Beogradske novine

Broj 19. PRILOG

Otvorenje prve osriovne škole u Beogradu. Deseti će dan mjeseca februara biti zapisan zlatnini pismenima u kulturnoj poI vjesti Beograda. Taj je dan u prisustvu Preuzvišenog gospodina vojnog generalnog gouverneura grofa Sa 1 is-Seewisa svečano otvorena prva osnovna škola u Beogradu. Nije taj dan toliko značajan i važan, što je nakon dugog prekida u Beogradu opet otvorena prva osnovna škola nakon okupacije, ncgo što je otvorena škola, ko joj je zadaća pružati djeci pravo znanje, pravu kulturu. Ovu zadaću srpsko školstvo, osobito za vladavine Petra Karagjorgjevića, nije pravo skvatilo. U Srbiji je sve, pa i škola, stavljena u službu politike. Učitelji' nijesu bili odgojitelji djece, nego politički agitatori, koji su trovali nezrele i lako prikvatlj ive mlade duše povjerene im djece, jednako kako su Petar Karagjorgjević i njegovi ministri zatrovali cijeli narod i doveli ga na put propasti čitave zemlje. Na uvodnom je mjestu bilo govora o uvoj agitaciji, ovdje je spominjemo jedino radi saveza. Nitlco ne može srpskom učiteljstvu poreći efektivno znanje, ali njikovo je djeJovanje od prvog početka bilo skučeno, jer je sljedovalo samo odregjene političke ciljeve. Samo da navedemo jedan primjer: u srpskim je školama učena bezdušno iskrivljena povijest, uslijed su čega djeca dobila skroz krive pojmove o misiji svoje doinovine i raznik mogućnosti, koje bi - mogle nastupiti. Na ovakovom zemljištu uspijevali su samo drugovi jednog Principa ili Cubrinovića. Naravno, da je kraj ovakovog posla preostalo malo vremena za pravi kulturni rad. Pošto su srpski Podlistak. U ruskome ropstvu. (Nastavak) Prvo bjegstvo. Nedjelja jutro. Ljeto. Toplo se proljetno sunce penje sve više. Ptičica spokojno pjeva, i njeno cvrkutanje, kao kakvi nadzemaljski zvuci, dopire do mene. Sve je tako lijepo, a nas četrdesetoro za- , robljenika, vučemo se jedva, tromo, pjeskovitim putem kroz zeleno-žuta polja. Sa bijednom liranom, koja nam se daje, slaba čorba i jedva pola kile hljeba dnevno, ne može se živiti. Taj tako , zvani ,,šti“, ta slaba čorba, bila je naša hrana i u Jelatmi. Mnogi, i pored gladi koju osjećahu, nisu mogli da jedu čak ni to, jer je sve bilo začinjeno samo nekakvim rgjavim, bugjavim zejtinom. Tijelo nam je kao isprebijano. Stalno samo tvrd krevet, na prljavim daskama, bez izuzetka za vojnike kao i za časnika. I pored svega toga iza nas vojnici sa bajonetama, dovikuju nam „Skare! Skare ! Hodi! Hodi!" (Brzo ! Brzo ! Napred! Napred!) Kao da tjeraju stoku, tako je zvučila ova njihova zapovjest. I mi prolazimo preko polja, pored brzojavnih direka; mi pored njih, zato što smo htjeli đa izbjegnemo drumsku prašinu, a oni preko polja, što se htjelo da se izbjegnu velika zaobilaženja, što se prave drumovima. Bsopadslte Nofine

moćnici imali novaca za sve drugo prije nego za škole, ostalo je školstvo đaleko, dalelco iza onog u susjednoj monarkiji. Prije svega nije bilo šlcolskih zgrađa. Sam Beograd, prijestoljni grad, mogao bi se ponositi, kad bi imao školske zgrade, kakove se mogu naći u najmanjim provincijalnim gradovima u Hrvatslcoj ili Bosni. Nećemo usporegjivati sa odličnim školskim zgradama u Zagrebu, Sarajevu, Osijelcu, pa ni s onima u Tuzli, Travniku ili Bihaću. Istieemo malu Dei-ventu sa jadnih sedam hiljada stanovnika i ova bosanska \ aro5ica imade ljepše i modernije zgrade za osnovnu školu i gimnaziju nego Beograd. ‘} I upravo ponajviše uslijed toga carsko i lcraljevski vojni generalni gouvernement nije mogao pristupiti lc riješenju ovog pitanja onom snagom, kako mu to nalaže najsvetija zađaća odgoja omladine. Najveće poteškoće pravi činjenica, da u Beogradu nema za škole prilđađnih zgrada. Prva dakle osnovua škola u Beogradu — lcoja se mora smatrati kao provizorna — smještena je za sada u zgradi trgovačlce akademije u Bitoljskoj ulici. Ovaj dom, koji je doduše dosta udaljen od najnastanjenijih dijelova grada, odgovara barem higijenički svojoj zadaći. Da se zadovolji svim potrebama i da se uzmogne smjestiti svu za školu prijavljenu djecu, uregjivati će se daljnje škole, pa će broj osnovnih škola doskora Uiti u Beogradu veći, nego je bio na početku rata. Po lijepom je proljetnom vremenu bilo u četvrtak 10. februara u 10 sati prije podne svečano otvorenje prve osnovne škole u Beogradu u prisuću Preuzvišenog gospodina vojnog generalnog gouverneura pođmaršala grofa Sa!is-Seewisa. Pred školom se je skupio mnogi narod i mnogo, vrlo mnogo djece. Na škoiskoj su zgradi bila izvješena velikg dva crno-žuta carska barjaka, a pred ulaz je u školu

Nedjelja 13. februara 1916.

bila postavljena vojna glazba pješ. bečke pukovnije Hoclr- und Deutschmeister br. 4. Kada se je u automobilu dovezao gospodin generalni gouverneur svirala je glazba carevku, koju su svi prisutni slušali otkrite glave. Dojam je ovog časa bio velik i mnoga je majka jedva krila suze. Preuzvišenog je gospodina generalnog gouverneura dočekao pred zgradom gradski zapovjednik generalmajor Kuchinka na čelu mnogobrojnog časničkog zbora i članova gradske opštine, pa ga je kroz špalir djece sproveo u školsku zgradu. Ovdje je u palmama ukrašenoj dvorani sučelica poprsja Njegovog Veličanstva našeg premilostivog cara i kralja Franje Josipa Prvog pozdravio generalnog gouverneura direktor srpske Narodne Banke Kosta P o p o v i ć slijedećim govorom: „Vaša Preuzvišenosti! Zapovjedajući i miiostivi gospodine vojni generalni gouverneuru ! Duboko ganuta srca zahvaljujem milosti i mudroj blagosti Vaše Preuzvišenosti, da se mogu unatoč naravnih poteškoća, koje postoje ovdje i u svim većim mjestima, otvoriti prosvjetna stjecišta naše omladine. Izvolite visokorodni i milostivi gospodine grofe pritnite uvjerenje, da će ova blagonaklonost, ovaj osobito odlični interes, koji je Vaša Preuzvišenost 1 pokazaia sa svojim ličnim prisustvom pri otvaranju prve osnovne škole u Beogradu, učiteljski zbor uvijek poticati, da našu omladinu odgoji sasvim u miiostivim intencijama Vašega Visokorogja, a to znači, da je odgaja samo za stvaran od drugih upliva nepomućen rad; da ove mlade poletarce izobrazi za stubove društva i poredka, da jednom budu snažni saradnici i podrživači narodnog blagostanja. Neka Vaša Preuzvišenost ujedno izvoli primiti i najiskreniju hvalu roditelja i učenika za ovo djelo osobito milostivog đobročinstva, dobročinstva, koje će odjeknuti blagodarnošću u srcima svih žitelja predjela u kojima upravlja Vaša Preuzvišenost, jer ono roditelje ili njihove zamjenike lišava najveće brige, brige za njihovo najdragocjenije dobro, za djecu njihovu. Udostojte, Vaša Preuzvišenost, milostivi gospodine grofe primite molbu, da nam moćnu svoju očinsku skrb i na dalje sačuvate. Do nas će pak biti, da dokažemo svoju blagodarnost i priznanje. Ujedno molim, da dobrostivo izvolite na najvišem j mjestu dati izražajaov otne izrazu naših osjećaja“. Na ovo je odgovorio Preuzvišeni gospodin generalni gouverneur: „Prije mjesec sam dana naglašivao kao svrhu | moje uprave, da se Vašemu narodu pomogne, kako

Grad je iza nas i u njemu su samo male, niske drvene kaćice, i samo gospodske kuće, upravo kuće viših činovnika podignute su od kamena. A svaki zid je pun malih prozorčića, prozor do prozora. Sve se to pak skupa gubi u beskrajnoj ravnici, koja prosto svojom monotorjom perspektivom hipnotiše oči. Bolje i ne gledati. Nigdje se ništa ne može ni viditi. Nigdje ničega na čemu bi se umorni pogled mogao odmoriti, nigdje brijega, koji bi prekinuo daleki horizont. Samo po gdje-gdje poneka velika, ve- j lika vetrenjača, kcja se nalazi u sred ravnice, kao kakvo strašilo. I dokle će to još tako biti! Mjesecima, a možda i duže. A od kuće nikakvih vijesli... od žene i djece... braća na bojištu... a ja ovdje ! stalno pod stražom, podjarmljen kao rob, nikada j ni jednog slobodnog koraka ... Eto sada, baš sada udariše jednog u slabinu, što se usudio bez odobrenja, da pogje malo u stranu... I tako treba to dalje da ide, u prljavštini, u dronjcima i megju svakojakim gadom, u sredini ljudi, koji čak ne umiju da gledaju ni knjigu sa slikama. Ne, zar treba, da se vratim kući poslije neizvjesnog mira, iz ovog ogromnog kaveza, a drugovi se raduju zbog pobjeda, dok ja ovdje ležim lijeno na trulom sijenu, i tjeraju me kao svakog roba, ne dajući mi mogućnosti, da i ja u buduće pomognem za našu pobjedu? Ne, i po sto puta ne. 1 u trenutku sam ožaren radošću, čak eto i pjevam: „Zar moram ; ja^ zar moram ja iz grada tog, a ti draga moja j

ostaješ tu. Kada dogjem, kad se vratim, eto me, ; draga, k tebi hitam ja! Kada bi bratko Rus znao, šta sam mislio pjevajući ovu pjesmu, ne bi me tako blago gledao i zadovoljno me potapkao po ramenu. Ali to što mi sada pjevamo — svi su kao elektrizovani mojom pjesmom, i samnom zajedno pjevaju j — odjekuje preko polja i ravnice, i gubi se u u baruštinama do kojih sada dogjosmo, nalazili smo se pred rijekom Oka. Naš kapetan prolazi na konju tik pored nas, ali ipak se pjeva, oduševljeno, i dušom i tijelom. I najzad, naša pjesma odjekuje preko polja i livada, sve do rijeke Oke, koju sada već vidimo. „Princ Eugen plemeniti vitez...“ tu pjesmu smo nekoliko puta morali, da ponovimo Rusima, tako im se ta pjesma svidila. I kada smo ušli u obližnju baraku, tada smo onima, koji su se tamo našli, morali da pjevaino ono „... Car je opet htio, da osvoji grad i tvrgju Beograd!“ Da li se ta pjesma i danas još svigja gospodi u Moskvi i Petrogradu? Tada nismo znali još ništa. Ali smo pjevali, kao’ da su od naše pjesme trebali, da se sruše na stotine kilometara udaljeni zidovi beogradskog grada, kao što su nekad srušeni zidovi Jeriha. Ruske žene donosile su mlijeka i kruha, i poklanjale nam ga. Kakove sve protivnosti, kakove protivrječnosti! Mog mališana morao sam, da im pokažem