Beogradske novine

Strana 2.

Beograd, nedjelja

Beogradske Novine

12. marta 1916.

Broj 31.

Francuz o ruskoj upravi u Poljskoj. Tuskoro osmeljio se gospodin Sazonov, da u dumi progovori o sadanjem stanju u Poljskoj. On je označio kao sitnicu otvaranje varšavskog sveučilišta od strane njemačke uprave s mišljenjem, da poljski narod neće time pokolebati svoju privrženost prema Rusiji. „Od početka rata“, rekao je on, „Rusijajena svojoj zastavi ispisala ujedinenje razdrobljene Poljske.“ Može se savršeno tvrditi, da je isključena svaka mogućnost, da i jedan priseban Poljak, koji poznaje rusku kozačku upravu u svojoj zemlji, može pokloniti ozbiljnu vjeru uvjeravanjima ruskoga ministra. Čujmo dakle, šta piše jedan Francuz —dakle jedan potpuno nesumnjiv svjedok — tu skoro o nečuvenoj nasilničkoj ruskoj upravi u Poljskoj i sravnimo ovu obznanu „savezničkog" očevica sa smiješnim tiradama Sazonovljevim o ,,ropstvu“ njemačkome. U francuskim novinama ,,H u m a n i t ć“ propraća Gustave Rouanet baš sada štampanu knjigu o Poljskoj, koju je napisao saradnik Edmond P r i v a t iz koje vadi ove pomena zaslužna mjesta. „Preporučujem svakome“, veli Rouanet, „koji misle, da je poljsko pitanje rijeŠeno manifestom velikoga kneza, koji je izašao u privatniin brošurama. Njihov se tvorac čuvao, da slike još mračnijim iznese, nego li što ih je vidio prilikom njegova putovanja kroz Poljsku aprila i maja mjeseca 1915. godine. Ja sam mu još prije mogao predbaciti, što je pri opisivanju upotrijebio smiješne boje, koje uništavaju preteški pritisak, pod kojim poljski narod stenje, čak i poslije nekoliko mjeseci kneževog manifesta. Već i samo priznanje, prije ovoga rata učinjeno, tužioci su ovoga režima tiranije, koje je pritiskivalo sve do njemačkog osvojenja, ovu jadnu kraljevinu." Kad je P r i v a t stigao u Varšavu, Rusija je predstavljala, da će uvesti slobodu grada po ruskom ugledu. Samo se mora upotrijebiti ruski jezik pri opštinskim savjetovanjima, ma da ni jedan činovnik nije znao ruski, a ruski opet činovnici nisu razumjeli poljski. Nešto dalje, u Ljubljinu, gradu koji tijesno leži na granici Galicije, u kojoj je zvaničan jezik poljski, on je svjedok, kako je guverner dvjema sirotim ženama, koje nisu znale ruski, promumljao: ,,M i smo ovdje u Rusiji“ reče činovnik „Ovdje se govori ruski, a ne poljski.“ „Bože moj, ja-sam suviše sirota i suviše stara za to“, tužila se žena. „Moja će djeca učiti ruski“ „Napolje, čistite se odavde! Učite ruski!“ razvikao se guverner na nju. U aprilu je 1915. godine poljski jezik, kao i prije, zabranjen kako u osnovnim školama, tako i na sveučilištu. „Slijedećeg dana“ piše Privat, „za vrijeme pohoda jednog sirotnog doma,^ utvrdio sam u jednome razredu, da djeca ne pišu na propisima, nego da upotrebljavaju tablu. To za to, da bi se pisanje odmah moglo izbrisati, ako bi se policija pojavila, jer je bilo zabranjeno učiti poljski pisati i čitati. Iz bojazni od oružnika zatvoreni su i prozori, kada se .htjelo da djeca pjevaju koju narodnu pesmu.“ Privat navodi još bezbroj primjera, koji označuju varvarsku upravu Rusije u Poljskoj, da pokaže, koliko su teško snosili moskovski pritisak Poljaci do vremena ulaska Nijemaca. Novine ,,Humanitć“, koje su propratjle knjigu Privatovu, naročito ukazuju na snažni obrt, koji je u Poljskoj nastupio od dana posjeda centralnih vlasti. _ .. Mi bismo rado pozvali g. Privata u Srbiju, gdje bi iste prilike našao: Jedan od svoje sopstvene vlade u mraku i tami držani narod, kome je „neprijatelj“ sredjenim javnim i kulturnim ustanovama život osigurao. Nove mirnodobne industrije centralnih vlasti. Ovih dana je njernačko-austrijski privrjcđni savez u Berlinu priredio u velikoj dvorani poslaničkog doma večernje predavanjc, na kome je bilo mnogo prisutnih. Pored predstavnika industrije i trgovine biii su prisutni članovi austro-ugarskog, turskog i bugarskog poslanstva, predstavnici državnih vlasti, ministarstva vojnog, velikog generainog stožcra, trgovačke komore i velikog privjednog saveza. Wilhelm Hartmann, ravnatelj grotovsko Henkel-Donnermarkske tvornice papira i celluloze,

držao je predavanje o „Novoj mirnodobnoj jndustriji centralnih vlasti", u kome je od prilike ovo izveo: 1 pored velike teškoće ipak je austro-ugarskoj i njemačkoj industriji pošlo za rukom, da važnu biljnu i tekstilnu sirovinu, jutu, koja je dosad nabavljana iz neprijateljskog inozemstva, u punoj njenoj vrijednosti zamjeni papirnim predivom, koje se može spremiti iz domaćih proizvoda. Time je za vrijeme trajanja rata osigurana centralnim vlastima potreba u ovoj važnoj sirovini, a jednovremeno je stvoren temelj za nove industrije centralnih vlasti. Pokušaji, da se odnosno jute učinimo nezavisnim od inostranstva i da milijune, koje smo godišnje inorali plaćati Engleskoj, sačuvamo za domaću narodnu industriju, nisu novi i nalazili su skoro opšteg interesa još prije početka ovog velikog rata. Ali su pokušaji, da se juta na sopstvenim kolonijama podigne, a tako isto, da se juta prirodnim vlaknima potpuno zamijeni, ostali bez zadovoljavajućih rezultata. Medjutim je austro-ugarskoj i njeinačkoj industriji pošlo za rukom, da stvori mjesto jute jedno vještačko vlakno, iz celulloze izradjeni cellulozni konac, odnosno papirni konac. Polazna je tačka za spravljanje papirnog konca natroncelluloza odnosno iz nje zgotovljeni predivni papir. I baš taj je naročiti papir sposoban za papirno-konačno tkanje, jedno zbog svoje postojane mrko-žute boje, slične koncu jute, a drugo zbog svoje male specifične težine, zbog svoje vanredne čvrstine i jačine, svoje velike kemijske čistoće i vrlo malog ostatka pepela pri sagorevanju. , Prvi su proizvodjači papirnog konca bili Japanci. Oni su zavijali ujedno uzane vrpce svilenog papira i tako spremljene papirne konce upotrebljavali su za izradu predja, užeta i t. d. U novije doba pojavili su se razni patenti, koji su papirne konce izradjivali po takozvanom načinu mokrog prediva. Kod tog načina papir, koji se preko papirne mašine rolja, razdijeluje se i na taj se način dobivene papirne vrpce ispletu. Izrada papirnog konca, koji se na taj način dobio, brzo je obustavljena, jer je bilo postavljanje papirne mašine vrlo skupo. Ali je ipak moguće, da će se taj način u poboljšanom obliku ponovili. Tek je takozvanim načinom suvog prediva od Emila Clavieza postignut savršeno praktičan uspjeh. Claviez nije pošao, kao kod načina mokrog prediva, od papirne mase koja preko papirne mase teče, nego od gotovih papirnih kotura, koji se na mašini za sječenje uskih kotura isjeku u vrpce. Ti uzani papirni vrpčani koturi, po obliku poznatih brzojavnih koturića, najprije nakvašeni, isplelu se na naročito za to udešenoj mašini. Jedan je drugi bitni napredak dalji iznalazak Calviezov — tekstiloza. Gotovi se papirni koturi prije svega pokriju s jedne strane koprenom jute ili pamuka, isjeku se u uske vrpce, pa se onda tako ispletu, da uglačane strane papira dodju unutra, a koprena se biljnih vlakna pojavi na spoljnoj strani. Što potpun uspjeh tekstiloze nije prije rata postignut, nalazilo se prvo u otporu njemačkih radnika protiv novog neobičnog materijala, dalje u otporu industrije jute, koja je u novoj industriji gledala jakog takmaca. Početak ratnog stanja čudnovato je djelovao i u ovom pravcu, kao i u sličnim slučajima. Rat je iznenada, zbog oskudice materijala jute i proizvoda, koji se od jute izradjuju, postao najbolji učitelj za papirnu industriju i potrošača njenih proizvoda. U to doba pada odlični pronalazak austrijskog konjičkog kapetana Steinbrechera, tako zvani posiupak sa tekstilitoin, koji omogućava, da se na jeduom vretenu isječeni papirni vrpci zajedno ispletu sa lanom, kudeljom, odpacima jute ili kučinom. Na taj način izradjeni tekstilni konac, koji je skoro potpuno sličan koncu jute, a ima i vanrednu čvrstinu, sastoji se iz 60 do 65 ’/o natroncelluloze papira i 40 do 45c/' drugih proizvoljnih vlaknastih dometaka. Nova industrija papirnog konca već je u stanju, da u ovoj godini i pored rata svojim proizvodima podmiri jednu trećinu sa strane nabavljane jute. Poslije će rata biti moguće, da se juta još daleko većom postotnom stopom zamijeni domaćom proizvodnjom. Najglavnija je sirovina za izradu papirnog konca celluloza, koja se iz drveta dobija. Baš obe te materije, celluioza i iz nje izradjeni cellulozni papir, imamo mi u velikim količinama i izvozili smo ih. Godine 1913. izvezli smo u neprijateljske države 112.980 tona celluloze i 500.228 tona za prediva gotovog

papira. U interesu je domače privrjede želiti, da se poslije zaključenja mira izvoz te robe ograniči, da bi industrija za izradu svojih proizvoda imala dovoljno na raspoloženju potrebnu sirovinu. Potrebno je dakle, da se sirovina, koja se dosad izvozila, sačuva za novu industriju, i da se dalje, znatno poveća u vlastitoj zemlji proizvodnja sirovine, kojom se juta može zamijeniti. To može biti poboljšavanjem i povećanjem našeg vlastitog šumarstva, zasadjivanjem drvlja, i dalje poboljšanjem načina, kojim bi se druge sirovine, kao arvo, za izradu celluloze, mogle upotrijebiti, kao n. p. šiblje hmelja. Naročito je važno za novu industriju nastojavanje, da se uveća domaće podizanje i njegovanje lana, da bi se time novoj industriji u dovoljnoj količini stavila na raspoloženje sirovina za izradu tekstiloze i tekstilnog prediva. Dokazano je, da za zasadjivanje lana ima kako u Austro-Ugarskoj tako i u Njemačkoj dovoljno zemljišta. Naročito [ se pokazalo, da stl domaća lanena vlakna po čvrstini daleko bolja od stranih proizvoda te vrste. Papirni konac već u velikim količinaina isradjuju industrije, koje su dotle svoje proizI vode izradjivale od jute. Iskustva su dokazala, I da se u Njemačkoj najmanje 20>/,, dosad preradjenog jutnog materijala zamijenjuje čistim papirnim koncem, a ostalih 807,, lanom, tekstillozorn ili tekstilnim koncem. Tako upotrebljava kabel-industrija papirne konce u velikoj količini kao materijal za punjenje i za izoliranje kablova. Industrija zastirača preradila je u posljednjim mirnodobnim godinama pola milijuna kilograma i postigla jevrlo zadovoljavajući uspjeh. U industriji linoleuma služi papimo končano tkivo kao poledjina za uspor i kretanje litioleumske mase, prije nego što se ova osuši. Drugo je veliko potrošačko polje, koje je vrlo mnogostrano i prestavlja sa svim novu mirnodobsku industriju centralnih vlasti, upotreba papirnog konca u industriji za izradu materije za namještaje, zastirača, zavjesa, pokrivača i jastuka. Ta tkiva zadovoljavaju najveće zahtjeve, zadovoljavaju najraskošniji ukus, a osim toga imaju vanredno povoljnu cijenu. Sve papirno končane materije, prije nego što izadju iz tvornice, dolaze u jedno do 70 stepeni toplo kupatilo, da bi se tim procesom uvećala tkivu čvrstoća. Najveća i najznačajnija mogućnost primjene papirnog konca kao zamjena jute nalazi se u izradi vreća. Pokušaji, koji su na mjerodavniin mjestima činjeni, dali su neočekivano povoljni rezultat, da vreće izrad ene od papirnog konca, odnosno tekstilita i tekstilloze potpuno odgovaraju svojim zahtjevima. Mnogi milijuni vreća izradjeni iz papirnog konca nalaze se već u upotrebi u Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Sve življim radom papirno-končane industrije prestalo je i otporno držanje industrije jute prema novoj industriji u Austro-Ugarskoj, a sad i u Njemačkoj. Carskoin savjetniku Weissensteinu, predsjedniku austro-ugarskog jute-udruženja, pripada zasluga, što je još od nekoliko godina obratio pažnju na tu industriju, te je kako tekstilloze tako i tekstilit-patente osigurao austro-ugarskoj industriji. Prije kratkog vremena uvidili su glavni članovi njemačkog jute-udruženja potrebu pa i mogućnost, da se jute moraju osloboditi, pa su počeli da dostojno cijene značaj papirno-končane industrije. Najglavniji jute-industrijalci Njemačke osuovali su tekstilit-društvo Hamburg, koje je dobilo austrijski patent tekstilita. U interesu naše privrjede mora se živo želiti. da oni industrijalci, koji su papirno-končanoj industriji bili do sada, jedno zbog postojećih teškoća, a drugo pridržavajući se još starih navika, protivni, napuste sva sumnjičenja, pa da zajednički porade na jednom volikom cilju, da austro-ugarsku i njemačku industriju učine nezavisnu od inostranstva. Dvije najmoćnije industrijske grupe obe države, austro-ugarska i njemačka juta, koje do sada nisu stojale u nikakvoj privrjednoj vezi, približile su se novostvorenom industrijoin, da bi se zajedničkim radom učinili nezavisnim od inostranstva i da silne milijune sačuvaju za domaću privrjedu. Istim načinoin zbližiti će se medjusobno i industrije drveta, celluloze, papira i konoplje centralnih vlasti i postići će velike privrjedne uspjehe. Udruženim snagama mora se tu postići što je potrebno, da se stvori nova mirnodobna industrija s.ednje Evrope i da joj pruži blagosloven, uspješan rad u miru.