Borba, 12. 03. 1994., str. 15
o ehh Ma
Previranja oko izbora rektora na Zagrebatkom sveućčilistu
Meri Stajduhar
Hi li netom (8. veljače) ponovo izabrani rektor Svcučilišta u Zaurcbu prof. dr Marijan Šunjić proći uskoro kroz još jednc izborne šibe, a pomovnik ministra znanosti prof. dr Ilija Škrinjarić dati ostavku, kako to od njih očekuje Nezavisni sindikat znanosti i VISOkOB obrazovanja?
Rcagiranjce, pak, na zahtjeve koji do-
"Лазе iz Sindikata ujedno će biti ı poka-
zateljem stanja u svcučilišnoj zajednici, tc indircktan odgovor na pitanje o stup-
· nju prodora državc i politike na SVCUČI-
lištc, odnosno zadiranja u svcučilišnu autonomiju. Naimc, kako Sindikat okuplja oko 75 posto znanstvcenika u
_ Hrvatskoj, njegovo mišljcnje ima (ili bi
trebalo imati) i potrcbnu težinu u prosuđivanju propusta učinjcnih u spomcnuta dva međusobno usko povczana
ni upravo predstojećim izborima na svcučilištu. U tim su kriterijima izrljckom spomcenutce kvalitete koje se očekuju od budućih ıcktora i dekana: da budu ugledni znanstvenici nesumnjivc TCputacije; da imaju podrškc znanstvenc zajednice; da su nezavisni intelektualci kojima je znanost i njezini intcresi konačna izdanja ambicija; da su osvjcdočeni zalagatclji za demokratske vrijednosti, slobodu riječi ı pravnu državu; da
Svaka sličnost je slucajna
prodora države i politike na sveučilište, odnosno njihovog zadiranja u sveučilišnu auto-
nomiju slučaja. I njihovih posljedica — ako ih bude.
Krenimo od novijeg: 18. vcljačc, dcset dana nakon izbora prof. dr Marijana Šunjića za rektora Zagrebačkog svcučilišta, Malo vijeće Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja obratilo se „sveučilišnoj i demokratskoj javnosti“ svojim „Stavovima“ u kojima je taj izbor temeljito osporen. Glavni prigovor, iz kojeg se izvode ostali, temclji se na ocjeni da se u izboru rcktora Zagrcbačkog sveučilišta nisu uvažavali „kriteriji za izbor čelnika ustanova znanosti i visokog obrazovanja“ koji su jcdnoglasno prihvaćeni na Saboru sindika-
розједши visok stupanj tolcrancijc i dcmokratskc kulturc.
Analizom sindikalnih „Stavova“ objavljenih u dncvnim novinama može SC zaključiti da u slučaju dr Šunjića nijc sporan samo prvi kritcrij, dok sc za svc ostale smatra da ih jc višc ili manjc narušio u tri godinc svog dosadašnjcg mandata. Stoga sc od rcktora Zagrcbačkog sveučilišta, ujcdno i prcdsjednika Rektorskog zbora očckuju korekcijc, Каko bi osim Icgalitcta stckao i legitimitet za mjesto na kojc jc izabran. Takav bi kredibilitet rektor trcbao stcći zamrzavajući funkciju potpredsjcdnika strankc na vlasti, na koju je izabran prošlic jcsc-
stupanjem 5 mjesta-predsjednika Vijeca IRT-a ili nastojanjem da sc ta ustanova temcljito promijeni; zalaganjem za akademskce slobode ı pokretanje postupka za novcliranje Zakona o visokim učilištima koji bi ih trebalo garantirati; angaŽžiranjem za radikalnu promjenu matcrijalnop položaja svcučilišta i znanosti tc sudjelovanjem u izradi novop Statuta koji bi svcučilištu osigurao istinski dcmokratski ustroj. Nakon svega, predlaže Sindikat, rektor bi trebao razmotriti mogućnost ponavljanja svog izbora, po proceduri koju će propisati novi Statut, a takav bi sc njepov postupak „cijenio kao vrlo moralan čin“.
Sindikat takvc svoje „Sınvove“ obrazlažc odbijanjem da sebc i svoje članstvo navikava na „apatično prihvaćanje postupaka protivnih - Desprijekornoj proceduri i visokim demokratskim standardima“ ı to „radi ugleda znanstvenec zajednicc, a timc ı civilizacijskog, habi tusa vlastitog naroda“.
Dr Marijan Šunjić postao jc rcktorom prvi put u travnju 1991. pobijedivsši u izravnom sučeljavanju programxa, uVjerljivosti ı osobnoga šarma nekoliko konkurcnata koji su sc natjecali za rcktorsko mjesto. Bilo je to vrijcmc SVOJCVrsnog demokratskog romantizma kojc je mnogima, pokazalo sc naivno ı barem prcrano, ulijevalo nadu da sucljcluju u hrvatskom civilizacijskom skoku. Dogadaji koji su slijedili bili su samo niz velikih demantija takvoga očekivanja. U
tom kontekstu valja gledati i prcobraz-
bu dr Šunjića — od zagovornika „svcučilišta iznad politike“ i „demokratskih mchanizama kontrolc“, shvaćanja rcktora kao osobc najodgovornijc za „ctićku obnovu svcučilišta“ koja treba donijeti „novi duh na širu društvenu sccnu, nov način ponašanja, komuniciranja“, do stranačkog čclnika, znanstvcnika odvišc bencvolcntnog spram kvalifikacija
ta 13. studenog 1993. a bili su motivira-
borba za interesne sfere, već upravo to partnerstvo u ostvarivanju kontrole na neuralgičnim tačkama i njihovo sporazumno eliminisanje. Sveukupno ponašanje Rusije u vezi sa ratom u Bosni i Hercegovini, uključujući i njene stavove u OUN i pregovaračkom procesu, otkrivaju izuzetnu brigu i napor zvanične Moskve da sc postignc i produbi to partnerstvo, i kroz to ostvari određeni uticaj, i tako potvrde sopstveno mesto ı težina u međunarodnim odnosima. A o suštini politike se, izgleda, dogovor postiže lakše nego što sc to sa strane gledano čini. Sve to govori da u pogledu karaktera i obima angažovanja Rusije na ovim prostorima ne treba imati velikih iluzija. Po svemu sudeći, Rusija objektivno nc može dalje ići od pomenutog oblika svog učešća u rešavanju balkanske krize. Ona više nije, kao što je bila u vreme postojanja sovjetskog bloka, vojno i politički prisutna u našem susedstvu, kao i u srcu Evrope. Sada između naših država postoje zemljc sa izmenjenim statusom i politikom Mađarska, Bugarska, Rumunija, Moldavija, Ukrajina. A uz to, oslabljena raspadom SSSR, Rusija je prevashodno usmerena na očuvanje i stabilizovanjc Zajednice nczavisnih država, što je njcn razumljiv prioritetni strateški interes, dovoljno vcliki da apsorbuje svu njenu cncrgiju ı moć. Treba, međutim, očekivati snažniji us-
pon amoaričkog prisustva na Dalkanu, kon-
centrisanog pre svega na Albaniju, Makc-
doniju i (još od ranijc) na Grčku. To prisustvo bi, kako izgleda, imalo dva cilja. Prvi — snažoenje prisustva u široj zoni istočnog Mediterana, dugoročno ispunjcnoj nciZvesnostima i porcmećajima. 1 drugi, trcnutno značajniji — ricdopuštanje da sc na Balkanu vrši ozbiljnijc narušavanje žcljenc izbalansiranosti i timc ovo područjc još višc destabilizuje, sa opasnim poslcdicama po šire međunarodnc odnose. Makedonija tu dobija spccifično mesto kao država koja је, kako sc occnjuje, izložcna pritiscima sva čctiri suseda. U garantovanju i očuvanju nezavisnog statusa Makedonije, SAD i međunarodna zajednica, podjc.Inako i Rusi, vidc branu toritorijalnim i drugim prctenzijama sa stranc čiji bi pokušaj ostvarivanja nužno vodio ui prošireni balkanskirat. U prisustvu SAD) u Albaniji trcba, pored ostalog, videti i instrument sputavanja ckspanzionističkih ambicija pojedinih albanskih struja prema Makedoniji i Srbiji (Kosovu). Ima puno razloga za ocenu da se među vodećim faktorima u svctu na sličan način gleda i na scparatističkc strujc na Kosovu, gde bi pokušaj mcnjanja granica takođe otvorio ncposrecdnu opasnost rata sa višc učesnika.
Zamke lažnog patriotizma
U procesu građenja novc političkc kar-
“te Balkana ostaje otvorcno pitanjc kako će
sc velikc sile i međunarodna zajednica, za-
ni, na posljednjem Saboru HDZ-a; od-
o „zatvorcnom svcučilištu“ i „pscudo-
intcresovani za uravnotcžcni odnos snaga na Balkanu (i za ncisplativost upotrcbc sile), postaviti prema ambicijama za „ujcdiпјепје svih srpskih zemalja“. Prema jcdnoj tczi, takav korak bi naišao na cncrgično protivljcnjc, o čemu postoji i višc zvaničnih izjava, jer bi — kako tumačc na strani — timc bilo nagrađeno nasilno mcnjanjc granica i zaposedanjc toritorija. A to bi, pored ostalog, mogao biti presedan i podsticaj za slično ponašanjc višc stotina ctničkih grupa u svctu, od kojih su nckc, sa ozbiljnom težinom, i na našem najužem tlu. Uz to, pomcnutim korakom bi na Balkanu bila stvorena država koja bi narušavala žcljenu ravnotcžu.
Strani zagovornici drugc tczc smatraju da bi trebalo tolcrisati spajanjc tcritorija sa većinskim srpskim stanovništvom, jcr bi timc Srbija (Jugoslavija) — poput Zapadnc Ncmačkc poslc pripajanja Istočnc — bila izložcna novim ckonomskim tcškoćama, a srpska politička sccna oštrim političkim sukobima, praćcnim nasiljcm, izmcđu postojećih i novodošlih političkih struja sa velikim ambicijama. Obc stvari bi, proccnjujc sc, smanjivalc moć državc koja bi bila prinuđena da sc prc svega bavi svojim teškim unutrašnjim problemima. Timc bi njena težina i delovanje na međunarodnoj sccni bili nužno ispod njcnc veličine, a pogotovu ispod tradicija i potreba.
|)
kandidatima“ umjesto pravih konkurenata za svojc mjesto. U jednakom kontekstu valja takoder gledati i rclativno brzopristajanje svcučilišnc javnosti na snižavanje očckivanja, u čomu jc bez sumnje presudnu ulogu odigrao rat, a vjerojatno ništa manju ni dugotrajno privikavanje na drugorazrcdnu poziciju koju su baštinili iz prcthodnih dcsctljcća i tadašnje posvemašnjc marginalizacije. Kako obično biva, svc jc krenulo pomalo pcriferno, mnoštvom и пајтгаnju ruku čudnih postupaka koji su sc zbivali potkraj prošle ı početkom ovc podinc na Geotehničkom fakultctu u Varaži(linu, vezanih 7а рпторгедајц poslova dotadašnjep ravnatclja doccnta dr Ivana Gotića dekanu prof. dr Mati Сатагски. Тако је taj postupak prcciziran novim Zakonom o visokim učiliištiта 1 na većini fakulteta proveden bcz ikakvih konflikata i zavrzlama, dr Gotić je to odbio učiniti, odnosno odbio jc svoje ovlasti prenijeti na dekana. Dr Gazarck se za pomoć dva puta usmeno obratio rektoru Šunjiću, ali jc od njcga upućen na Ministarstvo znanosti. U dva navrata, u dopisima od 3. studenog i 1. prosinca 1993, koja jc potpisano pomoćnik ministra prof. dr Ilija Škrinjarić, Ministarstvo jc stalo na dekanovu stranu. Međutim, u wdopisu Ministarstva znanosti od 25. siječnja 1994, upućenim varaždinskom Gcotchničkom fakultctu koji je takoder potpisao prof. dr Škrinjarić i tako isprovocirao Sindikat da zatraži njegovu ostavku, stoji: „da je za vršioca dužnosti dekana Fakulteta u prijelaznom razdoblju potvrdcen dr Marijan Meoeštrić. “Kakvo je objašnjenje profesora Gazareka? On tvrdi da jc sjednica ZNV Fakulteta bila nelegalna, jer je prisustvovao samo vrlo mali broj članova, da se prisutnima reklo kako je dr Gazarek dao ostavku, što nije točno, tc da je pozadina stvari u interesima dr Gotića štetnim po Fakultet zbog kojih su njih dvojica i došli u sukob. Što se tiče promjene stava Ministarstva, on jc vidi u jednostavnoj činjenici da se u anketi provedenoj među dekanima o izboru novog rcktora založio za drugu osobu, nc za prof. dr Šunjića.
Pribroje li se ovom ecklatantnom primjeru i nekt drugi, o kojima takoder postoji dokumentacija, ne čirn:i sc odviše uvjerljivim očekivanje da će u sveuličisnim i znanstvenim krugovima, a prije svega u vrhovima Svcučilišta i Ministarstva znanosti, odjednom, preko noći, zavladati „novi duh“, novi stil ponašanja. Za to je potrebna organiziranija znanstvena javnost, spremnija da brani svoj temcljni interes onda kada procijeni da je on suštinski ugrožen. i uvjerenje da je stvarni argument jedini autoritet pred kojim se treba pokloniti.
(AIM)
TIČKOG PIJANSTVA
Problem, očigledno, nijc ni izdaleka jednostavan i jednoznačan kako to autori olako davanih cuforičnih izjava sa svih strana našc puolitičkc sccne izgleda misle.
To jc problem koji zahtcva hladnu glavu i državničku mudrost, kao i pouzdano poznavanjc mcđunarodnog aspekta, kako bi odlukc proisticalc iz punc odgovornosti za dalju sudbinu nacijc, naroda i zemlje. Lažni patriotizam, natopljcn patctičnim emocijama, tu jc najopasniji saveznik.
Ako sc posic svega rcalno sagledaju konture ncizbcežno novih odnosa na Balkanu kao regionu manjih država, koje se uzajamno nc ugrožavaju i koje su upućene na tesnu međusobnu saradnju i zajednički, ili bar usklađen, nastup prema većim zajecdnicama (poput drugih regionalnih grupacija), i ako se u tom objektivnom kontekstu sagledaju naše stvarne šanse, ali i stvarni rizici, onda se u ovom opštem političkom pijanstvu postavlja osnovno pitanje — šta jc danas, i ovoj Evropi ı u ovom okruženju, u sklopu sadašnjih procesa, kriterijuma i dometa u međunarodnim odnosima, primarni i suštinski interes Srbije i Srba. Dakle, onaj interes koji ovom narodu zaista donosi dobro, što znači dostojno i priznato mesto među drugim narodima kao jedan od.bitnih preduslova, za spokojstvo, napredak i sreću.