Borba, 14. 03. 1994., str. 18

14[41]] 5

BORBA PONEDELJAK 14. MART 1994.

POZORIŠNE PREMIJERE

biser = sa felerom

· Pigmalion“ Bernarda Šoa, premijera na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, reditelj Jo-

bica Pavić

Za poslednju premijeru Narodnog pozorišta, Šoovog „Pigmaliona“ u režiji Jovice Pavića, mogli bismo napisati da je sjajna da je ne prate i dva evidentna felera. Prvi ide manje na dušu akteru, glumici, a više onom ko se bavio dramaturškim uobličenjem predstave. Naime „Pigmalion“ nije samo uspešan predstavnik nego i neprevaziđeni obrazac salonskog komada i sva eventualna „moderna“ prilagođavanja moraju o tome voditi računa. No, nije samo reč o eleganciji dijaloške strukture nego i suštini lika: Eliza Dulitl je pre prostodušna devojka: nego Primitivka, a sva laksička „osavremenjivanja“ u prvom delu predstave upravo vode ka jednom primitivnijem i leksičkom i karakternom pristupu u realizaciji ovog lika. Da može i drugačije, a uz to i scenski efektnije ı efikasnije, posvedočuje superiorno ista interpretatorka, samo. u drugom maniru, već u narednim scenama, dovodeći ironijsku funkciju Lizine prostodušnosti i neposrednosti u okružju oveštalih salonskim manira viših klasa do sjanih pasaža u sceni prijema kod gospođe Higins. Nakon početnih batrganja u pomenutom „osavremenjivanju“ Šoove konverzacione pitoresknosti, Ivana - Žigon sigurno i efektno vodi lik

CETINjE

- Elize Рини од prostodušne de-

vojke, odgurnute na trotoar, do mlade ženc ništa manje bezdušno gurnute da igra ulogu otmene dame vrhunskih salonskih manira. у Drugi feler ove predstave sadržan je u jednom paradoksu glumačke profesije. Uloge sarkastičara ili ironičara najefektnije su kada se igraju iz drugog plana i kada ih akter može seiriti — no kada istom liku zapadne i da je glavni lik, epicentar predstave, kada su njegove replike, gestovi i promene ujedno i inicijalne. kapisle za promenu ritma u predstavi, obrte u tempovima i planovima, onda se, u konkretnom slučaju lik Pigmaliona, mora daleko kompleksnije razigrati, sa temperamentnijim i duhovitijim obrtima. Ne menjajući ništa u ritmu, ostajući od početka do kraja na istoj intonaciji i ironijskoj distanci prema ostalim likovima i njihovim temama, Petar Banićević od efektnih početnih scena, i nadalje povremeno sjajnih pasaža lik profesora Higinsa, a time i samu predstavu u kojoj je centralna ličnost, vodi ka sve većem zamoru, odnosno ispražnjenosti. Upravo ta Banićevićeva ispražnjenost tragičnija je po Elizu Dulitl u završnoj sceni njenog otrežnjenja, posle trijumfa na

prijemu, od Higinsovog neshvatanja da je ona ujedno i mlada osećajna žena, a ne samo objekat njegovog profesorskog umeća i predmet koji neizostavno treba izbegavati kao mogućeg, kandidata za ljubavno — ženidbene kombinacije.

Ostali deo glumčkog ansambla još jednom je posvedočio sa kakvim se zadovoljstvom i umećem naši glumci predaju salonskoj drami i žongliranju sa konverzacionim bravurama. Jednaod najvećih jugoslovenskih primadona tog žanra, Olgica Spiridonović u ulozi gđe Ajsford Hil, i rapoložena Ksenija Jovanović u ulozi gospođe Higins demonstriraju vrhunske obrasce OvOg žanra. Prilježno ih slede Sonja Neimarević i Boris Pingović, dok je Branislav Jerinić postigao da njegov Alfred DulitI na osoben i dragocen način obogati ritmove ove predstave. Ako se podsetimo koji su se sve glumački bardovi ogledali u ovoj

ulozi, Jerinićeva samosvojnost

ima posebnu vrednost.

Kada se ima u vidu i žanr komada, takođe vredno je pomenuti da su scenografija Borisa Maksimovića i kostimi Božane Jovanović verno sledili funkcionalnost i otmenost žanra. | __

Milutin MIŠIĆ

„Povratak“ kralja Nikole

— Najznačajniji kulturni događaji u Crnoj Gori, u oskudnom pozorišnom životu, jeste izvođenje drame „Princeza Ksenija od Crne Gore“, mlade crnogorske rediteljke Radmile Vojvodić u Zetskom domu na Cetinju. Za prvih desetak predstava koliko ih je dosad izvedeno, bila je potrebna veća doza snalažljivosti da se dođe do ulaznice, jer se od momenta prikazivanja „Princeze Ksenije“ iz svih gradova Crne Gore na Cetinje ide kao na hodočašće. Radmila Vojvodić je napisala prvu pravu građansku dramu savremene crnogorske dramaturgije u kojoj obrađuje zanimljivu prošlost i istoriju Crnc Gore koja obiluje zahvalnim temama iz života brojnih crnogorskih porodica koje su bile u srodstvu sa najznačajnijim evropskim dvorovima Onog VTICmena. Nasuprot maglovitoj predstavi koju prosečan Crnogorac ima o poslednjim danima poslednje crnogorske dinastijc, kao o lagodno provcdenim u Parizu i francuskom jugu, Vojvodićka nas jc suočila sa malo poznatom istinom O tcškoj bedi, nesreći, mučnim i poniža-

SUTRA U NARODNOM POZORIŠTU

vajućim danima starosti Nikole i Milene u egzilu. Potresno je ispričana njihova. žal za domovinom, želja za povratkom koji im je na razne načine onemopućavan i reči kralja Nikole „nad“ u Boga, pa ću Crnogorcima poželjeti novu devetnaestu i srećan Božić i Hristos se rodi — nasred Cetinja“.

U predstavi ima i politike, jer sve je njen ishod, posledica izgnanstva, detronizacije, oduzimanja kraljevske imovine, a autorka je koristila poznate istorijske istine i memoare kraljevih ministara, kao i prepisku srpskih, francuskih i italijanskih vlada tog vremena. Radmila Vojvodić pokušava da uradi ono što je tako dragoceno za Crnu Goru: da politiku imenuje politikom, estetiku estetikom, mitove mitovima, da stvari nazove pravim imenom. Ovo jc retka pozorišna predstava u kojoj nema čak ni mosta za aplauze. U toku puna dva sata, koliko traje, sa pozornice se izliva tuga, nesreća i plač za domovinom, za svojim narodom, ncprekidna želja za povratkom i otadžbinu u kojoj sc stvara čudna atmosfcra koja vezuje rukc publici i koja gotovo do samog .kraja ne

Premijera „Pobreafima“

Na konferenciji za štampu, održanoj krajem prošle scdmicc, najavljena jc prcmijera komada „Pobratima“, Novice Savića, zakazana za 15. mart. Ovom praizvedbom Narodno pozorištc rcalizuje rczultate Konkursa za najbolji dramski tckst, raspisan povodom 125 godina postojanja OVOZE pozorišta.

Novica Savić jc pisac „srcdnjc gcncracije“ коте је, poslc niza radio i TV-drama kao ı gostovanja u pozorištima Zcnicc, Suboticc, Zrenjanina i Zaječara, OVO prva postavka na sccni jcdnog bcogradskog pozorišta.

Svoju ulogu u ovom projektu, kao i pristup Savićcvom tckstu, kao komadu u komc jc „fokusiran mchanizam manipulacije ı nasilja“, rcditclj Borislav Grigo-

rović objašnjava „obavezom da kod praizvcdbc reditelj nc smc izncvcriti autora“.

Poscban kuriozitct vezan za ovu prcdstavu jestc gostovanjc Ivana Bekjareva „konkurcntskom pozorištu“. U ovom trcnutku jc potrcbna vclika hrabrost igrati na sceni Narodnog pozorišta ali ja sc bavim isključivo svojim poslom — objasnio je svojc razloge Bckjarcv.

Porcd njega, u „Pobratimu“ će igrati i Slavka Jerinić, Ljiljana Blagojević, Vladan Gajović, Milka Lukić, Boško, Puletić, Mida Stevanović i drugi. Scenograf predstavc jc Danilo Rešetar, kostimograf Predrag Đapić, dok je muziku komponovao Miroljub Aranđelović — Rasinski.

nagrađuje izvrsnu glumu, pre svega Mire Stupice u ulozi princeze Ksenije, Miše Janketića, kao kralja Nikole. Tim povodom rediteljka Radmila Vojvodić kaže: „Ja sam zaista fascinirana do koje mere je predstava privukla pažnju publike. Na kraju nam dolaze uplašeni, izbezumijeni i uplakani gledaoci. Čak mi je i Mira Stupica rekla da u svojoj karijeri tako nešto nije osetila! Crnogorce je impresionirala i Đurđija Cvetić koja im je dočarala dostojanstvenu i ponosnu Crno-

gorku, njihovu kraljicu Milenu.' Uloga mlade princeze Ksenije, naj-

mlađe kćeri savetnika kralja Nikole, koju on naziva velikom, upečatljivo je ostvarila Vanja Đukić, a očekivanja je ostvarila i grupa Ostalih glumaca pre svega Milo Miranović, zatim Aleksandra Guberinić, Mladen Nelević, Žaklina Oštir, Igor Filipović, Gojko Baletić, Branimir Popović, Slobodan Marunović i Dragan Popović. Direktor ovog projekta je Branislav Mićunović, scenografije Slobodan Mitrović, dok je kostime uradio Boris Čakširan. Branka Plamenac

ATINA Akropolj u ćast Meline Merkuri

Atina (AFP). — Grci su za samo nckoliko dana sakupili višc od 15 miliona drahmi (60.000 dolara) dobrovoljnih priloga za izgradnju muzcja na Akropolju, čiji je idcjni tvorac bila ncdavno preminula Melina Merkuri. Розје smrti Mcelinc Merkuri u Njujorku 6. marta, grčko Ministarstvo kulturc, na čijem je čelu ona bila, pozvalo jc sve njenc poklonike da pomopnu da sc ostvari njen san — da sc podignc vclclepni muzej na Akropolju. Prema zamisli Mclinc Mcrkuri, u

muzcju jc jednu ogromnu prostoriju

trebalo ostaviti praznu s idcjom da se lu izloži mcrmcrni friz sa Pantcnona koji se nalazi u MDritanskon muzovju u Londonu. Grčka ministarka kulture je od 1982. vodila upornu borbu da sc njenoj domovini vrati umctničko blago ıiasuto po svctskini muzejima, a posebno dragoccni friz sa Partenona.

Savremeni ambijent: amešfaj

"АКТ DIZAJN KLUB

0. DIZAJN KLUBA | „IMTERTEKA“

Kuliurna esfrada |

Posle nameštaja od klirita, Art dizajn klub (Ineks turista) sad je upriličio · izložbu metalnog паmeštaja — program ostvaren u saradnji sa „Intertekom“ Miroslava Dondura. Art klub od svog „rođenja“ avgusta prošle godine, „plovi“ iz programa u program zahvaljujući timu koji ga vodi i nalazi materijale kojih još ima (ili se ovde proizvode), mašine koje ga obrađuju i, jasno, onaj pravi savremeni oblik...

Kako je keramika jedna od „večnih tema“ i ART klub insistira na malim serijama upotrebnih predmeta od keramike. Neke su već rasprodate, druge su u planu. U traganju za „najmobilnijom“ radionicom koja bi i kvalitetom odgovarala današnjim zahtevima, otkriven je mali pogon na Crnogorskom primorju u Buljaricama. Bela glina, po kvalitetu gotovo na nivou porcelana, domaći je materijal. Oblikuje je par majstora i nekoliko naturščika zaposlenih u ovom pogonu, a „pilot serija“ raznih čajnika, posuda za šećer i ibrika za mleko već je u prodaji i naišla je na dobar prijem. Zahvaljujući tome, novi obimniji programi su u pripremi.

— Ma koliko nam izgledali krhki, predmeti od keramike, sačuvani u velikom broju, često su najpouzdanija svedočanstva o kulturi prošlosti. Prvi tragovi sežu u rani neolit ističe Maja

Stepanović šef Art dizajn kluba objašnjavajući uzroke zbog kojih keramika i danas zauzima važno, čak počasno mesto u ČOVEkovom domu. Tokom istorije, forme keramike su se menjale, oblici postajali razigraniji, ukrasi upadljiviji i bogatiji. Danas smo se, kaže Maja Stepanović,

vratili smirenijoj formi, jednos-

tavnosti i boji, strožoj funkcionalnosti. Za april je predviđen konkurs za najlepše bojeno (uskršnje) jaje, a učestvovaće najmlađi” Paralelno sa ovom akcijom, ART kluba, u galeriji „Pero“ jaja će oslikavati najpoznatiji umetnici, a posle će uslediti aukcije. Već u maju, planirana je izložba pod radnim nazivom „Svila u Srbiji“ u saradnji sa Etnografskim muzejom, a to će za ART dizajn klub biti i prilika da par eksponata prevede u moderne materijale i, naravno, nameni prodaji. Potom sledi staklo Eve Marudić... Ne odustajući od borbe za novi oblik, tragajući za pravim, kvalitetnim ali i dostupnim materijalima, ne misleći (još uvek) da ceo taj napor može biti isplativ Maja Stefanović ističe da „dućan“ — ART dizajn klub nije ni galerija ni muzej, (mada od oba ima po malo) pa ono Čime se ovde bave i promovišu 70ve — kulturnom estradom.

S. Popović

TRAJKOVIĆ | PULANK NA KOLARCU

Neuhvacena muzika

Ambicioznije kreiranje programske koncepcije Beogradske filharmonije videlo se i na njihovom poslednjem koncertu, 11. marta, kada su premijerno izvedeni Koncert za violu i orkestar g-mol, op. 23, savremenog domaćeg kompozitora Vlastimira Trajkovića i „Stabat mater“, Fransisa Pulanka. Sa orkestrom Beogradske filharmonije, pod upravom dirigenta Bojana Suđića, nastupio je violista Dejan Mlađenović, a u drugom delu programa i Hor RTB-a, sa solistom, sopranom lLjudmilom Gros-Marić.

Koncert za violu i orkestar,

inače posvećen Dejanu Mlađe-

noviću, predstavlja delo u kome se autor, ne pribegavajući neoklasičarskim ili post-modernističkim sredstvima, bavi problematikom sonatnog ciklusa. On teži modernom u izrazu, što, kako sam kaže, „znači postići nova, originalna i po svojoj izražajnoj delotvornosti autentična rešenja na plan tonalnih valera i mikro i makro oblikotvornih zahvata.“ Pregledna dirigentova koncepcija predstavila nam je OvO delo u vrlo korektno išćitanoj varijanti. Tendenciozna istraživanja autora i izražajnim sferama, kao i povremena neumerenost u upotrebi novootkrivenog, doveli su do zamagljivanja obrisa glavne ideje. Moderan pristup muzici pretvorio sc u konstantno traganje za njom (muzi-

kom), sa potpuno neizvesnim završetkom. Nepostojanje snažnije potrebe za udubljivanjem u partituru dovelo je do popr::ičnih padova u intenzitetu pulsacije samog dela, što je najočiglednije bilo u mestimično Кгајnje simplificiranim deonicama soliste.

„Stabat mater“, Fransisa Pulanka, je delo nastalo 1950. godine i pisano je u 12 odseka, za sopran, mešoviti hor i orkestar. Specifična kompozitorova estetika, koju odlikuje krajnja umerenost u modernističkim stremljenjima, dala je ovom delu prefinjen duh, a majstorsko poznavanje kontrapunkta, prozračnu fakturu. Na žalost, zbog neosetljivosti izvođača na uzvišenost duhovne muzike, ostali smo uskraćeni za dobar deo užitka. Nemoć hora u tišim i nižim registrima podupirana je bezuspešnim traženjem oslonca u Orkestru, a nestabilna intonacija je prelepe melodije učinila nedopevanim, „Quae, maerebat“, ili „Fac ut portem“. Ljudmila Gros-Marić već zbog same prirodc svojih glasovnih kvaliteta (lirski sopran) nikako nije bila adekvatan izbor za ovakvu vrstu priče. Nc samo Što u njenoj interpretaciji nismo osctili dramsku snagu religijske tomatike, već je u poslednjoj solo-dconici gotovo nismo ni čuli.

Маја 5тијав“