Borba, 24. 09. 1994., str. 29

POLEMIKE XIX

Mnogo površnih ocena

Kosta Čavoški

ovodom nedavne posete pape Jovana Pavla II Republici Hrvatskoj u našoj štampi, posebno „Borbi“, one su mnoge površne ocene пједоlanica i naivne procene pravog smi/rhe ove „pastoralne misije". Tako Je da.je papa pozivao „na već zaboJo bratstvo i jedinstvo“, „posebno vljao Srbe u Hrvatskoj“, „govorio o

5ilačkom ratu i osudio nacionalizam“,

a kraju „oborio sve državne dogme o nosti Hrvatske" („Borba“ od 12. sep1994). A po kazivanju Mirka Klarina a“ od 13. septembra 1994), strani ci su prikazali papu kao maltene pog „jugonostalgičara“. Tako su njegoi bile „ispunjene nostalgijom za vrea kada su vernici ovog regiona bili ani“ Štaviše, „dok se papa obraćao ynicima ili građanima Hrvatske, n je govorio Hrvatima“. A Milorad ic, istaknuti Srbin iz Zagreba, navodjavio da će hrvalskim vlastima, „ukoJ shvatili poruke, citirati papine reči“.

ikve naivne i netačne ocene papinih ı Hrvatima nisu samo posledica fosti novinara i njihove već poslovioromišljeriosti i površnosti, već i potnepoznavanja prirode jedne takve

Još jednom o poseti pape Hrvatskoj

starodrevne i do srži autokralske ustanove kakva je Rimska crkva i osobenog govora kojima se njeni velikodostojnici služe. Najbitniji deo onoga što rimski papa radi prekriveno je velom tajne i to za sva vremena, tako da ni do dana današnjeg nije u polpunosti obelodanjeno kakva je početkom sedamnaestog veka bila uloga rimske kurije u inkvizicionom zlostavljanju Galileja, kao što nikada do kraja neće biti otkriveno kako je krajem 1991. Vatikan na silu Boga izdejstvovao međunarodno priznanje Hrvatske. Papine javne poslanice o političkim pitanjima samo su Jedno od sredstava njegove, najvećma tajnovite, državničke uloge, pa je otuda svrha njegovih govora ne samo da obelodani.njegove poglede već i da prikrije njegove prave namere i skriveno delovanje iza javne scene. Uz to njegovi govori imaju ponekad i ezoteričan karakter, tako da svoju pravu sadržinu otkrivaju samo užem krugu posvećenih, dok su svi ostali, manje upućeni, pod utiskom spoljašnjeg privida. Tako, recimo, papa, govoreći hrvatski (a videćemo zašto), u svojoj poZdravnoj reči Zagrebu ističe da „kultura mira... ne odbacuje zdravo domoljublje (podvukao K. Č.), ali ne upada u napast nacionalističkih pretjeranosti i isključivosti“. Da

Je kojim slučajem papa mislio na zdrav patriotizam i Hrvata ı Srba i inih naroda u Hrvatskoj, on bi upotrebio baš tu latinsku

' reč koju on sam koristi u Vatikanu. No, ka-

ko njegov pisac govora savršeno zna da samo Hrvati koriste reč dom (otuda zakletva „Za dom spremni!“ i domovnica — uverenje o državljanstvu) i domoljublje kao oznaku za oladžbinu i rodoljublje, papa nam u stvari stavlja do znanja da je samo patriotizam Hrvata zdrav, dok je one druge — videćemo da su to Srbi — obuzela napast nacionalističkog preterivanja.

Na sličan način se može razolkriti privid papine jugonostalgije. Obraćajući se „dragim Hrvatima“ Papa im kaže: „... vaši korijeni sežu u tradiciju dugu više od 13 stoljeća“, a potom da se „trebalo boriti (smetnuo je za trenutak s uma da borba baš nije u skladu sa kulturom mira — K. Č.) da bi vaš narod ponovo postigao samostalnost“. Na tom putu ponovne hrvatske nezavisnosti isprečila se „federacija Južnih Slavena“. „Cilj je federacije“ — veli Papa — „da se pojedini narodi ujedine u jednu državu“. Na prvi pogled, papa kao da kaže nešto što je notorno — da je cilj federacije ujedinjenje više naroda u jednu državu. UpotIrebivši reč „pojedini“, papa na ezoteričan

način saopštava upravo suprotno: da je legitimni cilj jugoslovenske federacije jedino bio u tome da se Hrvati ujedine u jednu federalnu jedinicu, pa da potom kao država istupe iz le federacije. Il zaista tri hrvatske istorijske pokrajine — uža Hrvatska, uključuJući i Vojnu Krajinu, Slavonija i Dalmacija po prvi put su se ujedinile u jedan entitet najpre kao Banovina Hrvatska, a potom kao avnojevska Hrvatska u okvirima federalizovane Jugoslavije.

A šta je sa Srbima? Federalizovanjem Jugoslavije oni se nisu, poput Hrvata, ujedinili u jednu državu, već su se razjedinili u više država. Otuda iz federacije može izaći i postati nezavisna samo srpska federalna Jedinica, dok ostali Srbi — recimo Srbi Krajišnici –— treba da se pomire sa statusom nacionalne manjine. Zato papa, kao kakav brižni otac, upozorava „drage Hrvate" na „poštivanje prava svakog pojedinca, kao i nacionalnih manjina“.

Konačno, papa se poslužio ne samo ezoteričnim već i simboličkim govorom: umesto da se u Jasenovcu pokloni senima zaklanih Srba, Jevreja i Cigana, on je kleknuo na grob Alojzija Stepinca pod čijim su pastirskim štapom nasilno pokatoličeni mnogi od Srba koji su kasnije pobijeni u Jasenovcu i na drugim stratištima diljem Hrvatske. A jezik simbola je upravo ono što ostavlja najdublji trag u ljudskom pamćenju.

Nepodnošljiva lakoća ekonomskog planiranja

Dr Petar Đukić

asvim nenadano i u neobičnim okolnoита dobili smo novi program ekoJomskog razvoja nacije za naredne iri Nakon tročasovnog sastanka kod nika Srbije, kome su, pored guvernedne banke Jugoslavije, prisustvovali i privredno-politički funkcioneri Srbije Dadnici vlada, privrednih komora, sintd.) usvojeni su „stavovi i ocene" koji, prilici, imaju više nego obavezujući · za ostatak vlasti u SRJ i obe njene e. Vidi se to po medijskoj promociji, ı i podnaslovu teksta: „Ekonomski ištvena pravda i finansijska efikasnost · — Program za 1995 — 1997", аје је ili parafraziranje postalo nezaobilazni uovije retorike nosilaca ovdašnje ekopolitike. гобјете koji su od sada uglavnom netarne sfere“, biće formirane tri radS (za investicije; plate, penzije i poremu finansijskog sistema) čiji će zadaja „zaključke“ dalje razrade i pripreme ii materijali i preporuke do početka odine. Njihov sastav je, očito izuzetno ; obzirom da će ih, pored eksperata i ika, činiti i predstavnici radnika, seljalara (7), i javnih radnika. Centralna dnih grupa svodi se ipak na jedno pispodelu dohotka na „tri grupe izdata'kove države i kolektivne potrebe; in: i „povećanje realnih prihoda radnika 3“ Na samom kraju ovog nevelikog at je spisak ciljeva, koje bi trebalo da i njegovo sprovođenje i to sledećim

rrzan ekonomski i kulturni razvoj;

ostizanje višeg stepena socijalne

varanje moderne tržišne privrede.“ ozirom da је čitava stvar već preda kao „predstavljanje završne faze na ekonomskog oporavka zemlje“ a“, 16.09.1994) a da se monetarna ukcija već smatra uspešno obavljenm, prilično iznenađuje činjenica da je vog razvojnog programa zemlje (ili nastavka sadašnjeg) pripremana i a bez zvaničnog učešća Savezne vladstavnika Crne Gore. Takođe, čudno tekstu nema ni reči o uticaju skidanja jenzije sankcija na „Program za 597“ a među navedenim ciljevima ni ponovnom uključivanju zemlje u meinu trgovinu i podelu rada, tehnološku J, o pristupu međunarodnim finansij:titucijama i drugim ustanovama svet2dnice. Ili je to možda ostavljeno radpama? „Program za 1995-1997“ – između želja i mogućnosti: Cudno je, između ostalog, da u Programu nema ni slova o ponovnom uključivanju zemlje u međunarodnu trgovinu i podelu rada,

_ tehnološku saradnju, pristupu međunarodnim finansijskim institucijama, uticaju skidanja ili | suspenzije sankcija...

- „Zaključci“ su sastavljeni od deset tačaka, od kojih su najduže prva i peta (čine ukupno jednu trećinu teksta) posvećene dosadašnjim uspesima Programa monetarne rekonstrukcije u nesporno pozitivnom i spektakularnom preokretu ovdašnjeg novčanog sistema i ekonomske politike. Međutim, autori očigledno nisu mogli da odole izazovu preterivanja kada konstatuju „povećanje proizvodnje i početak nove investicione aktivnosti“, pri čemu „izgleda da nezaposlenost počinje da opada”... Na osnovu čije procene? Takođe je u tekstu prisutna i značajna doza patetike u fezama da je „obnovljena vera u bolju budućnost u Širokim slojevima našeg društva“, te da smo uspeli „da uvedemo novi zdravi novac koji je sada podmlađeno srce naše privrede, i to smo uradili ne pod uslovima stagnacije i deflacije... već uz povećanje proizvodnje i dohotka“. >

Na sreću, u tekstu se kaže da svi monetarni problemi nisu rešeni i da je u ostatku 1994. godine „neophodna zaštita našeg bilansa plaćanja i obezbeđenje da devizni fa-

'ktori ne poremete naše napore za stalno po-

većanje domaće proizvodnje i životnog standarda“. Zbog toga će Narodna banka „uskoro predložiti mere za učvršćivanje naše spoljne finansijske situacije“. Jedino nije jasno da li je naša spoljna finansijska pozicija u toj meri već povoljna, da je samo treba učvrstiti(?), ili se ona mora poboljšati.

Drugi važan monetarni zadatak za ekonomsku politiku do kraja godine (a po svoj

prilici i dalje) biće obezbeđivanje neophodnih .

kredita za poljoprivredu, industriju i trgovinu (tačke 3. i 4). S obzirom da ova sredstva nedostaju u sadašnjem mehanizmu koncentracije novca iz realnih izvora, malo je protivrečna (ali ipak dobrodošla) izjava da će država obustaviti svako deficitno finansiranje, što je „čvrsta obaveza Vlade koja će biti ispunjena“. Preostaje nam jedino da verujemo u izjavu, lako zapravo nije jasno na koju se vladu obaveza odnosi. U svakom slučaju gotovo je izvesno da će do kraja godine biti očuvana relativna stabilnost cena i tržišta, odnosno da u preostalim mesecima 1994. neće doći do

značajnijih inflatornih potresa i tržišnih turbulencija. -

Sasvim arugačije stoji stvar, gledajući na duže staze. Tim pre što se u drugom delu najnovijeg programa koji se, valjda, bavi prioritetima ekonomske i razvojne politike u narednim godinama, već u naslovu sugeriše da je reč o problemima van monetarne sfere. Generalni ciljevi, ovde su, za razliku od osnovnog naslova teksta, drugačije poređani. Na prvom mestu je problem socijalne pravde (tačka 7), na drugom neefikasnost finansijskog sistema (tačka 8), a tek na trećem predstojeći „investicioni napor“, odnosno ekonomski rast (tačke 9. i 10). Prioritetni problem su najpre nedovoljne plate za veliki broj radnika, gde su porodični prihodi ispod 200 dinara mesečno, zatim „nesigurna egzistencija naših seljaka“ usled slabosti plana otkupa, i na kraju „nestabilne i suviše niske penzije“, a sve to u direktnoj vezi sa „nestimulativnim karakterom poreskog sistema“, koji suviše opterećuje oficijelnu, a nedovoljno ili nimalo „sivu“ ekonomiju.

Svakako da nema toga ko bi mogao argumentovano tvrditi da veliki deo plata i penzija nisu egzistencijalno nedovoljne, da je ekonomska pozicija seljaka povoljna a poreski sistem efikasan. Međutim, zabrinjava ono što verovatno sledi u operacionalizaciji (skice) najnovijeg programa. To je, po svoj prilici, podizanje nivoa najnižih plata i penzija (koje je verovatno neminovno) i dalje veštačko smanjivanje njihovog raspona, što je ekonomski štetno i u sadašnjim okolnostima teško izvodljivo. Takav egalitarizam administrativne prirode veoma je lako izbeći svuda osim u javnim službama. Čak i poreske intervencije, u smislu sadašnjeg „dodatnog poreza" na ekstra visoke zarade, nisu dovoljno efikasne, u privatnom sektoru usled veštih isplata „na crno“, preko dnevnica ili drugih fiktivnih troškova, a u društvenom zbog uhodane prakse prilagođavanja visokih bruto zarada, unapred određenim neto-iznosima. Plate će, dakle, verovatno ostati jedan od dugoročnih generatora inflacije i opšte ekonomske nestabilnosti u nas.

Što se tiče poreskog sistema, ovde se može očekivati nova ofanziva na sve vrste preprodavaca i neregistrovanih trgovaca stranom robom, uz dodatna carinska opterećenja „svega Što nije bitno“, pa makar to i značajno ugrozilo domaću konkurenciju i možda uslovilo novi pritisak na maloprodajne cene. Ipak, valja se nadati blagom poreskom rasterećenju oficijelne privrede, snižavanju izvesnih poreskih stopa, ali zato i uvođenju novih vrsta poreza, sa svim neprijatnim i možda nepravednim posledicama.

Ono što najviše brine, to je projekcija otvaranja nove investicione aktivnosti, sadržana u tačkama 9. i 10. koja pretpostavlja „nastavak postreformskog tempa povećanja. proizvodnje“ i računa na puno korišćenje upotrebljivih rezervi kapaciteta u industriji pre polovine 1995, uz to „veliku zamenu postojećeg i skoro istrošenog stoka fiksnog kapitala" i na dalju ekspanziju kapaciteta. Sve to planirano je najpre za infrastrukturu (elektroprivreda, železnice, telekomunikacije, vodovodi, luke, gradski saobraćaj) u kojoj je inače obrt kapitala najduži, a efekti najdugoročniji; ali isto tako i za industriju, rudarstvo, poljoprivredu... Ostaje da se pripreme investicioni programi i planovi, kako bi se širom otvorila vrata raspoloživom domaćem i inostranom kapitalu. S obzirom da se u tački 6. novog mini programa posebno ističu neefikasnost finansijskog sistema, platežne teškoće i sporost velikog dela našeg bankarstva, preostaje, po svoj prilici, formiranje neke vrste državnih investicionih fondova, kojima bi se, opet, veoma teško upravljalo, s obzirom na „nesređene odnose između vlada, Narodne banke i poslovnih banaka“.

Bolja budućnost je, dakle izvesna, bez obzira na sva moguća iskušenja. Potrebna je samo kolektivna volja da se podrži i sprovede „Program za 1995—1997". A u njemu ni reči o rešavanju problema viškova zaposlenih, što zbog „prinudnih odmora“, što zbog ekonomsko-tehnoloških razloga. Cak ni pomena o predviđenom rasterećenju privrede tzv. socijalnog balasta prezapošljavanjem velikog dela još uvek „zaposlenih“ radnika u poljoprivredi, novim malim preduzećima ili njihovim prebacivanjem u socijalno nadleštvo države, čemu je inače posvećen značajan deo Programa monetarne rekonstrukcije i ekonomskog oporavka Jugoslavije. Umesto racionalizacije, povećanja efikasnosti i pojeftinjenja domaće proizvodnje, verovatno je preovladao koncept njenog ubrzanog povećavanja, odnosno punog korišćenja kapaciteta. Jedino još nisu rešena neka „manje važna“ pitanja: čijim obrtnim sredstvima, kolikim novododatnim kapitalom, za koja tržišta, kojom tehnologijom, standardima, kvalitetom i na osnovu koje privredne strukture?