Beogradske novine

Strana 2.

Beograd, utorak

Beogradske Novine

8. februara 1916.

Broj 17.

čiji su vojnici prolivali krv za oslobogjenje Srbije u vremenu, kada ruski car Irao takav nije ni postojao. Za srpskog seljaka, pojarn o moći i sjaju nije bio njegov vlastiti kralj u Beogradu, niti stric u Petrogradu, n< go ,,car“ u Beču. Za srpskog seljaka nije bio car sviju Rusa, nego je bio car Austrije i kralj Ugarske oslobodilac iz turske vladavine, i od turskog jarm i. On nije imao nikad prilike, da to svoje gledište preinaci, jer je uvijek na samom sebi iskusio, koliko je vjerna i jaka ruka, koju Austro-Ugarska nad njegovom zemljom drži. Mnogi od skupStinskih poslanika, koji su se dušom i tijelom odali ruskoj službi, svakaico će se još dobro sjećati godine 1885., kada je austro-ugarski poslanik graf Kkevenbu ler poslije bitke kod Pi rotastupio pred polijedonosne Bugare i njima u ime svoga uzvišenog suverena zapovijedio da stanu. Kako izgleda u istini rusko prijateljstvo iskusili su u ovome ratu, kada je Rusija od njih na odlučan način zahtjevala, da Srbija svoja osvojenja u balkanskom ratu mora ustupiti Bugarskoj. Rusija je tada zahtjevala od Srbije ni više ni manje, nego da se sama iskasapi iz čiste odanosti u službi svetog pansla\izma. (Drugi članak slijeđi.)

Prevarena Srbija. Berlin, 6. februara. Amsterdamski dopisnik „Vossische Zeitung“-a brzojavlja: Doznajem, da se vlade vlade entente megjusobno svagjaju, tko će dati srpskoj vladi p ot r e b n e predujmove, za pokriće dnevnih troškova. Kod bijega se srpske vlade „nepouzdano upravljalo", državnim novcem, da se danas ne zna računa. istraga je ostala bezuspješna. Francuska i Italija odgovoriše, da pitanje potpore još nije riješeno, dok Engleska uopšte nije ništa 0 d go vori 1 a. Mitropolit Mitroian o izdajstvu Italije. Govor sa crnogorskim glavarem crkve. Cetinje, 6. febrnara. Posjetio sam danas crnogorskog mitropolita M itrofana u njegovom stanu, jednom dvije stotine godina starom manastiru. Ljubazan stari gospodin, koji je i pored svojih sedamdeset i pet godina vrlo živahan i svjež, primio me je jako prijatno; a njegovom licu, — koje okružuje duga bijela brada i čiji se inteligentan izraz podiže kroz zlatne naočari, ogleda se dobrota i pitomost. Vladika govori vrlo brzo i živo. „Što se sada dogodilo“ , reče mi on, „nije za nas nikakvo iznenagjenje. Znali smo, da će ovo doći, još kad smo počeli rat. Budite uvjereni, da nijedan ozbiljan čovjek nije želio ovaj rat. Aii šta smo mogli činiti? Znali smo, da mi, zemlja sa jedva tri stotine hiljada stanovnika, ne možemo ratovati sa močnom Austro-Ugarskom; pored toga Austro-Ugarska, naročito njen uzvišeni, mudri monarh, uvijek je bio nama vrlo dobar, a osobilo naš kralj uživa naklonost cara i kralja Franje Josipa. S druge strane mi bismo bili, da nismo stupili u rat, vječiti izdajnici srpske misli. Mi smo bili u vrlo teškom položaju, ali smo najposlije morali izabrati baš ono, što nam je stvorilo današnju nesreću. Ja se ipak nadam, da će se sve na dobro okrenuti, i da će ĆrnaGora održati svoju samostalnost. Što se tiče toga, ja se uzdam mnogo u velikodušnost 1 milost moćne susjedne monarhije i njenog vladara. Vi znate, da su Crnogorci ponosit narod i da su pet stotina godina uživali svoju državnu nezavisnost; ne postoji za njih veća nesreča, nego da istu izgube. Kad je poslije zauzeća Lovćena Cetinje evakuisano, smatrao sam za svoju dužnost, kao duševni vogja našega naroda, da ostanem ovdje i da ga utješim. Znao sam, da se od četa tako moćne kulturne države nemamo šta plašiti. Pri ulazu vaših četa ja sam pozdravio njihovoga komandanta, jednog potpukovnika, i molio ga za zaštitu i milost prema pučanstvu. Mi se ne možemo potužiti na držanje austrougarskih trupa, jer je savršeno bez prigovora'. Pitao sam glavara crkve, kako se u zemlji misli o silama entente, i on mi je odgovorio:

„Prirodno je, da se o silama entente ne govori dobro, jer su mnogo obećavale, ali ništa nisu ispunile; one nam nisu poslale ni oružja, niti municije i nisu nama pomogle u trenutku opasnosti, šta više, ostavile su nas i bez namirnica. Ali je najveće ogorčenje protiv Italije, kojoj je bilo najlakše, da nama pomogne, bar da nam pošalje hrane. A ona ništa nije učinila, U ostalom, svaki Crnogoracimasamopreziranjezaltaliju. Crnogorci su hrabar narod i oni ne bi mogli n ikadaodobriti izdajstvo, kojeje Italrja učinila prema svome mnogogodišnjem savezniku Austro-Ugarskoj. To je najstidnije izdajstvo, koje poznaje povij e s t, i ja vas mogu uvjeriti, da svaki Crnogorac, kad bude pozvan, sa radošću i oduševljenjem latiti će se oružja protiv 11 a 1 i j e“. Mitropolit je bio jako uzbugjen, kad je izgovorio ove riječi. Suđbina kralja Nikole u Francuskoj. Kakva gorka ironija — francuska republika, koja je sa svojim kraljevima svršavala Čas na stratištu, čas u progonstvu, prima sada u svoje okrilje bezdomne kraljeve. Posiije kralja Belgije, potražio je sada u j Francuskoj utočišta i kralj Crne Gore. Zašto nije I ostao u Italiji? Talijanima nije mnogo šta ostalo za Srbe i Crnogorce. To se od Šrba tako malo krilo, da je kod njih probugjeno i posljednje samoljubje stradalnika, i oni se skloniše na Krf. A Francuze i En- I gleze, koji štite Srbe, malo se ticalo, da li će time biti počinjeno još koje nasilje više prema Grčkoj. „Konfiskovani Nikola.“ Nikola crnogorski učinio je zato u Rimu samo kratku posjetu svome zetu, i nastavio je zatim put u Francusku. Kako se pak Nikola osjeća bolestan piše „Temps“ —• primio je on u Lyonu na vrlo kratak razgovor francuske novinare. Njegov prvi ministar gospodin Mijušković primio se, da gospodi novinarima da političke izjave. Njegove izjave ispunile su u „Temps“-u — dva zabranjena stupca. Tek posrednim putem, preko neutralnog zemljišta saznali smo, da su francuski cenzori našli za umjesno, zabranifi cio razgovor, jer je Mijušković izjavio, da se naletu austro-ugarskih četa nije mogio odoljeti, da su baterije 30-5 cm sa austrijskog brodovlja i bile nesavladive, a da je potrebna potpora od strane Italije bila još i suviše daleko. Bolje umije, da okarakteriše kralja Nikolu pariski „JournaI“. Pozorišna igra, izvještačena uloga, lijepe riječi, a za sve ovo dal je naslov: „Djed i unuk“. Kralj malo govori o drugim zemljama, ali je dobrim francuskim, „primjetno provansalskim akcentom“, pričao jednu divnu anekdotu. „Moj unuk“, reče kralj, „princ Humbert od Piemonta, bio je za vrijeme moga bavljenja u Rimu veoma učtiv prema meni. Prije svega je ,ovo veselo 12 godišnje dijete vrlo razumno. Za nekoliko trenutaka biii smo prijatelji. On me je pitao: „Zašto ste žalosni? Tko vas je namučio?“ Odgovorio sam mu: „Tvoj djed je bijen, pobjegjen, dijete moje.“ Na to je dijete živo odgovorilo: „Tko se usudio, vas da tuče, vas koji ste veliki? Gdje su vas povrijedili ? Recite mi!“ Odgovorio sam djetetu: „Prebijeno mi je cijelo tijelo, i ruke, i noge, i grudi i po glavi sam povrijegjen od mojih neprijatelja.“ „Onda nema više ništa za jesti kod vas?“ završilo je dijete žalosno. I tako je moj 12 godišnji unuk, moj pad bolje shvatio, nego svi diplomati i savjetnici.“ Kralj je svoju glavu podigao, izgledalo je, da njegove oči traže brda, sa kojih bi njegova pluća udisala vazduh, koji je nama u dolinama nepoznat. Njegovi čvornoviti i nervozni prsti igrali su se odličjem oko vrata, sa francuskom ratnom medaljom i srpskim Miloševim odličjem, jedinim odličjem, koje kralj Crne Gore nosi na njegovoj narodnoj odjeći. Izgleda, da se i pored svih predusretljivosti Nikoli u Francuskoj ne dopada, jer iz Lugana javljaju: „Crnogorska kraljevska porodica preselila se iz Lyona u Marselj.“ Da li će kralj danas u duši proklinjati savezničku politiku, koja ga je iz Crne Gore prognala ?

Promjena u ruskoj vladi. Sturmerovo uvjerenje u pobjedu. Rusld ministar unutrašnjih djela Goremikin je odstupio, ali nitko još danas nezna, zašto je jedan drugi stari birokrata, kao što je Sttirmer, doveden na čelo vlade. Za to se ne bi moglo naći nijedno drugo objašnjenje nego to, da je on intimni prijatelj Goremikina. Goremikin je odstupio, ali kurs politike ostao isti i ova činjenica može nas ostaviti sasvim ravnodušnim. Za spoljašnju politiku, i za riješenje pitanja, dali će se nastaviti rat ili će doći do mira, ova promjena ruskog premijera sasvim je ravnodušna. Austro-Ugarska ne očekuje, ne traži i ne nada se od gospodina Borisa Vladimiroviča Sturmera ničemu, kao što se ničemu nije nadala ni od gospodina Ivana Longinoviča Goremikina. Dogagjaji rata doveli su središnje vlasti u tako povoljan položaj, da nas se ne mora ni malo ticati ovakva lična promjena. Ruski narod, kome je sada nametnut novi neželjeni mučitelj — poslije Goremikina Stiirmer — neka se sa njim razračuna kako umije i zna. Zato nas i ostavlja sasvim ravnodušnim ličnost novog ruskog premijera, kao što nas je ostavljala njegova ličnost sasvim ravnodušnim i do sada. Stockholm, 6. fcbruara. Predsjednik ruske vlade Sturmer izjavio je uredniku „Novoje Vremja", da je Rusija čvrsto riješena do kraja izdržati borbu zajedno sa svojim saveznicima, sa čvrstim uvjerenjem, da će krajnja pobjeda biti na strani sila sporazuma. Sofija, 6. februara. Odstupanje Goremikina i imenovanje Stiirmera za novog ministra predsjednika, tumači se time, što unutrašnji položaj Rusije postaje sve teži. „Dnevnik" upozorava danas na to, da je promjena ruskog premijera izvršena baš u isto vrijeme, kada S a z o n o v izjavljuje, da rat neće više dugo trajati. Haag, 6. februara. Petrogradski dopisnik ,,DaiIy Mail“-a brzojavlja slijedeći sud o Goremikinovom nasljedniku: Zašto je baš ovaj časni i vrijedni birokrata izabran za nasljednika Goremikinovog ne razumije nilko, a i komentari ruskog novinstva povodom njegovog imenovanja sasvim su neodregjeni. Kralj je istina umro, ali nijedan list ne dodaje sa svoje strane: neka živi kralj! •Novo odlaganje sjednlca dume. K. B. Stockholm, 7. februara. „National Tidende“ javlja iz Petrograda, da je tamo održana prva ministarska sjednica pod predsjed ništvom Stiirmera. Pored ostalih važnih pitanja, koja su na ovoj sjednici riješavana odlučeno je, da se i sazivanje sjednica dume odloži za 22. februara.

Duma ili revo!ucija? Duma, taj ruski parlamenat, proslavlja ove godine prvu desetogodišnjicu svog opstanka. Dockan, docnije nego svima ostalim narodima Evrope, poklonio je car 1906. godine svome narodu pariamenat. Ali on to ni tada nije učinio iz ljubavi prema svom narodu, nego iz straha pred njim. Porazi, koje je ruska vojska pretrpila od svojih današnjih saveznika Japanaca, najzad su slomili i suvišnu strpljivost ruskoga naroda, i on se podiže protiv biča. Kozački junaci, kojima je ruska vlada bar kod kuće htjela dati prilike, da pokažu junaštvo, koje nisu mogli pokazati u borbama u Aziji, i pored sviju preduzetih mjera nisu mogli da postanu gospodari situacije. 1 car je tada svome narodu, da bi ga umirio, poklonio dumu. Ali još iste godine pokazao je on, kako je zamišlao sa dumoin. Tek što su neki narodni zastupnici pokazali, da oni to ozbiljno zamišljaju sa dumom, i počeli su u interesu narodnom tražili izvogjenje reforma u modernom smislu, car je zaključio sjednice dume. „Tiranija je zbacila svoju masku". Tako je pisao ,,Daily Chronicle". A „Daily Graphic": „Očajan pokušaj, da se ruski narod opet povrati u ropstvo, i da mu se naturi jedna nesposobna korupciona v!ada“. „Times“ je pak rekao: „To je kršenje ugovora povjerenja izmegju ruske vlade i zapadno-evropskih kapitalista, koji su posljednji ruski zajam samo zato upisali, jer je ruska vlada uvjeravala, da se ustav neće krsiti."