Borba, 17. 12. 1994., str. 8
"8 МР У ју »4% КЕ
24400
id
| 1
etiri stotine kilometara politike
Put za status Krajine
Stiče se utisak da će proći više vremena nego Što se očekivalo, pa da nekadašnjim putem „Bratstva i jedinstva“ počnu da deru gume automobili na čijim su registarskim tablicama oznake odjeljene hrvatskim šahovnicama i srpskim trobojkama
Srđan Radulović
prkos učestalim i neuspješnim novi-
narskim „otvaranjima“ dijela auto-
puta Beograd-Zagreb, preko Okučana, a u skladu sa Sporazumom o ekonomskim odnosima Hrvatske i Krajine, stiče se utisak da će proći više vremena, nego što se očekivalo, pa da nekadašnjim putem „Braistva i jedinstva“ počnu da deru gume automobili na čijim su registarskim tablicama oznake odjeljene hrvatskim šahovnicama i srpskim trobojkama. U tom smislu moаја bi se protumačiti i izjava „Borbi“ krajinskog predsjednika Milana Martića, koji je naglasio da je „ključ svakog sporazuma, pa i onog o auto-putu, dogovor na ravnopravnoj osnovi, uz prethodno isključenje ratnih pretnji i poštivanja sporazuma o prekidu vaire“. „U ovom momentu hrvatska vojska je mobilisana i stavljena u pripravnost za novu agresiju na RSK. Potraje li ovakvo stanje na našim granicama i sam Zagrebački sporazum prestaće da važi, jer ga ne možemo samo mi poštovati“, rekao je Martić.
Nije, dakle, isključeno da teret (do)sadašnjih i budućih političkih odnosa na relaciji Zagreb-Knin oteža provođenje Sporazuma o ekonomskim odnosima. Takvu mogućnost su i prognozirali pojedini analitičari srpsko-hrvatskih odnosa, temeljeći procjene na iskustvima ranijih sporazuma ili rezoluci-
mim tim i izazovnog. Ne zbog toga što
se već poodavno ne raspoznajerno po količini sive tvari u glavi i upotrebljivosti iste, po poreklu – Bože sačuvaj, po umeću profesije nikako, nacionalni patriotizam je izanđana matrica. Jednostavno, ne podnosimo da se razlikujemo, svi drugi, to jedva dopuštamo, jedva su ravni nama, pa iz tih razloga glatko prihvatamo da nas razvrstavaju po grupama mraka. Tu smo već U SVOjim vodama, nema mnogo pitanja, jedino celu harmoniju remete usamljeni primeri domaćinstava koje nikad ne isključuju. Njihovu dovitljivost tumačim Teslinim talentom da se priključe na tramvajsku liniju broj sedam, što ih uopšte ne isključuje iz opšteg miljea. Mrak nije naša krajnja budućnost, ili što bi se reklo — konačan cilj. Mi ćemo zapravo sve uraditi da se izjednačimo ne samo po političkim ubeđenjima nego i šire. Po mom skromnom sudu, naša budućnost je komuna, i to je ono 510 сео ovaj scenarij vidim kao krajnje ozbiljan izazov. Naš novi juriš, obogaćeni smo'i naoružani neslućenim revolucionarnim iskustvom, mora biti mnogo Uspešniji i svakako efikasniji.
Mali problem je u tome što, zbog mračnih grupašenja, hroničari nisu u mogućnosti pomno da prate naš povratak komuni.
| ma u tome nečeg iracionalnog, a sa-
ja Savjeta bezbjednosti UN, koji u presudnim momentima nisu izdržali iskušenja dijametralno suprotnih :političkih stavova Zagreba i Knina, te više dnevnopolitičkog, nego nacionalno strateškog uplitanja Beograda.
Nervoza Hrvatske
Sadašnji „momenat“ karakterišu, kada je riječ o Hrvatskoj, sve očiglednija nervoza zbog prolongiranja „reintegracije“ Krajine, a što se posljedično manifestuje dokazivanjem odlučnosti i učinkovitosti režima
kroz stalne pretnje upotrebom sile. Na kra- 5
jinskoj političkoj sceni, poslije žestokih sukoba, postignut je svojevrsni konsenzus u pogledu (o)pravdanja postignutog Sporazuma, uprkos priznanjima da u njemu nije sadržano „sve ono o čemu se govorilo na sjednicama vlade i parlamenta“, kako je nedavno „priznao“ premijer Borislav Mikelić. Zato se u Kninu odomaćila riječ „kooperativnost“, koja bi, kako se očekuje, trebala da kompenzira manjkavosti sporazuma o ekonomskim odnosima i da donese Krajini poene u fazi pregovora o političkim odnosima. Istina, ima i tumačenja da je krajinska koорегаћупоз! iznuđena pritiscima Beograda, zarad sticanja dodatnih poena 2а оргауdanje „principijelne mirovne politike“, a koji su u direktnoj funkciji „bosanske“ politike predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i taktike za ukidanje sankcija.
Hoće li hrvatska izgubiti strpljenje, Kraji-
Baš te večeri, kad se moja grupa lascivno pipala u mraku, propustio sam da ogledam najnoviju epizodu moje omiljene televizijske serije „Otvorena vrata“. Na ovu seriju primio sam se iz više razloga. Najpre, dosadilo mi je da trošim onaj američki celuloidni deterdžent, a ova serija pokazuje da mi to umemo, još sa stilom koji ima i nešto duše.
Ovaj projekat nosi u sebi još nekoliko zanimljivih činjenica. Najavljena je, kao već dogovorena stvar, da će seriju, uz Miloša Radovića režirati naizmenično naša poznata filmska imena Miša Radivojević, Goran Marković i Branko Baletić, i što je posebno važno, ceo projekat finansira RTS, doskoro u srpskim intelektualnim i opozicionim krugovima poznata kao „TV Bastilja“, „Trovačnica duha i tela Srbije“, kako su govorili pomenuti.
Iz iste kase, kažu sa pozamašnim brojkama, Emir Kusturica ovih dana završava U Beogradu film „Bila jednom jedna zemlja", po scenariju Duška Kovačevića. Kao što je poznato, u filmu igraju Miki Manojlović, Lazar Ristovski, dok je muziku za film pravio Goran Bregović. Takođe je najavljeno da će pored filma biti napravljena TV serija od osam jednočasovnih epizoda.
Odmah da se razumemo. Da sam kojim .
slučajem Karlo Ponti mlađi, hoću reći da se bavim filmom, što podrazumeva тподо сеga drugog čega nemam i naročito mnogo para, a ja sam bez kinte, trudio bih se da skupim baš ovu ekipu. Nema ništa rđavog
na ostati bez nagrade za kooperativnost, a beogradska režimska .principijelnost“ doći u ozbiljno iskušenje, možda zavisi upravo o sudbini krajinskog parčeta auto-puta. A ona će, sasvim izvjesno biti rješena u skladu sa
' količinom političke moći, koja stoji iza nosi-
laca ovih triju opcija.
Uostalom, indikativna je izjava predstavnika Unprofora u Zagrebu da će auto-put biti otvoren „čim se o tome dogovore RH i SRJ“, mada Sporazumom nije predviđeno otvaranje ove saobraćajnice do Beograda,
nego samo „između UNPA zona“. Martić je
fu izjavu nazvao „nejasnom i nepreciznom“, dodavši da će, ukoliko do toga dođe, autoput biti otvoren u skladu sa Sporazumom postignutim između Krajine i Hrvatske, odnosno da je „potpuno logično da o otvaranju
Mimikrija
u tome, biti mecena talentovanim umetnicima jer oduvek me mučila misao šta bi bilo sa Mikelanđelom da nije bilo moćne porodice Mediči, ili ko bi napisao Eneidu da пје _ bilo Avgusta Oklavijana. Na sve ovo nesretni Katu bi odgovorio – „Ko bi mene prognao na Ponto da nije bilo moćnog Cezara Oktavijana“, što naravno ne remeti generalni smisao ovog zaključka. Da li to znači da će Miloradu Vučeliću biti sve oprošteno, pošto ubrzo investira U istoriju srpske: umetnosti? Jer, Vučelić nije mecena, on čini nešto drugo.
Suditi po ovom pitanju nije uputno, UOstalom neće biti ni važno. Međutim, ono što celu priču čini posebno zanimljivom je evolucija političkog stava u odnosu na stvaralaštvo RTS i dotičnog režima. Istina, po režimu niko od pomenutih nije rekao nešto novo, niti se distancirao od ranije izgovorenog. Režiseri Goran Marković i Branko Baletić do juče su javno zazirali od RTS kao simbola „neprihvatljivog i nedemokratskog režima.“ Pisac Duško Kovačević, bez čijeg dramskog stvaralaštva bi prostori bivše SFRJ, a tek ove Jugoslavije, u poslednjih dvadesetak godina bili skoro ogoljeni, bio je od nedemokratskog režima (koji ga je terao i provocirao) pobegao u inostranstvo. U svojim intervjuima sve je jasno ispričao zašto i zbog čega. Neki od pomenutih, ne tako davno, govorili su u svojim intervjuima u smislu da im je ovo poslednji intervju dok se ne promeni režim u Srbiji.
Bilo bi sasvim budalasto sporiti pravo
dionice auto-puta u RSK sa Hrvatskom pregovara Krajina, a da li će hrvatska vozila moći i do Beograda, stvar je odluke vlasti
\
SRJ“. Međutim, ilustrativna su i dosadašnja |
pregovaračka iskustva i pokušaji otvaranja auto-puta.
Panićev put mira
Prvi pokušaj inicirao je krajem februara |
prošle godine jugoslovenski ekspremijer Mi-
lan Panić, dajući auto-putu simboličan naziv
„Put mira“. Međutim, hrvatski napad na jug Krajine 22. januara te godine i njegove posljedice nisu pogodovale ovoj inicijativi, a nisu bez osnova ni tumačenja da je Panićev
pokušaj više bio u političkoj funkciji spasa- -
vanja (i opravdanja) prvog procesa normalizacije globalnih srpsko-hrvaiskih odnosa,
bilo kome na promenu političkog opredeljenja pa naravno i mišljenja o liku i delu Milorada Vučelića, a tek Slobodana Miloševića. Ili, celu stvar bi mogli staviti pred oZbiljnu ljudsku dilemu: šta da čini umetnik, da radi, ili da čeka dok se ne promeni „nedemokratski režim", a to će po svemu SUdeći potrajati. Međutim, ono što fascinira U ovom slučaju je veština vlasti. Mimikrija. Zli jezici ovim povodom celu stvar su pojednostavili, pa kažu, svakom režimu je poireban Veljko Bulajić. Možda u ovoj direktnoj razmeni materije ima i zrnce istine, ali ono Što je definitivno nesporno je, da ova socijalislička vlast zna radnju. U njenim rukama su osim državnih institucija, vojske i policije, najveća preduzeća, pod kontrolom su i || veći broj privatnih firmi i na kraju pod svoje skute privlači i najuglednije pisce, glumce, filmadžije i slikare. Novinari su već unutra. Naravno, nije teško suditi da su oni bili potrebniji vlasti nego što je vlast potrebna njima. Jednostavno, dobijajući sve ove uglednike, socijalistička vlast je na svoju frizuru nabacila mini-val. To je, kažu, moderno, a ako i nije, baš lepo izgleda. Sva druga politička i društvena kretanja izvan ove ||| kontrole skoro da su benigna. Ukoliko mi- || slite drugačije, za vas imam jedno pitanje: | ko beše Vojislav Šešelj? Na to nas podse- || ća jedino NTV Studio B, emitijući izveštaje || sa protestnih večeri srpskih radikala. Ме- | đutim, ipak, ne zaboravite koja ste grupa. Ovo je samo treniranje, kolokvijum, za komunu. air ruca. roi