Arhiv UNS — Stari listovi — Najstariji

banti, koji od njega. velikog oara dobivaju svoju svjetlost i Na ovoj slici je Veresčagin, baš. .-onako po verešeaginski prikazao dim. Gledaš li ga iz daleka, to vidiš cijelu sliku kao kroz modrušastu koprenu, a što ideš bliže, to ti oko sve jače prodire u tu abmosferu, a kad dodješ posve blizu na nekojim mjestima već i ne vidiš dima, tako ti se oko na nj priučilo, a na nekojima vidiš opet intenzivnije, jer se tu dim kao sitan oblačić sakupio. A plamen kao plamen; i ona crvenkasta rasvjeta, koja prodire kroz modruljasti dim, i u kojoj se tako lijepo crvenkastim svjetlom odsijevaju Napoleonove čižme, čini ti se posve naravna. Tek jedan prigovor čini mi se, kao da bi mogao iznijeti; prigovor doduše ostaje prigovor, ali neka nitko ne misli, da je to možda u nebo vapijuća pogrješka. Podnipošto. Ja Se tek usudjujem primijetiti, da mi se čini, e su oni generali otrag Napoleona preveć živom bojom radjeni, osobito ona donja skupina, koja je i daleko od nas, a ipak se onako živo ističe; čini mi se kao da ti generali ne harmoniraju' sa onim milieuom tmušne i zadušljive atmosfere, koja se tako krasno slaže sa nešto više mrtvim bojama Napoleonove pojave. Još jedanput nam prikazuje Vereščagin vatru, ali ovaj put ništa drago nego goli plamen (br. 4.) To je omanja slika, koja ima da nam prikaže onu strašnu veličajnost, koja je vladala, kada je 14.000 moskovskih kuća u groznoj harmoniji gorilo i svojim orvenim svjetlom osvjetijavalo mrku noć, kao silna baklja, koja je gorila u slavu još silnijeg Napoleona. Kroz intenzivno crveno svjetlo, pomiješano tek gdjegdje sa kojim jedva plavkastim tonom dima, razabiru se tek nejasne konture starodrevnih kupola moskovskih hramova. Daije (br. 5.) nas vodi Vereščagin pred „carska vrata“ u jednom samostanu u Kremlu. Vrata zaista zaslužuju ime oarska, jer bliješte samim zlatom, koje je majstorski prikazano. A unutar vrata dao si je maršal Davoust, na onom mjestu, gdje je stojao oltar postaviti svoj krevet i opet dable Verežčaginski snjet za slikrt, a-ajefe onako a la Uspenskij-katedrala. Na ovoj takodjer omanjoj sliciprvi put se susrećemo sa jednom od osebujnosti Vereščaginova kista, naime sa jednom živom zrakom sunčanog svjetla, koja liepo rasvjetljuje nutarnji dio, gdje je Davoustov krevet, dok vanjski dio vrata dobiva običnu danju rasvjetu s protivne strane odozgo. Silni Napoleon, koji je dosad samo zapovsjedao, kao da ćuti, onako nejasno ćuti, da se ima nešto dogoditi, ali ne zna što; tek poput more sjela mu na dušu teška slutnja. I on se ponizio; pisao je ruskome caru i ponudio mu mir, a sad očekuje (br. 6.) odgovor ; čeka,- čeka .... Glavu je spustio više no obično, ruku i opet zataknuo pod kaput, i razmišlja; u glavnom mori ga nestrpljivost, ali on se i srdi, bar mislim, da to mogu zaključiti po usnama, koje je nešto oštrije i fino stisnuo, a kutovi usnica, kao da mu jedva vidljivo podriitavaju; ali uza sve to taj profil je još uvijek profil čovjeka samosvijesna i dostojanstvena. , Dolazimo do slike (br. 7) koja se odlikuje lijepom perspektivom, a prikazuje nam povratak Napoleonov iz Petrovskigrada, kamo se je bio radi vatre sklonuo, u Kreml. Osotjito zgodno nam se prikazuje onaj dugi niz od vatre na pola ražorenih kuća, koji se gubi u Ijubičasto sivoj jutarnjoj magli promiješanoj sa dimom, koji se i sad ispod ruševina izvija. Sve što su nam kuće bliže, to jasnije razabiremo tragove nedavnog požara, dok ,ne opazimo kako i sada jošte bukti u jednoj ogromnoj ruševini na desno (od gledaoca), kako se vrh nje vije oblak crna dima pomiješan sa orvenim iskrama živoga plamena. Kroz te ruševine, koje imaju da prikazuju mjesto, gdje je još pred par dana bila krasna ulica dostojanstveno jaši i preko mrtvih tjelesa, i preko vrućeg kameria i preko gorrićeg drvlja šarena Napoleonova straža. Konjanici i konji izradjeni su s obzirom na perspektjvir vrlo lijepo. Jutro je to dosta rano; da jest.tako to ćutiš i vidiš,

ćutiš po onom svježem jutarnjem zraku kojega je puna slika, a koji te tako ugodno dira medju onim dimom; vidiš po onim živim nijansama svjetla, počamši od one orveno-iružične boje, koja se prelijeva po fasadi prve kuće (na desno), pa do igre svjetla u zelenim tonovima (posve na lijevo.) (Nastavit će se.)

Pozorište

Хрватско земаљско казалиште. 2. Берсина „Цвијета“ dtp во питање, које нам се мора наметп,','... кад, м тамо иди на позорници чујемо и видимо ДЈело којега нашега књижевника одноено главбеника, јест питање, да ли је дјело сачињено у народном духу и да ли носи на себи она обиљежја, која су потребна, да ее дјело узмогне наввати н а р о д н им. Ставимо себи ово. питање и сада, па промотримо понајпршс либрето. Нема сумњ ,а he одговор на горње питање по г. /ретисту бити повољнији поради тога, пто је радњу узео из народнога живот , те нам приказао једну његочу каракте /истичну црту из приморских крајева. Друго је питање, како је он то учинио. Очито се види, да је стојао под упливом Маскањијеве опере, али није ни из далека достигао „Кавалеријинога“ либрета. Док овај потоњи управо својом драматском живахношћу много доприноси успјеху опере, то насупрот либрето „Цвијете“ поред све лијепе прилико, која се г. Ј. Берси надавала, болује управо на млитавости и лошој карактеризацији. Једино је некако окарактерисана Цвијета, премда поетоји велика ]>азлика између ње и Сантуце и док нас еудбина ове потоње уз врсно приказивање може дубоко потрести, код Цвијете је то тешко могуће. Драго, који би заправо могао бити главно лице, тако је лоше и пасивно оцртан, да не може у наспобудити баш никакова чувствовања. Поп је лице без кости и меса. Велика је такођер погрјешка, гато радња пребрзо тече и једва гато се један призор етао цанвијач-и. век п]>сетајо и наступа други. Слично је и у „Кавалерпји“, алије тамо посве друкчије изведено. Гледе г. композитора биКе одговори окренути. На прво се на име питање има одговорити нијечно, јер специјалнога народнога духа изим доњекле у првом збору и у молитви Цвијетиној нема готово ншпта, те је глазба по својим обиљежјима највише талијанска. Али г. В. Берса још је млад, те ее може поправити иза то треба да промотримо друге његове способности. Ако дакле апетрахирамо народно становиште и ако се запитамо, како је либрето обрађен и коликоје према тому г. композитор показао способности за даљни рад, то нам одговор мора бити прилично повољан, ако узмемо у обзир, да је дјело првијенац и да је г. Береа имао пред собом врло лош либрето. Без еумње је г. Берса показао ако и ие велику домигал атост и оригиналноет инвенције, а оно ипак знатну вјештину у инструментациди, цртању ситуације и бирању глазбени еФеката, те у многим управо поправио ман ибрета, умјесто да је либретиста њем осао олакшао. Најбоље му је успио дрогјев попа и Цвијете и онда Финале. , Да је г. В. Берса имао друкчији либрето, гдје би имао више прилике, да истакне овоју неоспориву драматичку снагу, био 6и без сумње више учинио и створио дјело, које би поеве другојачије дјеловало, него што је дјеловало овако. Уаевши све ово на ум можемо овако закључити ■ г. В. Берса има без еумње у себи увјета, да постане народним глазбеником, само треба прво и прво, да помно проучи нашу природну народну глазбу и онда да ее побрине за боље текстове, који bc више одговарати његовим способностима. Ако задовољи овим увјетима, можемо му прорицати будукиост. Нјевачи (г. Ашенбренер, гђица Матоушекова, г.Камарота и гђица Гливарец) су i из Својих слабо захвалних улога учинили i све, што ее дало учинити.

LjnbljMia 22. aprila 1898. Slovensko gledališče vLjnbljani. (Nekoliko različitih misli.) Drugega tega meseca smo srečno skončali letošnjo sezono. Tiho, mirno in skromno so se zaprla vrata našega polovičnega Talijinega hrama. Na. odru kakor sem vam že poročal zbilo se je par slabih zastarelih nemških ~vicev“,. se namerjala „übojstva grozna in velika“, s kterimi je hotela lepa puebelska vdova zadovoljiti medli 0 ? —"Ajivi duši svoji . . . У zaprašenih a^’ 01 ■ - iavne rokopisose je naak e *AŠoviti, malokomu znani „Tambor v Puebli“. Hajd! ž njim na deske! In res! Zakljuona predstava sezone je bila premiera (morda: repriza) omenjenega koi ada . . . Nu, slavno naše ;občr* ’ gotov.v še nima smisla za gledališče. Dajmo se malo povprašati kaj si misli občinstvo naše o giedišču, o pomenu njegovem in njegovi svrhi in nalogi .... „Gledišče je stalen cirkus, kjer se malo pristojnije kreče kot у potujočih umeteljno jahalnih in telovadnih družbah cirkusih“. „Gledišče zato obstoji, da se lepo zabavlja, smeje i'n— k rohota . . . da se koketira bodisi iz lože v ložo, iz parterja na balkon iz g a 1 e r ij skih sedežev na pravo galerijo, in včasih celo iz pozornice vse te omenjene prostore .. dasegleda noge, roke in prsa predstavljajočih oseb...in... da se komodno zeha in zeva...“ „Grledišče v našem mestu mora biti. ZakajPZato, da ne zaostajemo za drugimi mesti“. „Gledišče . . . .“ Srbi me roka, pero bi se rado izpisalo„ ali . . . imej s siromakom potrpljenje! Luč prave prosvete še ni posijalo mej naše „spisbirgerje“. Ni se našel še „sin Adama“ (da citiram slav. Ijubljanskega pesnika in off. kritika), ki bi vstal, da obrani umetnost pred propadanjem, da jo shrani vsaj na mali stopinji. Nikde še ni tega ričirnl ! Nikdo še ni v javnem listu slovenskem vstal in pokazal zablodelemu občinstvu prave poti. Nikdo! Zakaj, čemu bi se tudi trudil! ? Vsej to ne donaša nikakih novcev! Uredniki, kritiki in drugi merodavni fakton Ijubljanski! Velika odgovornost leži na ledjih vaših! Kadar se bode vagalo in tehtalo grehe vaše, bode ta greh vse obvagal, kajti velik bo mej velikimi. . največji izmej vseh! In še več. To-le ravno to-le občinstvo bode vas tožiloindvignilo grozno viko in buko, hrušč in trušč na vas in navašeglave, ker vi niste „роšasti znali razbiti glavo, ko je bila ševpoYOJU“ . . . Ohraniti niste znali okus občinsiva! N°, _da pa ne bomo samo dolžili in tožili in javkali, preidimo v pozitivnost. Predno bodemo na dalje govorili o našem gledišču, se povprašajmo: kaj paje gledišče, kakšno nalogo ima in.se malo porazgovorimo v obče o dramatski umetnosti.

A. Goršič.

(Dalje).

8

Odgovomi ur«dnik ; Ivan Ružić Bartolov

Broj 14.

„NARODNA MISAO “

Cetvrtak б. svibnja 1898.

Knjigotiskara Mirko Supek

т Univ. med. \ k Mihajio Musulin speciaišsta za očne bofesti ordinira dnevno od 2— *±. ш sata poslie podne џ џ Bregovitoj nlici кк 3. kat 11.