Borba, 28. 03. 2009., str. 31

ока

ђоја-педеђа, 28-29. таг! 2009.

Етозитја

пјепја zbog kojih ziloti izu0 drže do dela Justina Popoa posebno (što uostalom va//|istoj meri i za zvaničnu SPC) Јаја Velimirovića Кој! је и /|0j obimnoj zaostavštini oslaOzbiljne antisemitske ispade /nato je da je ujednom trenu9 čemu takođe postoje zapi|)!0 poklonik i Hitlerovog lika. Mak, ovakva istorija ne može Posebno čvrst dokaz danaprirode zilotskog pokreta, ali Zuje da su se otpadnici od Ye, često brže ilakše uveziva90 zvanične hrišćanske zaIce, Dejan Radulović kaže na licu mesta, sa zilotskim

injama, nije uočio bilo Voblik ekstremizma. O druVerama nisu govorili sa mr-

žnjom, kaže on. To ponavlja inaза sagovornica sa planine Dubašnice: „Ako neko dođe u naš manastir, a nije pravoslavac, mi ćemo ga primiti. On može kod nas da sedne, jede, odmara. To je tolerancija. Ali da služi i da se moli sa nama, ne može. To jedino. To jelepa hrišćanska komunikacija“. Ipak, njihova rigidnost najprimetnija je u zahtevima koje postavljaju pred pravoslavno sveštenstvo, za koje tvrde da ih crpe iz hrišćanskih osnova i osuđuju svaku modernizaciju crkvenih pravila. To se direktno kosi sa raspravama koje se unutar SPC takođe sa dosta žestine vode a odnose se na približavanje običnom verniku. Za zilote takve rasprave su, u najmanje neprimerene. Njihovi zahtevi zapravo zvuče banalno. Oni traže da zavesica na oltaru pri službi u crkvama mora da bude navučena, a oltar mora da bude izolovan od naroda, zatim molitve se moraju služiti na staroslovenskom za savremenog čoveka skoro potpuno nerazumljivom jeziku, takođe sveštenik nikako i nikada ne sme biti okrenut ka Zapadu. Zašto? Zato što je tamo Rim, a u savremenim relacijama može se shvatitii papa, Evropa, modernizacija, globalizacija, sve ono čega ziloti ne kriju da se užasavaju.

I zaista položaj zavesice ili pozicija sveštenikovog tela mogu zvučati banalno, ali kada takvi

zahtevi dovedu do sukoba, onda gube takav prefiks. „Danas. u Beogradu i još šest gradova imamo masovne demonstracije protiv Crkve unutar Crkve. Problemi su se događali u Smederevu, Kragujevcu, vladika je tokom jednog incidenta povređen u Čačku. Pre samo mesec dana vladika Jovan prekinut je tokom službe pravim demonstracijama onih koji veruju da bolje od njega razumeju službu. Da zlo bude veće pojavile su se organizacije poput pokreta „Obraz“ koji daju podršku zilotima“, uveren je Mirko Đorđević. Time objašnjava da ziloti više nisu samo problem Crkve, ili puki kritičari crkvenog sistema kome je kritika nesumnjivo potrebna, već polako prerastaju u sve ozbiljniji socijalni problem na koji društvo ne sme ostati nezalnteresovano. Pogotovu što na sve strane niču bratstva, ne ona pri manastirima, već divlja formirana izvan crkve. Jedno od Lakvih primera je „Bratstvo Marka Efejskog“. U crkvenom kalendaru on ima svoj dan i to je 1. februar. Bratstvo tada slavi, as obzirom da je Marko Elejski bio protivnik pomirenja hrišćanskih crkvi, da se naslutiti da su se oko njegovog imena upravo okupili čvrsti protivnici eckumenizma.

Radi li se opuzećem fenomenu, kojijednom može ojačati iiznenaditii one koji ga neguju?

Tolerantni, ali iskliučivi

„Ziloti su svi hrišćani i monasi koji ne mogu da prihvate globalizaciju i promene koje se dešavaju u pravoslavnoj crkvi na štetu pravoslavne vere i koji uništavaju sve ono što je istinski pravoslavno“, kaže sestra Efrosimija.

Tolerantni, ali i isključivi. Poštuju sve, ali veruju samo u pravoslavlje koje oni propovedaju. Žive izolovano, ali ne odbijaju kontakte sa medijima (za koje tvrde da ih bojkotuju) u želji da dokažu da nisu nikakva misterija i u veri da će oni biti tek iskra koja će zajedno sa sličnim pokretima u Americi, Rusiji, Bugarskoj... razbuktati plamen koji će crkve i vernike vratiti na ono što nazivaju „istinsko pravoslavno hrišćanstvo“. 1) Zima 2002. godine. P edesetak građana, uglavnom mladića sa svećama i ikonama

u rukama sprečilo je bogosluženje Anglikanske crkve koje se

tradicionalno godinama unazad održavao u kapeli Simeona Mirotočivog u Patrijaršiji SPC u Beogradu. Demonstranti su zaustavili i tadašnjeg britanskog ambasadora Čarlsa Kroforda i druge diplomate da prisustvuju službi. Ispred Patrijaršije je te večeri izašao i patrijarh Pavle. Ali ni on, ni pre njega mitropolit Amfilohije, nisu uspeli da okupljene podstaknu da odu. Demonstranti su vikali „Ne trebaju nam katolici“, „Skrnavite oca Svetog Savu“ i „Hoćete unijaćenje”.

2) Zima 2003. godine.

onahinje manastira Stjenik kod Čačka otkazale su posluMis vladiki žičkom Hrizostomu nakon potpisivanje

ekumenske povelje u Trondhajmu. Vladika Hrizostom na to se nije mnogo obazirao, pa je nakon odluke da se sestrinstvo predvođeno sestrom Efrosimijom odstrani iz manastira organizovao nešto što su mediji kasnije opisivali kao „juriš na planinu Jelicu", U operaciji je učestvovalo celokupno sveštenstvo Čačka, veliki broj naoružanih građana i odred policije. Priča se da je razjareno sveštenstvo predvodilo masu koja je čitave noći po smetovima tragala za ocem Akakijem koji je stao na stranu sestrinstva a sve u cilju da mu „noge polome“. Proterane monahinje povlačile su se od nemila do nedraga dok nisu dospele u okolinu Bora, gde su se skrasile uz pomoć monaha iz Esfigmena i registrovale se kao nevladina organizacija Svetogorska pravoslavna misija svetoznesenskog manastira Esfigmen - istog onog manastira gde se dogodio sledeći veliki skandal.

3) Zima 2006. godine.

me drevnog svetogorskog manastira Esfigmen, onog čiji je ktiје bio Đurađ Branković, godinama se povlačilo po sudovima

i štampi. Tema je izbila u prvi plan nakon što su se monasi Esfigmena fizički sukobili sa kaluđerima koji su ih optužili da su okupirali objekte. Kaluđeri iz drugih manastira na Svetoj gori nasilno su pokušavali da uđu između zidina i počnu izgradnju novog objekta. U opštoj tuči koja je izbila monasi su posegli za motikama, metalni palicama, pa čak i aparatima za gašenje požara (nećemo podsećati od kakve bi koristi ti aparati bili u katastrofi koja se nekoliko godina kasnije dogodila na Svetoj gori). Cak sedam kaluđera je povređeno, a četvorica su završila u bolnici u Poligriosu. Pozvana je i policija u pomoć, ali posle svega na Esfigmenu se i dalje vijorila zastava „Pravoslavlje ili smrt". Kasnije je i patrijarh Vartolomej intervenisao i pozvao bratliju iz Esfigmena da se vrate crkvi, ali to nije uticalo na njihovu odluku donetu pre više od 40 godina kada su prekinuli kontakte sa Carigradskom patrijaršijom a nakon što se patrijarh Atinagora sastao sa papom Pavlom VI. Od tada u svojim molitvama ne pominju vaseljenskog patrijarha. zliku od zilota oni su, pak, tražili da im se jezik koji sveštenici koriste prilagodi, kako bi razumeli službu. Cesto su posle službe, nezadovoljni time što su božije poruke čuli ali ih nisu razumeli, u grupama

robleme sa pravoslavcima, ortodoksnijim od onoga što sama zvanična ortodoksna crkva traži, SPC ima skoro čitavog Dvadesetog veka. Bivši dekan Bogoslovskog fakulteta dr Pribislav Si-

mić podseća da je u drugoj deceniji prošlog veka bio izrazito jak pokret tokozvanih bogomoljaca. Oni su se striktno pridržavali krutih pravila pravoslavlja i tražili su da niko,a pogotovu ne sveštenici, od nih ni za milimetar ne odstupa. Božijim zapovestima i bogosluženju pristupali su sa fantastičnom revnošću. Pre Prvog svetskog rata vladika Nikolaj Velimirović prepoznao je mogućnost da bi takvo stanje stvari moglo dovesti do ozbiljne podele u Crkvi. Zadao je sebi misiju da bogomoljce vrati pod krov SPC pre nego što nepovratno odu. Da je opasnost bila realna videlo se posebno u Šumadiji gde su, čak,izdavali i svoj časopis „Mali misionar“ koji je izlazio u Kragujevcu.

Pribislav Simić se priseća da je i njegov deda Antonije bio bogomoljac.Spadao je u ljude koji su se sablažnjavli ukoliko neko ne bi poštovao post ili izostajao iz crkve. Za ra-

stajali ispred crkve i pevali svoje verzije molitvi.

„Sećam se da sam sa ocem stajao ispred crkve i pevao 'Kaži meni ko te tako silno ljubi..., ispričao nam je profesor Simić.

Nikolaj Velimirović je otišao toliko daleko u približavanju crkve bogomoljcima da je objavio iknjigu na oko 300 strana u kojoj je upravo duhovne pesme prilagodio običnom verniku.

Ipak, Pribislav Simić svoje mesto našao je u SPC kojoj je posvetio radni vek, a danas je penzioner. Bavio se fenomenima različitih vidova krutog pravoslavlja kroz istoriju.l upozorava da je za neke od takvih pravoslavnih frakcija pretila opasnost da se počnu baviti spiritualizmom. Da li su neki možda i pokušali da zagaze u stvarnost iza realnog, ostaje nepoznato, ali baca novo svetlo na fenomen koji bi očigledno tek trebalo istražiti,