Beogradske novine

Izlazi

dnevno u jutro. Ponedeljkom poslije podne.

Prođaje se: u Beogradu i u krajevima „ , zaposjednutim od carsko i h [1 kraljevskih Ceta po cijeni od u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji po cijeni od 8hel. izvan ovog područja . . 12 „ ' ™ Oglasi po

P r e t p 1 a t a : za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kraljevskih četa K 150 u Hrvatskoj-Slavoniji, Bosni! Hercegovini i Dalmaciji K 2'40 lzvan ovog područja . . K 3'cijeniku. =^=

Uredništvo: BEOORAD, Vuka Karadžića ul. 10. Telefon broj 67. Uprava, primanje oglasa i pretplate: BEOGRAD, Čubrina ulica 3.

Br. 36.

BEOGRAD, nedj'elja, 19. marta 1916.

Godina II.

RATNI IZVJEŠTA3I.

Izvještoj nustro-ugarskog generalnog stožera. Zvanično se objavljuje: K. B. Beč, 18. marta. Jugoistočno i rusko bojište: Nema ničeg novog. Talijansko bojište: Na donjoj Soči došlo je juče samo kod Selca do napadnog pokušaja slabih talijanskih snaga, koje su odbačene. I puščana, minerska i ručnih granata paljba nije prelazila preko običnosti. U toliko bila je življa obostrana topovska paljba u okolini Tolmina i Flitscha-a, kao i u odjecima Tella. Na sjevernoj strani Tolminske mosne brane napadale sunaše četei osvojile nep r i j a t e I j s k e p o 1 o ž a j e. Zarobili su 449 Talijana izmedju kojih 16 časnika i upljenili su 3 mašinske puške i jednog minerskog bacača. Na tirolskom frontu na M o n t e Piano, Col di Lana, kod Rive i u Judicarijama izvršiše se obične topovske borbe. Izvještoj njemačkcg vojnog vodstva. WoIffov ured javlja: K. B. Berlin, 18. marta. Zapadno bojište: Borba je bila jučer tečajem dana mnogo slabija. Istočno bojište: Topnička borba u predjelima na obe strane Naroczkog jezera postala je življa. Omanji je ruski napad sjeverno od Miadžiolskog jezera odbijen. Balkansko bojište: Jugozapadno od Dojrana je došlo do omanjih izvidničkih borbi. Vrhovno vojno vodstvo. Kut-el-Amara pred padom. (Naročiti brzojav .Beogradskih Novina'). Berlin, 18. marta. „Wossische Zeitung“ izvještavaju, da je general A y I m e r, — koga je poslala engleska vlada da kod Kut-el-Amara opkoljenog generala Towushend-a oslobodi opsade — javio generalnom stožeru, da nije u stanju ispuniti postavljeni mu zadatak. Vazduhoplovi mu javljaju, da se Towushend-ov provijant dokončava, uskoro će konje jesti, predstoji predaja Engleza. * * * Opsada Kut-el-Amara počela je prvih dana januara. Poslije nastupanja Tu-

raka u Mesopotaniiji došlo je 1. decembra kod Kut-el-Aniara do bitke, u kojoj suTurci zadobili nad Englezima veliku pobjedu. Oni su bili natjerani na bjegstvo južno od Bagdada. Oni su se povukli na svoj utvrdjeni položaj prema Kut-el-Amara na Tigru i težili su otuda malim borbama da zadrže Turke, dok im ne dođje pomoć iz Indije. j Englezi su gospodari Perzijskoga zaliva, u j koji se uliva Tigar zajedno sa Eufratom. U Basri imaju Englezi jaku oslonu tačku. Liniju odavde ka sjeveru posjele su pomoćne čete engleskog generala Aylmer-a, koje su trebaie da spasu 10.000 ljudi opkoljenihod Turaka u Kut-el-Amara. Izmedju ove pomoćne vojske i Turaka došlo je više puta do borbi, najzad prije nedjelju dana do jedne ozbiljne borbe na Tigru. u kojoj su Englezi podlegli. Prva borba za otkup Kut-el-Amara bila je 6. januara kod Š e i k S a i d-a. Engleski gubitci u ovoj borbi procjenjeni su na 3.000 ljudi. Na ime, jedna konjička pukovnija bi!a je gotovo potpuno uništena. General Townshend pred kapitulacijom. Amsterdam, 18. marta. Engleski generalni stožer izvješten je od generala A y 1 m e r a, da ne može doći do logora generala Townshenda. Jedan avijatičar donio je Aylmeru izvještaj, da su snage i pripreme pri kraju on će se uskoro morati predati. Kralj Djuro izjavio je Townshendu svoju zahvalnost na ihdržljivosti. * Mi iznosimo ovaj amsterdamski brzojav sa pripadajućom opreznošću i ako nam ona izgleda vrlo vjerovatna, pošto je general Townshend već skoro dva mjeseca opkoljen. Na slučaj ako se obistini, to bi bio samo nov dokaz, da se položaj padom Erzeruma ni malo nije izmijenio. Talijanski ratni izvještaj. (Naročitl brzojav .Beogradskih Novina'). Beč, 17. marta. U Val Lagazrina, u gornjem Val Asfico i u Val Sugana topovske borbe i bitke odjeijaka, sa nama povoljnim ishodom. Na gornjoj Soči ograničila je juče gusta magla topničku sposobnost, koja je na visovima zapadno od Gorice bila vrlo jaka. Na visovima velika, uporna borba, da se vrate od nas osvojeni položaji u odsjeku kod Sv. Martina. Preko noć 15. marta preduzeo je protivnik, po jakom puščanom i topovskom paljbom, dva napada i uspio je da dodje do naših novih rovova. On je bio uvijek snažno odbačen i ostavio za sobom polje pokriveno mrtvima. Sutra ponovljena topnička vatra, koja je snažno rasla i produžena duboko u noć. Čvrstim držanjem naše pješadije i đejstvujuće potpore topovske, zadržati su polo-

žaji. Duž ostalih su frontova napadi produženi svojinr odjeljenjima. Protivnička su odbranbena postrojenja na više mjeu+a bombama rasturena, koja su neprijatelju pričinila gubitke i proizvela jake eksplozije. Izvještaj Cadorne. K- B. Beč, 18. marta. Javlja se iz stana ratne štampe: Italijanski izvještaj od 15. marta: U planinskoj zoni F e n a 1 e do gornjeg F e 11 a raslo je dejstvo našeg topništva do nove žestine, potpomognuta napadnim pređuzećima pješadije, koja je našem topništvu iznalazila korisne ciljeve. Front na Soči: Juče je bio živahan topnički dvoboj i novi pješadijski napadi. Napredak je postignut u Rombon-odsjeku Flitschen i na visovima, koji Luinico nadmašuju. Jugoistočno od San-Martina neprijatelj je poslije jake topničke pripreme zorom napao na naše položaje, koje smo dan ranije bili osvojili, i primorao nas je da napustimo, dabi izbjegii nekorisne gubitke. Ovrj položaj držimo neprekidno pod našom vatrom. Odvažnim ispadima naše pješadije zarobljeno je oko 36, medju ovima tri časnika, zaplijenjeno pušaka, municije i drugog ratnog inaterijala.

Saveznifrn vjeraost. Jedno unoredjenje. Sve se više približuju teški topovi Nijemaca Verdunu, pa i sam francuski generalni stožer priznaje, da položaj branioca tvrdjave postaje vrlo težak. Očajno šalje Francuska na sve strane zvoje uzvike za pomoć, ali uzaludno. Iztina Italija pušta ponovo svoje vojske na Soči, da nadiru protivu položaja austro-ugarske borbene snage. Rusija čini t,» isto, kao da bi htjela, da izvrši jedan veliki udar — ali unutarnje veze ruske i talijanske akcije sa očajničkom borbom Francuza kod Verduna u samoj stvari i nema. Na Nevi, kao i na Tibru rade danas parlamenti, i tamo postoji objubljena navika, da se govori nezadovoljnih posianika nadviču topovskom grmljavinom. A Engleska se u opšte i ne miče, ona na protiv smatra, da bi bilo drsko, da engleski gentlmeni napuste svoje vrlo iijepo i ukusno udešene streljačke rovove, pa da svoju dragocjenu krv prolivaju za stvar jednog saveznika. Velika Francuska doživljuje danas onu istu sudbinu, koju su doživjele mala Belgija i mala Srbija: nju će u času najveće nevolje sramno napustiti njeni saveznici. Jedno uporedjenje nameče se. U

novembru 1914. na navaljivanja Francuske i Engleske jedva se krenuo ruski vaijak protivu njemačke granice. Njemačka, koja je tada bila sa daleko većim svojim snagama zaposlena na zapadnom frontu, bila time došla u opasnost. I sama Hindenburgova duhovitost nije je mogla otkloniti, te je skoro izgledalo, da će radosni uzvici, koji su se u Parisu i Londonu podizali zbog ruskog nadiranja protivu Šleske i Poznanjske, biti umjesni. Ali se baš tada pokazalo, koliko vrijedi jedan pravi savez. Austro-Ugarska bila je baš u mjesecima oktobru i novembru u otpočetoj pobjedničkoj ofenzivi protivu ruske vojske, koja je bila upala u Galiciju. Pržemišl je bio oslobodjen i već su se austro-ugarske vojske polako ali u neprekidnom napredovanju približavale Lavovu, gdje su Rusi već činili pripreme za povlačenje. Ali tada za njemačkog saveznog brata nastupio čas opasnosti. Neustežući se ni jednog trenutka, glavar austro-ugarskog generalnog stožera C o n r a d od Hotzendorfa naredio je odmah svojirn pobjedonosnim Jvojskama povlačenje i dvije od njih, prvu i drugu, poslao je u Šlesiju, da tu odbrani svoga saveznika protivu nadiranja nadmoćnog i zajedničkog neprijatelja. Austro-Ugarska dakle, napustila je bila svoju sopstvenu zemlju, ostavila je ponositu nagradu svojih oktobarskih pobjeda ponovo Rusima i povukla je sve svoje čete iz Srbije, rukovodjena samo jednom jedinom mišlju: Opasnost, koja mome savezniku prijeti, prijeti i meni. Veću žrtvu u ovom ratu jedna vojska nije mogla učiniti. Hapsburška vojska odrekla se je sviju plodova svojih pobjeda, ona je napustila gonjenje potučenog neprijatelja, ostavila mu je svoju sopstvenu zemlju, samo da bi spasla zemlju svoga saveznika. Nagrada za tu žrtvu nije ni izostala. Kad je ruski valjak najzad dospio do šleske granice, naišao je tu na jedan čelični zid, obrazovan iz austro-ugarskih i njemaćkih vojski, o koji se žalosno rasprskao. Pržemišl je bio istina izgubljen, ali je bila otklonjena daleko veća nesreća, Rusi su bili odlučno tučeni kod Lotza i Limanove i bili su od tada primorani, da u ruskoj Poljskoj brane svoju sopstvenu zemlju, mjesto da tudju osvajaju. Da i ovdje'jiisu mogli ništa učiniti, pokazalo nam je ljeto 1915. godine, kada su ruske tvrdjave kao kuća od karata padale pod navalama udruženih njemačkih i austro-ugarskih vojski. Njemci su se odužili svome savezniku za

pomoć ukazanu im u novembru time, što su austro-ugarskoj vojsci u maju 1915. stavili na raspoloženje najodličniju vojsku maršala Mackensena. Time je bila omogućena probojna pobjeda kod Golize i Tarnowa, kojom je Galicija bila oslobodjena ruske strahotne vladavine, a ruskoj vojsci jedanput za svagda slomila kičmu. Tako dakle vidimo, suprotno ententi, kako se obe centralne vlasti u svako doba na svakom ratištu bore jedna za drugu. One nemaju podvojenih interesa. One imaju zajedničkog neprijatelja i zajednički ratni cilj. U tome leži sva tajna njihove jačine. Kod entente svaki se član bori samo za sebe — pa je s toga i tučen. Centralne vlasti se bore zajednički, pa stoga i pobjedjuju zajednički. I pored svih konferencija, ministarskih puteva i banketa, ne mogu se ententne države uzdići do takvog unutarnjeg spajanja. S toga one ostaju slabije, pa ma još i krupniju riječ vodile.

Srpski bjesunci I njlhovi IrancusKi zaštitnici. (Naročlti brzojav „Beogradslđh Novina") Ženeva, 18. marta. Autoritet, kojemu se potpuno može vjerovati brzojavlja nam: U švajcarskoj se nalaze oko 6000 do 7000 srpskih bjegunaca, oko 2000 od njih su u Ženevi. Mnogi od njih stanuju u hotelu „Terminius*. Jedan srpski konzorciju je najmio ovaj hotel, pod vidom, da bjeguncima velikodušno pruže sklonište za malu cijenu. Tvorac ovog humanog preduzeća, bivži ministar Spasić, innogostruki milijunar, ima dobrog računa u ovoj stvari jer se cijena zakupnine podiže s mjeseca na mjesec. Za sada je dostigla na cedam franaka dnevno po osobi! Ali gosti gospodina Spasića radije plaćaju ovu visoku cijenu, no da se stave pod okrilje entente. Nihovi zemljaci, koji su otišli u Erancusku, smješteni su u provincijskim gradovima u prljavim napuštenim kasarnama. Oni moraju da rade najniže poslov e, za vrlo oskudnu hranu, pri tome se ne štede ni starije, slabije ili bolešljivije osobe, kao ni za osobe iz obrazovanijih klasa, na primjer visoke činovnike, profesore i advokate. U B o r d e a u x-u je izbila prava p o b u n a medju bjeguncima. Sve žalbe, koje su upućene na srpsko poslanstvo u Parizu ostale su bez odgovora, a moliocima, koji su najzad htjeli svoje želje da iznesu neposredno u Parisu, zabranjeno je putovanje od strane francuskih vlasti, k o j e s u u dogovoru sa srpskim poslanstvom. Pojedinim bjeguncima, koji nisu rado vidjeni u Francuskoj data je mogućnost da odbjegnu u Švajcarsku, gdje su se

Podlistak. VeliRi Ijudl vellkog doba. ii. Svaki narod ima vladu kakvu zaslužnje. Ima dakle i rodje kakve zaslužuje, političke kao i vojničke. Iz osnova je skoro razlika irmedju entente i četvornog saveza, kod koga sad za vrijeme rata politički ljudi stoje iza vojničkih. Tamo gdje oni govore, oni govore upravo po naredbi vojnika, koji ni u miru ni za vrijeme rata nije stao na govornicu. Kad ustanu da govore grof T i s s a u ugarskom saboru, gospodin B e t h m a n n-H o 1 1w e g u njemačkom „Reichstagu", ili R a d oslavov u sobranju, onda oni ne govore u ime gradjanske vlasti, nego govore kao za zastupnike pozvani državnici u ime svoga naroda, koji stoji na frontu, bori se i krvavi se, oni to i ne mogu, jer za vrijeme rata u zemljama četvornog saveza nema stranaka. Grof Tisza i Radoslavov postali 'su istina ministri pređsepnici kao vodje onih stranaka, oni ne govore kao zastupnici stranaka, koje su u sadanjem vremenu imale većinu u zemlji, ali od prvog dana rata, u zemljama četvornog saveza, stranke istina nisu prestale postojati, ali nema više borbi izmedju njih. Svuda je proglašen svečan mir i divna riječ njeraačkog cara: „Ja neznam za nikakve stranke, ja znam samo jedan narod* ne važi samo u Njemačkoj, nego i za sve zemlje i narode, koji su spojeni u četvomom savezu, boreći se za pravo i kulturu. Drugčije je kod entente. I tamo je istina vladavinska moć u rukama stranaka, koje su u većini i njihovi predstavnici sjede na ministarskim stolicaina, ali opozicija ni za vrijeme rata n i j e obustavila borbu pro-

tivu svojih protivnika. Treba samo pročitati izvjeStaje iz engleskog, francuskog i talijanskog parlamenta, pa da se ovo Sto rekosmo kao tačno utvrdi. U patriotizara ruskih poslanika i njihovih stranaka, u koje su oni spojeni, ne može se istina posumnjati, ali baš zbog tog patriotizma oni bi trebali u ratu da vode rat — ne protivu svoje države — nego protivu »lade te države, koja zastupa opredjeljeni, narodu neprijateljski autokratski sistem. Kad dakle ruski ministar predsjednik, ili njegov drug ministar spoljnih, govori, onda oni ne govore svijetu kao zastupnlđ države, nego kao zastupnici svoje vlade zastupnicima naroda, kojim se vlada, — pri čemu riječ „vlada“ ne treba shvatiti u visokom srednje-evropskom smislu. Asquith, Salandra i B r i a n d pak, nisu tek pravi zastupnici države, nego samo zastupnici većine stranaka, čiju politiku oni imaju da brane ne protivu svijeta, nego protivu opozicije. Gladstone, Cavour i Gambetta — ti velikani prošlosti entente — govorili su onako, kako danas mogu kod zaraćenih da govore samo ministri Četvomog saveza: u ime svoga cjelokupnog naroda. Asquith, Salandra i Briand su epigoni, već po prirodi slabi, a jož više oslabljeni svojim položajem, koji od njih ne stvara vodje jednog naroda, nego vodje jedne stranke. Oni s toga govore kao slabotinje, a i rade kao slabotinje. U tome leži nesreća njihove zemlje. Četiri čovjeka ima u ententi, koji se u ovo društvo ne mogu uvrstiti. Delcas’se. Poincarć, Sazonov, i Izvoljskij. Prva trojica su možda na nižem stupnju od sviju. Oni su sebični „štreberi*, kojima su njihovi lični interesi daleko važniji nego li interesi njihovog naroda. Poincarć, koji iz prašine akata svoje republikanske kancelarije

izđigao do veličanstvenog sjaja Elisejske palate, želio bi da bude ravan prvom konzulu prve francuske republike i da bude tvorac obnove stare francuske moći. Ali je Napoleon Bonaparte bio sa svim drugi vrag. On nije držao govore, nije preduzimao državna putovanja, ali su pred njim i najgordiji vladaoci igrali onako, kako je on htio. Protivu njega, iza kog* je, osim svega, u velikom oduševljenju stajao cio narod, morao je ustati sam gospod Bog. Evropa mu nije mogla ništa učiniti. Da ee Poincarć pobijedi potrebna je samo izjava nepoverenja u francuskom senatu i u francuskoj komori. Napoleon je gorostas, Poincarć je kepec sebišnjačtva, koji igra onako kako hoće kralj Engleske i car Rusije. Delcasse i Izvolskij mogu se odmah ravnom mjerom odmjeriti. Obojica su bili ministri spoljnih poslova, obojca su pretrpili strašne diplomatske poraze, Delcasse od njemačkog Kinderien-Wachtera, Izvolskij od Aehrenthala. Obojica nisu mogli savladati te poraze, obojica su htjeli, da se osvete, te su gomilali zapaijive predmete iz kojih je buknuo današnji rat. Jeđan je radio kao francuski poslanik u Petrogradu, drugi kao ruski u Parisu. Izvolskij je rekao : „Ovaj je rat moj rat“ i Delcasse može tu riječ kao svoju prihvatiti, jer i on tome dosta doprinjeo. S a z o n o v. On stoji nesrazmjerno viši nego li troje drugih. Njegova iičnost izlazi iz magle sadanjih dogadjaja, ponajprije ru| skih dogadjaja. Tek pisci historije docnijih dana njega će iznijeti i potisnuti u svjetlost svojih ispitivanja. Što mi danas od ovoga Čovjeka vidimo, to je tako reći, nešto što J nije lično. On nema ličnog Častoljublja, nij kakve lične žedji za osvetom, nego služi kao slobodan sluga stvari njegova cara. On | čini to, kako najbolje zna, to jest onako,

kako bi to činio državnik polu obrazovan. U njemu nema ničega što pokreće, ničega snažnog, njega je obuzela panslovenske ideja. Dokle se njegov gospodar, car, od nje branio, činio je i on to isto. Kad je Nikola II. pred njom kapltulirao, on je potpisao tu kapltulaciju i sad je gazi — pa i protiv probudjene samosvjesti svog sopstvenog naroda. Ostaju još Sonnino i Grey. Slika jednoga od njih tako je nejasna, kao što je onoga drugoga tako jasna. Sidony Sonnino, taj engleski Talijan, to je osobenjak čovjekomrzac, koji nikom ne otkriva tajne, koje čava u kutu svojih prsiju. Šta se fcgovori o osnovima, koji su ga gonili da podere više nego li tridesetogodišnji savez sa AustroUgarskom, nema nikakve druge vrijednosti od proste hipoteze. Jedni govore, da je on čovjek, koji u bijesnilu ždere Nijemce, a drugi opet da je slovenski anglofil — aii je oboje prigodno — ali na nesreću Italije to nije dovoljno, da se od Sonnina načini veliki državnik. Da mu je u nekoliko uspjeh dao za pravo, onda bi ga mogao uzeti kao olakšavajuću osnovu. Ovako pak ostaje njegovo jedino djelo samo sramna izdaja, koju svjetska istorija zna. A za to ga ne možemo činiti odgovornim, jer je on narodnosno opterećen: on je Talijan. A Grey? Časna mržnja Nijemaca, Austrijanaca i Madjara, nazvala ga je djavolom. Ali se tinie čini gorka nepravda knezu pakla. Grey nemr ničega nalik na Mafista, do li spoljašnju pojavu. Njega su nazvali majstorom laganja, a (o on i jeste. Koliko je Sir I Eđward Grey u ovome ratu iznio izvrtanja, laži i pogrješnih tvrdnja, proizilazi u istini sve drugo, što su ljudi entente na ovome I polju polučili. Ali mjeru od livnice ipak [ nema za to engleski ministar spoljnih poslova. Njegova postupanja izvođevelika dej-

stva, jer on, slučajno, stoji na visokom mjestu. Sir Edward Grey nije ništa drugo, do najpotpuniji tip bomizanih Engleza, čiji pogledi neprelaze preko obale svoje najuže domovine. On ne zna nikakav drugi jezik do engleski i još nikag nije svoju nog i stavio van svoje semlje. Ovaj čorjek, koji Njemačku ne zna, koji je samo mrzi, jer mu se neprekidno popovalo, da Njemačk« treba mrzeti, ovaj čovjek, koji Srbiju ni po čemu ne poznaje, do samo po imenu i po srpskom poslaniku u Londonu — taj čovjek izriče smrtnu presudu za svjetski mir. Sve što je on za osnovu ove presude navodio, prava je laž, i sve samo laž. Engleska nije izvukla mač iz korica, da malu Belgiju zaštiti, Engleska nije stupila j u rat da Srbiju brani — Engleska je Njemačkoj objavila rat, jer je mislila, da će, pomoću ruske i francuske vojske izdaziti opasnog tigovinskog takmaca. Rusija i Francuska bore se za jednu ideju — pa čak i izdajnlčkoj Italiji može se dopustiti ova olakšavajuća okolnost, Engleska se isključivo bori u interesu svoje trgovine, da jednom za svagda postane vladar cijeloga svijeta. Engleska vodi jedan sitničarski rat, a Sir Edward Grey zastupa kao diplomata ovu sitničarsku politiku. Ne, na ovome čovjeku nema ničega velikog.

Mali DOdlistak. Borba ptičjeg iijeta. T r e ć i 1 i j e t jednog mladog njemačkog pilota nad Verdunom. „Osnabriicker Zeitung* I objavljuje ovo iz Iista jednog mladog zraI koplovca: Jutros sam načinio jcdan lijepi lijet, treči po redu nad Verdunoin. Uzdigao sam se u zrak u */a 10 sati po rdjavom vremenu