postoji više razloga. Sve svoje ilegalne poduhvate ova partija je uspešno realizovala, što znači da im ovaj oblik delatnosti više leži. Drugo, po svemu sudeći biće ih manje u. Narodnoj skupštini, što znači opet će ih gušiti sadašnja opozicija. I tre-

krišom od života, logično je da i oni poberu plodove svoga rada.