Borba, 30. 03. 1994., str. 9
причао ји
BORBA SREDA 30. MART 1994.
RATNI DNEVNIK REPORTERA „BORBE“ 0
PRIJEDOR: RAZGOVOR SA MOMČILOM RADANOVIĆEM-CIGOM, POTPREDSEDNIKOM OPŠTINE
Muslimani ne predaju srpski i geografiju
Iz Zenice nam je nedavno došlo još 300 izbjeglica, a očekujemo ih još oko 5000. Kozarac, mjesto nado-
mak Prijedora je prazno, napustili su ga Muslimani. Tu ćemo smjestiti izbjeglice. Desi se nekada da
uselimo porodicu izbjeglica kod djeda i babe Muslimana, koji žive u velikoj kući na sprat
Piše: Borislav Soleša
„Druže,Slobo, ti ne brini više, cijela Bosna ćirilicom piše“. Takav transparent su 1989. godine Prijedorčani nosili na Kosovo, kada je proslavljano 600 godina od Kosovskog boja. Gledale su ih neke komšije, Muslimani, gunđali i osuđivali, nazivali svakakvim imenima. Zasluženim i nezasluženim. Među onima koji su išli na Gazimestan bio je i Momčilo Radanović Cigo, potpredsednik Skupštine opštine Prijedor, a inače i pripadnik 43. motorizovane brigade ili vođa, po potrebi, diverzantske grupe „Cigo“ (koja se zove po njegovom nadimku) u Petoj kozarskoj. Predsednik i šira delegacija Prijedora bila je tih dana u Grčkoj. Bratimili su se sa Neopolisom, opštinom u Solunu, sa kojom je pobratimljeno i Pančevo. Planira se povezivanje na bratskoj osnovi i sa Stavropoljem.
Srećan im put. I sam Ciga nam je bio dobar domaćin. Ncformalan, kao i većina onih koji znaju šta je živjeti pod šatorom u šumi ili čekati nevolju u rovu, bio je ljubazan da ne okoliša mnogo sa odgovorima. Jedno vreme pred rat radio je u brodogradilištu „Viktor Lenac“, u Rijeci, kao brodograđevni tehničar. Pitam ga kako to da su Prijedorčani, Srbi, gotovo hrlili u rat.
JNA nas je izdala
— Kozara je to, brate, ona je uvijck bila takva. Ne pjeva sc ovdje džabe „Mi smo braća ispod Kozarice đe ne rađa majka izdajice“. Treba samo znati kako Kozara pamti to da su joj ustašc poklale svako muško čeljadc čim se zamomčilo, a da ne govorim o starijim muškarcima. Prošle su godine i godine nakon rata kada je prvi Srbin, mladić, bio spreman za vojsku. Zato nas je u ovom ratu bilo tako mnogo sposobnih i spremnih. Da se ne ponovi pokolj. JNA, u koju smo tako vjerovali, nas je izdala. Doveli su svoje oficire, iz Saveza komunista — Pokreta za Jugoslaviju, da nam pričaju bajke. Nije to ovdje moglo uhvatiti korjcпа. Јапза шт је пашјао поз, 05ramotio ih. I pored svega za rat između Krajine i Hrvatske javilo se oko 5.000 Prijedorčana. Sada ih imamo daleko više, stalno se prijavljuju regruti.
— Dolaze vesti da su ncki Prijedorčani „nestali“ između Krupe i Bihaća...
— Šestorica ili osmorica su „nestala“ u novoj muslimanskoj ofanzivi, ali nije provjereno. Do sada smo imali oko 700 poginulih boraca, 1500 ranjenika, 500 teških invalida. Kozara je ponovo u suzama, ali sada će znati da uzvrati.
— Kada će sve to stati?
— Kada ih porazimo. Fanatični su. Imaju mnogo mudžahedina i Sandžaklija koji im podižu moral, ali nismo ni mi bez iskustva. Silom prilika sam potpredsjednik, jer su iz Srpske vojske htjeli da imaju svog čovjeka u vlasti. Bio sam u Martićevim „knindžama“ od početka suko-
- ba, a evo sad sam tu u opštini „ Već mjesec ipo dana.“ : 7
1
Očito je da mu nakon ratnih iskustava posao u opštini i nije najveće zadovoljstvo. Zato se zadržavamo na ratnim temama, uglavnom.
— Jeste li bili sa „Vukovima sa Vučjaka“? Prijedorčani o Veljku Milanoviću ispredaju legende kao o zor-junaku...
— Pokojni Veljko i „Vukovi sa Vučjaka“ su to zaslužili. On-je bio čudo. Od prirode snažar, Visok, privlačan mnogim Prijedorčankama, romantičar Veljko je u rat ušao žestoko. Njegovi momci se trude da sačuvaju uspomenu na njcga i slijede taj put. Uvijek su na najžešćim ratištima. Ne prave razliku je li to Kozara, Knin, Krupa ili bilo koji srpski prostor. Sada im je komandant Miro Mlađenović, inače je bio načcInik štaba dok je komandovao Veljko Milanković.
— Miro Mlađenović, novinar i bivši urednik „Glasa srpskog“?
— Da, taj Miro. Pozvao bih ga da znam gdje su. Koliko su
Privlačnost rainika: Prijedor mi rekli, negdje su između Republike Srpske i Republike Srpske Krajinc — priseća sc Ciga, odnosno gospodin predsednik „knindža“ Momčilo Radanović. Neizostavno hoće da nas počasti. Traži od scekrctaricc kafu i, kad čuje da hoću da probam ponuđenu kruškovaču, insistira da mu se donese u „onoj“ flaši. Zašto je to „ona“ flaša shvatio sam kada jc donesena. U pljosnatoj litrcnki sa kruškovačom bio jc podugačak trešnjcv krst urađen u tipičnom pravoslavnom maniru, sa tri manja kraka na krajevima. — Kako je to dospelo u flašu, pa krst sigurno ima pcdalj? čudim sc dok doliva kruškovaču. — To je napravio naš prota, u Prijedoru. Prota to radi od izrezbarcnog drvoeta trešnje i sa ma|т тезпрапшт екзеге Сита, uz pomoć pinceta. Kada su naši krenuli na bratimljenje sa Grcima spremijeno je sto takvih flaša. — Da sc prekrstc kruškovačom? ;
— Sigurno. Da vidc odakle :smo i kakvu 'kruškovaču, зрге-
mamo. Bilo je Grka koji su zagledali dno da vide da nije ljepljeno, zapravo da kroz njega nije ubačen krst.
Tu se i mi „prekstismo“.
Nema šikaniranjua
Krećemo sa ratnih tema na životne, svakidašnje predsedničke. Vidi se da je Ciga prošao kroz instrukcije kako predsednikovati. Niže podatke. Opština Prijedor ima 72.000 stanovnika na 8.000 hektara površine, sam grad broji 25.000 ljudi. Ina Šumsku industriju, „Ceopak“, fabriku keksa „Mira“ (bivši „Kraš“ iz Zagreba), „Žitopromet“, pogone za preradu voća, u kojima se pravi kruškovača poznatija kao viljamovka, kojom smo se „pričestili“. Posebna priča je rudnik „Omarska“, u Ljubiji, koja je takođe deo opštine Prijedor, ne-
kih 17 kilometara udaljena od grada. Tu se kopa ruda sa 70 procenata čistog gvožđa. Nacionalna struktura je sada nešto drugačija. I pre rata su Srbi bili
najbrojniji, ali sada čine oko 90 posto stanovništva. Ostalo je između osam i deset procenata Hrvata i Muslimana.
— Kakva je politika međunacionalnih odnosa?
— Nema provokacija, prisiljavanja ili šikaniranja ljudi. To smo od početka prihvatili. Pokojni Veljko Milanković je tu бо перпкозпоуеп 1 јазап. Вог!ćemo se za slobodu i srpstvo te
Muslimani se ovdje mogu vrafifi po principu reciprociteta. Kakav tretman dobiju Srbi u Zenici i Tuzli, fakav će status dobiti i Muslimani u Prijedoru. Mislim da je to fer
sačuvati obraz. To ı radimo. Onaj ko hoće da ode i opštini uputi zahtev za selidbu — ne spriječavamo ga. Neka idc.
— Šta je sa kućama iseljenih?
— Imamo oko 17.000 izbjeglica. Kuća nikada dosta. Iz Zenicc nam je nedavno došlo još 300 izbjeglica, a očekujemo ih još bilzu pet hiljada. Kožarac, mjesto
1587 ои 5 3 1
nadomak Prijedora je prazno, napustili su ga Muslimani, poslije borbi za oslobođenje Prijedora. Tu ćemo smjestiti izbjeglice. Fali nam građevinski materijal. Pravimo pritisak na Visoki komesarijat za izbjeglice da nam pomognu u našim planovima. Sada imamo prihvatni centar za izbjeglice u Ljubiji, u sali društvene ishrane. Desi se nekada da uselimo porodicu izbjeglica kod djeda i babe Muslimana, koji žive u velikoj kući na sprat. Ne prave pitanje, sinovi i ćerke su im otišli. Mi ih ne pitamo gdje su i šta rade. Njihova stvar.
— Postoji li želja kod Muslimana da se vrate?
— Bilo je i toga. Najavljuju se, raspituju se za uslove života. To ne možemo odobravati ili rješavati dok se ne dogovorimo.
— O čemu?
— O principu reciprociteta. Kakav tretman imaju Srbi u Zenici i Tuzli takav će status dobiti i Muslimani u Prijedoru. Mislim da je to fer, bez obzira što zna-
. mo da će Muslimani kod nas uvijek bolje proći. — Po čemu to znate? — Sastajem se sa humanitar-
nim organizacijama. „Caritasom“, „Adrom“, „Dobrotvorom“, pa ı sa muslimanskim „Merhaтегот“. Baš je „Merhamet“ odlično snabdjeven i tu pomoć upućuje u porodice. Muslimani kod nas i rade. Jedino je ograničenje da ne mogu biti zaposleni u zdravstvu. Nije to nikakva fašistička odluka nego potreba.
— Zbog čega?
— Оопези borca sa fronta koga je ranio baš neki Musliman. Tu se mogu dogoditi ruž.ic situacije i scene, kako za lekara,
Muslimana, tako i za ranjenika. Pored toga muslimanski nastavnici ne mogu predavati srpski i geografiju. Jasno zbog O
— Gde su Iujadžić i Cehajić, ljudi koji su predstavljali vlast u Prijcdoru prce rata?
— Ovo je bio veliki komunistički kraj i raj. Bio je postavljen takav sistem bratstva-jedinstva da je uvijek dolazilo do toga da su Muslimani držali vlast, iako su Srbi bili u većini. Tako je profesor srpsko-hrvatskogp jezika
·Muhamed Čehajić. postao prcd-
„nindža“ u funk«elonerskoj fofe-
lji: Momćilo Radanović Ciga SNIMIO: BOŽIDAR PETROVIĆ
sjednik opštine, a nosilac liste SDA za Bosansku Krajinu dr Mirza Mujadžić je bio poslanik u Skupštini BiH. Gdje su i šta rade ne znam. Mujadžić je nestao, čujem kao dobrovoljac na bihaćkom ratištu, kod Grabeža.
— Čuo sam da ima srpskih boraca kojima bez zle namere, · iz „medveđeg“ krajiškog milja tepaju „dobre ustaše“...
— Kakve „dobre ustaše“?
— Pa, Hrvati u Srpskoj vojsci.
Braca po oružju
— A, to su Hrvati koji žive u Ljubiji. U rudarskom kraju.
— Hoće li sa njima ovdje biti bratstva-jedinstva?
— Zašto tako mislite?
— Zato što su u Srpskoj vojsci, zajedno se borite...
— Nismo mi takva braća. Mi smo braća po oružju, a to je nešto daleko bolje. Imamo 60-70 Hrvata u našim jedinicama. Kada završi rat vidjećemo koliko je i kakvo bratstvo.
— Može li se do njih?
— Na položajima su, u više jedinica. Nismo formirali jednu posebnu jedinicu sastavljenu od naših Hrvata.
— Kakvi su borci?
— Nisam se sa njima borio rame uz rame, ali čujem da su isti kao i Srbi. Vole svoj kraj, svoj grad. U Ljubiji je uvijek bilo nekako drugačije. Tamo nikada nisu prevlađivali ekstremisti. Na- izborima su dobile partije ljevice, novi komunisti (SDP) Nijaza Durakovića i reformisti Ante Markovića.
— Da li su onda Nijaz i Ante zapravo pomogli Srpskoj vojsci da popuni redove?
— Ispada tako — smeje se Ciga i nudi da se ponovo „prekrstimo“. Takvu kruškovaču bi bilo neučtivo odbiti. Ipak imam još jedno pitanje.
— Iz Vlade Alije Izetbegovića tvrde da su u Prijedoru imali muslimansku većinu stanovništva. Šta je tu istina?
— Istina je da su falsifikovali popis i evidentiranje ljudi za izbore. To im je radio predsjednik Suda, Nedžad-Braco Šerić, uz još neke članove komisije. Recimo, u srpskom mjestu Čirkin polju su smanjili broj stanovnika, u odnosu na popis iz 1981., za 870 ljudi. A svako ko je živio ovdje zna da je to mjesto doživjelo ekspanziju, da je izgradilo četiri nove ulice. Njihove su podvale ispale prozirne.
Cigu zovu na sastanak, unapred zakazan. Mora da ide.
Na ulici razmišljam o 700 poginulih. Na licima Prijedorčana ne vidim tragove muka. Ispred robne kuće „Patrija“ mnogo nasmešenih ratnika na odmoru i devojaka. Svi kafići rade, u većini puštaju muziku sa svih prostora bivše Jugoslavije. U „Tifaniju“ nakon dužeg vremena čujem „Parni valjak“, iz Zagreba. Asocira me na Hrvate iz Ljubije, koji su u Srpskoj vojsci. Šta čovcku prcostaje nakon takvih susreta ncgo da sc prcekrsti i ide dalje.
Sufra:
Moze li Muslimanka, spikerka, biti četnik i ratni zločinac?