Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

Aktivna slavenska asimilaciona snaga bosansko-hercegovačkih muslimana i njihove zasluge za južno slavenstvo

U historiji slavenstva Balkanskog poluotoka Bosna i Hercegovina igraju značajnu ulogu. Ona je kolijevka najčišćeg jugoslavenskog nacionalizma, i budan čuvar koji nastoji kroz vjekovnu historiju da južno slavenstvo održi u najčišćem obliku. Ako bacimo pogled u one dane kada Bosnotm viadaju njeni samostalni banovi i kraljevi, vidjećemo jednu naročitu značajku slavenske borbenosti, koja se u drugim krajevima slavenskog Juga nikada u tolikoj mjeri nije manifestovala. Istinska i čista slavenska priroda stanovnika Bosne i Hercegovine od najstarijih dana svim silama se bori da održi čist siavenski karakter ovih krajeva i da ostrani mogućnost stranih nesiavenskih utjecaja. U toj borbi za održanje čistog siavenstva Bosna se junački bori, odolijeva svima stranim nasrtajima i izgrađuje svoj posebni politički život. Uz stvaranje političkog života, kao nužne konsekvence čistog slavenskog duha, Bosna ide dalje, pa vidimo da u tom pravcu* nastoji da se i u vjerskom pogledu emancipuje od stranih eiemenata koji su nastojali da preko kršćanstva u ovim krajevima dođu do uticaja neslavenski elementi. Vodi se grčevita borba, dižu se krstaški ratovi protiv Bosne samo zato, što ona ponosno diže glavu i što neće da sagne šiju pred tuđinom koji hoće da je potlači. Ta borba za očuvanje najčišćeg siavenskog karaktera ovih krajeva i čuvanje praviii siavenskih narodnih običaja, nastavlja se i onda kad u ove krajeve dolaze Turci. Bosna je odolijevala invaziji zapadnih napadača, othrvaia se i očuvala svoj čisti slavenski značaj* Pojavom Turaka, koji su u nacionalnom pogledu kao muslimani bili širokogrudni, naši djedovi prihvaćaju Islam samo zato, jer u njemu nalaze punu garanciju da će nesmetano moći čuvati i sačuvati svoj nacionalni karakter kao i čisti slavenski karakter svoje domovine. Dolaskom Turaka u Bosnu i primanjem Islama stara Bosna uiazi u novu fazu svoga historijskog razvitka. Pod Turcima ona ne gubi svoju političku individuainost niti gubi na svom slavenskom karakteru. Bosanski muslimani u novostvorenoj situaciji pokazuju svoju velikul nacionalnu vrijednost i kao muslimani uspijevaju da u Turskoj, u doba njenog najvećeg procvata svoj jezik uametnu kao službeni jezik. Proučavajući historiju Bosne vidimo, da je XVI i XVII vijek zlatni period Bosne kad ona manifestuje sve svoje snage u svim pravcima Ijudskog života. Bosanci stvaraju u Bosni i Hercegovini visoku kuituru, podižu mnoge vjerske, prosvjetne i humane ustanove i u tom pogledu prednjače ondašnjem Zapadu. Ali u nacionalnom pogledu pokazuju naročitu intenzivnost i ističu se kao najbolji čuvari slavenvenstva u ovim krajevima. Vjera ne pravi nikakve smetnje da se slavenska bratstvo među inovjernom braćom u ovim krajevima produbljuje i razvija. Ali bosanski muslimani u svom slavenskom narodnom stremljenju idu dalje. Oni nastoje da u ovim krajevima slavenstvo održe potpuno netaknuto i nastoje da neslavenske elemente, koji se pomaio naseljavaju u ove krajeve slaveniziraju. Aktivna asimilaciona snaga je kod njih tako jaka i velika da ovi neslavenski elementi za kratko vrijeme, a mnogo puta i u prvoj generaciji, primaju slavenske običaje, jezik i potpuno se aklamatizuju svojoj novoj okolini. Nije cilj ovome članku da iznosi pojedine historijske činjenice, jer će to drugi učiniti, nego samo da ukaže na ovu stvarnu i historijska utvrđenu činjenicu. Koliko je budan slavenski duh bosansko-hercegovačkih rnuslimana vidi se i u tome đa oni ne primaju da se u krajeve Bosne naseljavaju muslimani, koji ne pripadaju slavenskom stablu i opiru se tome u najvećoj mjeri. Karakteristično je u tom pravcu istaknuti da su se bosanski muslimani odlučno digli protiv namjere turske vlade da u bosansku Posavinu kolonizira 40 hiljada čerkezkih izbjeglica sa Kavkaza koje su emigrirale

u Tursku pošto je Turska bila poražena od strane Rusije. Bosna i Hercegovina je i u doba svoje samostalnosti kao i za vrijeme Turaka opštoj jugoslavenskoj nacionalnoj stvari učinila neprocjenjivih usluga. Bosansko-hercegovački muslimani su stvorili najčišći dijalekat srpsko-hrvatskog jezika, koji je poprimljen kao književni jezik, stvorili su najljepšu narodnu pjesmu a narodne umotvorne su od neocjenjive vrijednosti. Bosna nije stvarala ni izrazito srpskog ni izrazito hrvatskog nacionalizma, ona je čuvala čisto siavenstvo južnih Slavena da ga donese kao najčišći amanet i hrvatstvu i srpstvu. Devetnaesti vijek u kome se je počeo nacionalizam razvijati, kada se poslije francuske revolucije uticaj katoličke crkve na politički život evropskih naroda sveo na minirnum, Bosnu je u tom pravcu zatekao nepripravnu, jer muslirnani Bosne i Hercegovine kao nosioci i političkog il nacionalnog života nijesu osjećali opasnosti po svoj nacionalni život. Zato se hrvatski i srpski nacionalizam nije mogao da razvije jer se za nj nije osjećala potreba. U novostvorenoj situaciji ovo će se pitanje postepeno riješiti i bosanski muslimani će se u skoroj budućnosti i plemenski opredijeliti. Kako je Bosna budno čuvala svoj nacionalizam sve do okupacije B. i H. i svoju političku individualnost, tako vidimo da i poslije okupacije Bosna nije nehajna, ona se bori protiv tuđina, a dala je hiljade i hiijade života da onemogući tuđinu dolazak u ove krajeve. Pod Švabom bosansko-hercegovački muslirnani opiru se sili toga tiranina, bore se protiv švapske invazije i čvrsto vjeruju da će on morati ostaviti ove krajeve. Kao narodno vjerovanje odmah poslije okupacije išlo je od usta do usta da Švabo u Bosni neće ostati više od 40 godina. I ovo se narodno proročanstvo ispunilo. Koliko su b.-h. muslimani trpili i koliko je bilo povrijeđeno njihovo slavensko osjećanje pod Švabom vidi se naročito iz toga što je veliki broj b. h. muslimana, preko 250 hiljada, iselilo iz svoje mile Bosne i otišio u Tursku, vjerujući da će svoj narodni život i svoje narodne običaje u Turskoj, u toj tuđoj zerniji, bolje i sigurnije sačuvati, nego li pod omraženim Švabom. Da tako vjeruju našli su najbolje jamstvo u svojoj pet-vjekovnoj historijskoj prošlosti pod Turcima pod kojima su svoje narodne običaje i svoj potpuno sačuvaii. To mi i danas vidimo i ko dođe među naše iseljenike u Turskoj vidjeće da oni od svog narodnog života nisu ništa napustili. U novoj oslobođenoj državi b. h. muslimani kao svjestan slavenski elemenat doprinijeli su od sebe mnogo. Žrtvovali su se više nego što je to dozvoljavala i sama socijalna pravda, jer te njihove žrtve su tolike da su mnogom otežale i njihov društveni život. Ali muslimani B. i H. ne žale tih žrtava, jer čvrsto vjeruju da će na svojoj grudi koju su kroz hiljadu godina budno čuvali i u budućnosti osigurati ono mjesto, koje im po historijskim zaslugama pripada. U ovim današnjim teškim prilikama gdje se čitav svijet nalazi u jednoj velikoj neizvjesnosti, 900 hiljada muslimana B, i H. uvjereno je da će se voditi računa o njihovim željama, da će se voditi računa o potrebama ove centrale jugoslavenske pokrajine. Historijske zasluge moraju biti uzete u obzir, i u ovim ovakvim teškim prilikama bosanski muslimani prelaze preko uvreda izvjesnih elemenata i vjeruju da će konačno pravda pobijediti, da će jugoslavenski narod mudro i pametno izbjeći krizu koja danas u svijetu vlada i da će svoju državu onako kako odgovara interesima svih krajeva ove države urediti, da svi budu sretni I zadovoljni na svojoj rođenoj grudi.

Haflz Muhameđ Panđža

Pravna priroda federalne države Gdje leži suverenost: ugovorni odnos ili zajednica

Beogradskn list »Napred« koga uređuje Dr. Mihajlo Ilić, profesor univerziteta i Ljubomir Radovanović, advokat u svome novembarskom broju donio je slijedeći članak. Obzirom da list »Napred« ni|e uveden u našim širim masama a da bi se i one upoznale sa mišljenjem gosp. Ilića mi ga u cijelosti prenosimo :

Pitanje o prirodi federalne države je jedan od najvažnijih i najviše raspravljanih problema u istoriji, praksi i teoriji ovog državnog oblika. Da li je u federaciji centralna država suverena ili su to lokalne državice dugo je bilo neraspravljeno u teoriji i praksi federalizma. Sve veće federacije, naročito američka i njemačka, su u doba svoga podizanja i rašćenja prolazili kroz ove pravne su-

kobe i rasprave usredsredene kod pitanja: da li je suverenost u saveznoj državi jedinstvena ? Ako jeste kome ona pripada, središnjoj vladi ili državičama ? Ako nije, da li je ona podijeljena i kako je izvršena ova dioba ? Ideja da je suverenost podijeIjena nije dugo ostala u državnopravnoj teoriji, ma da su je oko 1840 god. u Americi i 1875 —80 u Njjemačkoj izvjesni pisci i političari usvajali kao kompromis između nacionalističkih i lokalnih težnji toga doba. Cak i jedan tako dalekovidni državnik i mislilac, kao što je glavni tvorac američkoga ustava Medison, smatrao je da je u složenoj državi suverenost podijeljena između središne vlade i državica. Ali, razvoj države i bolje poznavanje prave nfene prirode već su übrzo ukazali na činjenicu koju je još u XVI vijeku zapazio Boden i u XVII vijeku

čvrsto potvrdio Hobes, a to je da je prava priroda suverenosti u njezinoj nedjeljivosti. Poslije građanskoga rata n Americi, koji Je istakao da suverenost pripada zajeđnici, koji prestavlja centraina vlada i poslije boljega upoznavanja prakse i teorije države i složene države, danas Je izvan svake sumnje da suverenost leži u središnjoj vladi, l o nije samo Jasno time što Je istoriska praksa najveće federacije na svijetu to američke potvrdiia. To nije samo sigurno usijed činfenice da federacije danas postaju više iz unitarnih i centralističkih država a ne iz konfederacija, gdje bi se moglo pretpostaviti da nekad suverene državice ulazeći u zajednicu zađržavaju svoj pravni kvalitet To Je Jasno naročito iz samoga smisla i prirode federacije. Feđeracija Je Jedna država i prema tome ako država ima suverenosti i koliko ima to samo pripada Jednom subjektu. Taj subjekt je najviša i opšta vlast u saveznoj državi: centralna vlada. Kod federacije ne postoji ni podjela vlasti ni dvije vlasti, jer, osnovna pravna priroda države Je vezana za postojanje Jedinstva vlasti. U federaciji vlast samo ima druge dimenzije a ne druge kvalitete. Središna vlada Je suverena, ali to ne znači ni da ona ima svu vlast niti da Je ona vlast, kojom raspolaže, apsolutna. Centralna vlada Je zato i u tolikoj mjeri suverena, Jer ostvaruje i osigurava opšte i zajedničke interese građana u svima posebnim državicama. Ona Je čuvar i branilac osnovnoga zakona, Ustava i njena vlast je viša ukoliko i kad taj ustav izvršuje. NJena suverenost Je potvrda osnovne cjeline federalne države, kao Jedne države, i vlade Ustava kao osnovnoga pravila. Ali, ona izvršuje samo izvjesne diimenzije vlasti, dok sve druge su date u nadležnost posebnim državicama. Kad ove vrše svoie dimenzije vlasti u okviru ustava, savezna država ostaje po strani. Ona ne može tada da se miješa u prava i vršenje vlasti nosebnih državica. Ali, to ne znači podjela i ograničenost njene suverenosti. To Je prije potvrda pravilno shvaćene suverenosti. Jer u saveznoj državi suverengst centralne vlasti Je suverenost najviše dimenzile vlasti i kao u svakoj državi ona Je potvrda čuvanja osnovne unutrašnje pravno-političke ravnoteže i garancija ustavnosti. Važnost ovoga raspravljanja o suverenosti nije đošla usljed ispravnosti ili neispravnosti teoriskih postavki već usljed praktičnih i društveno političkih ciljeva i težnji koje su pojedine grupe isticale braneći ideju o suverenosti posebnih državica. Suverenost posebnih državica irnala je da pruži, kao što pokazuje američko iskustvo, izvjesnim državicama tako zvana prava nulifikacije i secesije. One su htjele da rnogu odbiti da primjene odluku vlade i da u izvjesnoj situaciji napuste zajiednicu. Pravo nulifikacije Je protivno kako ideji države tako i ideji federacije. U federaciji niko nema prava da ocjenjuje po svojoj volji i po svojim Jnteresima koliko je domen njegove vlasti. To važi kako za centralnu vladu tako i za posebne državice. Pravo i nulifikacija se_ uzajamno isključuju. Posebne državice ili rnogu ustav da čine ili ne mogu. Sve što Je ustav dao u njihovu nadležnost to je njihovo pravo. Ali, to pravo ima potvrdu u zakonima zajednice, ustavu, a ne u njihovim apsolutnim procjenama. Državica može da napada odluku središne vlade kao povredu njenih osnovnih prava, ali samo nim putem. Ona ne može tu odluku da odbaci, jer ona napušta tirne domen prava i pravne države i tako slabi i svoje pravo. Ona ne može tu odluku da nulificira, već može da je napada pred organima koji ispituju primjenu i garantuju ostvarivanje svih prava u državi. Ti organi su državni i savezni sudovi. Pitanje izlaska iz savezne države Je isto tako riješeno u smislu zabrane tog izlaska. Kao što posebne državice i banovine (a Još manje njihove izvršne vlasti) ne mogu da ocjenjuju da li će primjeniti ili ne Jedan zakon centralne vlade, Jr se tirne nalaze u protivnosti pravnoj i ustavnoj sa državom bez koje nema federacije, nego one ne mogu ni da odlučuju o tom da li će napustiti zajednicu. Federacija nije mehanička primjena privatno pravnih ugovora na državu. Ona nije Jedan obični ortakluk iz koga članovi mogu da izađu vodeći računa samo o ocjeni svojih posebnih interesa. Savezna država Je Jedna zajednica, jedna cjelina viša od interesa i voIJa posebnih političkih individualiteta. Ona ne smije da vrijeđa i potire svojstvene osobine i težnje manjih Jedinica, ali ni one ne mogu da uništavaju obJektivne nužnosti i interese svih zajedno, cijele zajednice. Federacija znači jednakosjt svih posebnih državica i provincija, Jednakost učestvovanja rf zaJednici. Jednakost učestvovanja i saradnje a ne sloboda napuštanja i izdvajanja. Veze između posebnih državica ili banovina u JednoJ federaciji nisu melianičke, privatnopravne, nagodebne veze ortaka. le su veze objektivne i sudbinske, često više i neumitnije nego što okviri i idejni vidici pojedinih grupa mogu to da pretpostave. Ali, konačno, ova viša vriJednost zajeđnice nije neka osobina data samaJ za sebe i nezavisna od onoga šta dovoljno da centralna vlast radi i postizava. Nije dovoljno da centralna vlast bude pravno viša, suverena ,ona mora biti politički i kulturno viša. Ona mora, poštujući jed-

(Svršetak na trećoj strani)

Strana 2

»NAŠA BOSNA«

Broj 1