Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

Nakon kaznione.

Zagreb.

Kad me prije nekoliko dana uvezao vlak u zagrebačku stanicu, obuzelo me čudno osjećanje; htio sam da plačem, da prolijevam suze, gorko da plačem. Zašto? Možda zbog nenadane sreće što se približujem nakon dvadesetojesečnog robovanja glavnome gradu moga naroda? Možda zbog radosti što ću sresti omladinu, baš potpuno i jako svježu i ogorčenu našu omladinu ? Ili radi kulturnog života, kojim živi centrum kulturne Hrvatske? Ali kad sam upitao svoju dušu čemu taj čudnovati nemir i zanos, dobio sam odgovor: vidjet ćeš, ćut ćeš ! Vidjet ću, to nije dosta ! Ćut ću, ne zadovoljavam se sa tim. Zar da unapred patim i trpim neznajući zašto? I vidio sam i čuo sam! Najprije detektivi s toljagama i razdražljivim kretnjama i tupim pogledima. Onda potjera, rastjeravanje na noćišta. A drugi, treći dan, četvrti i peti! Da čovjek poludi! Prosto nevjerojatno, toliko nevjerojatno, da sam mislio e živim u nekom potpunom ludilu. Pa što je bilo? Među deset kima tisuća Zagrepčana ja nijesam našao čovjeka. I što je poraznije od poraznosti, nijesam opazio, da se omladina veoma kulturno ojačala i modernije nacijonalizovala, i nakon tiranije i despotizma ogorčila i zabrinula. 0pazio sam, da se mladaštvo ljepše oblači i više parfumira, brojnije se nalaze parovi na ulicama, ali pod lijepom odjećom i finim kretnjama živi u najljepšem cvatu gluposti, velika i silna glupost. Mozgovi su puni sitnih briga. Usta puna praznih, slatkih očitovanja. Filisterija raste i niče kao otrovne gljive iza tihane kiše. Upravo je zagonetno, kako u Zagrebu svaka sposobnost nacijonalno i kulturno otpornijeg i upornijeg mi-

šljenja, mozganja i shvaćanja, pada, u Zagrebu, koji je bio pozorište triju atentata. Čini se, da je to kulturna i nacijonalna tuberkuloza kostiju i mozga, tuberkuloza, koja je tako daleko došla, da je iz obličja učinila sjenu. To nije hrvatskosrpski Zagreb, ni njegovi stanovnici nijesu Srbohrvati, to nijesu ljudi sposobni za otpor i odbranu, već za ropsko skidanje šešira, majmunsko klanjanje i bezduševno, sitno životarenje. Taj grad ne podaje sliku naše nacijonalističke kulture i nacijonalnog života, već čini dojam kao grad idiotstva, kretenstva, cinizma i svinjarije. Grad zastoja, mlakosti i bljutavosti. Zdvojno lutam ulicama s batinom u ruci, i najradije bih grizo, lupo i tukao od jada i preteške boli. Šibao bih sve, sve, sve. Derao bih salonske odjeće i razbijao lubanje ćelave i bujne. Htio bih da cijela naša mlitavost i nemoć, slabost i nemoral postanu biće, pa da ga popi ju j em, razderem i u bijesu svome da grizem prste i ridam poput luđaka i zdvojnika. Jer onda bi mi bilo lakše. Odlanulo bi mojoj ispaćenoj duši i tijelu. I u takovim časovima žalim što sam ostavio zloglasnu i crvenu onu kuću, što leži s desne strane Mitrovice, kuću, u kojoj umiru životi. Žalim one bistre zločinačke glave i zanimive pojave, u kojima imade toliko ogorčenja i prezira, da je glavno oMIježje onoga života ogorčenje i prezir. Žalim onaj život u kom nema sitnih briga, u kom nema ukočenosti ni bontona. Žalim ga, jer ono je život duha, razdražljivog i nemirnog duha. I makar da su ruke robijaša krvave i u zjenama očiju počivaju žrtve, leševi, ja volim one ljude, one nesretnike. Ja ih volim, volim. Duša me upitala : je si li vidio i čuo i dodala zašto sam došao na slobodu? Ja nijesam znao odgovora. Pokrio sam lice rukama i mahnito urlao : Sunca, o Sunca !

31