Beogradske novine

Izlazi

dnevno u jutro. Ponedjeljkom poslije podne.

Prođaje se: u Beogradu i u krajevima - , 2 *po*jeđnutim od carsko i h |j kraljavakih četa po djeni od u HrvatskoJ-Siavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji po cijeni od 8 hel. iavan ovog područja . . 12 „ ~~~ s Oglasi po

Pretplata: ia 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kraljevskih četa K u Hrvatskoj-Siavoniji, BosniHerccgovini i Daimacijl K izvaa ovog područja . . K eljeniku. -

1 - 50 2 - 40 3 -

Uređništvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. 10. Telefon broj 67. Uprava, primanje oglasa i pretpiate: BEOGRAD, Čubrina ulica 3.

Br. 41.

BEOGRAD, petak, 24. marta 1916.

Godina II.

kojoj sad bijesne ulične borbe, nije takvo, da bi se moglo staviti u izlog. Belgijski ministar predsjednik blagorazumno će ćutati, a iia kraju konferencije će utvrditi, da su sopstvene brige primorale protektore Belgije, da zaborave, da su oni upravo htjelidatu inaluzemlju zaštite . . . .1 onda će se sastaviti jedan communique i on će se poslati brzojavno u široki svijet: Konferencija je konstatovala pobjednički svijet sviju zemalja entente, sjajno vojničko stanje i jednodušnost, koja vlada u zemljama entente, jamči za pobjedu stvari »civilizacije" protivu „varvarstva “

Ruski napndaji. Javlja se iz stana ratne štampe: L. B. Beč, 23. marta. Rusi napadaju nakon omanjih navala na raznim dijelovima fronta, započeli su sada na frontu u istočnoj Galiciji i B u k o v i n i, pa i nešto sjevernije u W o 1 h y n i j i. Austro-ugarske čete u zajednici sa njemačkim snagama, koje stoje na jednom dijelu fronta u istočnoj Galiciji odbile su sve dosadanje napadaje. Obzirom na jake austro-ugarske položaje i brojnog topništva, imali su R u s i kod ovih napadaja vrlo velike gubitke. Citava fronta, koju drže austro-ugarske vojske generala konjaništva PflanzerBaltina, generala B 6 h m-E r m o 11 i-a, nadvojvode Josipa Ferdinanda i njemačkog generala grofa Bothnera stoji još danas nepromijenjena i svi su ruski napadaji odbijeni. U Wolhyniji nije već od duljeg vremena bilo nikakvi borbi. U istočnoj Galiciji nijesu Rusi mogii ni na Strypi, a ni na Dnjestru izvojevati kakove uspjehe. Poslije velike bitke na novu godinu bilo je bojeva sjevero-zapadno od Tarnopola, osobito u odsjeku Csebrova. Na Diijestru vodila se je glavna borba. Osobito oko U s z ie c z k a, gdje već javljenim napuštanjem sjeverne obale Dnjestra, nije položaj austro-ugarskog fronta niučemu promijenjen. Pomenuto utvrdjenje nije imalo nikakove strategijske važnosti za auslro-ugarske poiožaje na Dnjestru. Ono je bilo doduše vrlo neugodno za Ruse, jer je stajalo kao klin u položajima Rusa. Pošto je ali ovo utvrdjenje bilo izvrgnuto ruskim napadajima sa tri strane, austrougarski saperi nijesu mogli spriječiti ruske minerske radnje. Povrh toga je ovaj položaj bio izvrgnut lconcentričnoj vatri ruskog topništva. Ako se uzmu u obzir ovi momenti, bila je opravdana odluka austro-ugarskog vojnog vodstva, da se ovaj položaj napusti. Nije imalo nikakove svrhe ni smisla ovo utvrdjenje braniti do krajnosti. Žrtve, koje bi ova odbrana iziskivala, ne stoje u nikakvom srazmjeru sa vrijednosti samog položaja. Posada utvrdjenja Uszieczko izvršila je s j a j n i m požrtvovanjem svoju dužnost, pa kad su njihovi rovovi bili razoreni minama i topništvom, oni su se kroz jake neprijateljske položaje probili do vlastitih položaja junaštvom, koje ćeostati u istoriji zabilježeno.

itatne billeiKe. Zašto ententa vodi rat, to je već u opšte poznata stvar. Ona to ne taji. Na protiv. Sa jednom saglašnošću, koja prestavnicima štampe entente ne služi na osobitu čast, svakoga se dana ponavlja na svima stranama četvorosporazumnog — i skoro četvorosaveznog novinarstva, da se ententa bori za male narode, koje muče i njihovom razvitku sprječavaju centralne vlasti, a naročito i ponajgore Austro-Ugarska. Moralo bi se prema tome misliti, da su svi članovi entente pravi šećer i med prema malim narodima, koji se u njihovoj zemlji nalaze, pa i Rusija. Jer i moskovska carevina učestvuje u I velikom zboru sa refrainom: „Sloboda malim narodima“ svom snagom svojih pluča. Pa šta se medjutim dogadja u tiranskoj zemlji Austro-Ugarske? Prekjuče je predstala vrhovnom vojnom zapovjedj niku nađvojvodi Friedrichu jedna ukrajinska deputacija, koja je u ime stanovništva ukrajinskog izjavila biagodarnost na humanoj upravi onih predjela Rusije, koje je posjela austro-ugarska vojska, a koja se bitno raziikuje od ruske uprave. Odgovor, koji je na tu izjavu blagodarnosti dao maršai nadvojvoda Friedrich, izvjesno je potpuno zadovoljio deputaciju i jednovremeno dao dokaza o primjeru, koji sam sobom govori, liberalno čistim humanitarnim duhom vodjene austro-ugarske uprave. Juče su se javili za riječ predstavnici ruskih Jevreja iz ruske Poljske. 1 oni su imali samo riječi blagodarnosti i priznanja za čovječno postupanje prema ljudiina, koji pod ruskom vladavinom nijesu imali nikakvog prava nego su samo grozno mučeni od carskih dželata. Riječi, koje je nadvojvoda tome pitanju poklonio, morale su Zangvillse, Rotschilde i Luzatiste, vodje engleskih, francuskih i talijanskih Jevreja, koji su preko noć postali strasni ljubimci carističnog režima, opredijeliti na ozbiljno razmišljanje o razlici izmedju ruske vladavine i austrougarske uprave. Ovaj je rat pokazao mnoga čuda, ali priča o liberalnoj ruskoj vladavini, koja se bori za slododu malih naroda, nadmašuje već i ono što je i suviše i smiješno. * * * Još jedan prilog poznatom načelu: „Ententa za slobodu malih naroda“. Ovom ga prilikom daje Gustave Herve, poznati eksmilitarista i strasni mrzac gradjanskog svjetskog reda. Rat, a možda i druge okolnosti, njega su savršeno preobrazile. Nema strasnijeg obožavaoca prilika u Francuskoj, nego što je direktor bivšeg „Guerre Sociale 11 , što znači u prevodu „Društveni rat“. Ni vojska ne može pokazati vatrenijeg ljubimca, nego što je taj Hervć, koji je u oči samog rata izdržao poduži zatvor zbog ruženja vojske. Pošto mu ipak francuska vojska ne daje više dovoljna jamstva u konačuu pobjedu, te on sada kratko i jasno zahtijeva, da se portugalska vojska pošlje na front, da bi se time Francuskoj olakšaio. On u „Victoire“-u piše: „Do sada Engleska nije pokrenula Portugalsku da učastvuje u ratu, sad pak poslije raskida izmedju Berlina i Lisabona jasno je, da londonsko ministarstvo spoljnih poslova neće imati ništa protivu toga, ako se portugalske čete za zajedničke svrhe

Poradi zcRasnjenjn nninze se „Rctni izvještnj'f pod zndnjim Brzojavnim vijestima, PtiM politiRfl laži. Od diplomatske strane, koja je za vrijeme rata stajala u tijesnoj vezi sa srpskom vladom primamo slijedeće o politici, koju je od početka rata provodio Nikola Pašić i koja je zemlju dovela na rub propasti. Najveća pogibao je odmah od početka rata bilo za Srbiju maćedonsko pitanje. Bilo je jasno, da Bugari neće propustiti priliku, da zadobiju natrag ono zemljište, kojega su godine 1913. izgubili. To se je znalo u dipiomatskim krugovima entente, pa je ruska vlada već na jesen 1914. godine preporučila Nikoli Pašiću, da se na svaki način nagodi sa Bugariina. Pašić je bio naoko pripravan stupiti u pregovore, ali ono što je on nudio, bilo je tako neznatno, da Bugari nijesu mogli na to pristati. Pašić je htio tiaime samo, da se isprave granice. Rezultat je toga bio, da su Bugari na pritisak Rusije davali prividne odgovore i čitavu stvar zatezali. I prema Grčkoj je Pašić pošao krivim putem. Makar je on tačno znao, da kralj Konstantin kao i njegov generalni stožer stoje sasvim sa svojim simpatijama na strani središnjih vlasti, jer su oni bili uvjereni o njihovoj nepobjedivosti, ipak se on nadao dapače čvrsto nadao, da će Grčka u času pogibelji sa svojom vojskoin priteći u pomoć Srbiji. U ono je vrijeme bio u Ateni na viadi Venicelos, pa je značajno za Pašića, što.je on više vjerovao u moć urotnika Venicelosa, nego u moć kraljevu. Ovo povjerenje u pomoć Grčke bila je prva grješka u računima NikolePašića. U novembru 1914. godine započela je druga ofenziva austro-ugarske vojske i položaj Srbije bio tako kritičan, da je i sam Pašić postao bojažljiv i nastojao odbaciti sa sebe svaku odgovornost. U ono je vrijeme proveo najprije rekonstrukciju kabineta. Na zahtjev inlado-radikala zbačen je Stojan P r o t i ć i oni poslaše na vladu svoje vodje Ljubu Davidovića i Milorada Draškovića, dok je od strane naprednjaka ušao u kabinet dr. Voja Marinković. Liberali su pod vodstvom Voje Veljkovića i Ribarca odklonili svoje sudjelovanje u vladi, pa su ostaii kao i prije najijući neprijatelji Nikole Pašića. Položaj je srpske vojske postajao sve ozbiljniji. Pomanjkanje municije kao i neprestano ođstupanje demoralizrrali su inače dobru srpsku vojsku, pa da nesreća bude potputia, pojavile su se u zemlji epidemije, koje su tražile više žrtava nego li sam rat. Da popravi raspoloženje u vojsci, poslao je Pašić kralja na frontu i položaj je postajao sve teži. Grčka

je molbu za pomoć jednostavno odbila. U času najveće nužde nastupili su oni ozbiljni dogadjaji na sjevernom ratištu, koji su prisilili Austro-Ugarsku, da bezuvjetno povuće svu svoju vojsku iz Srbije i baci je u Bukovinu na Ruse. Srbija je tada bila slobodna. Buduće vrijeme bilo je posvećeno odmoru i retabilaciji. Ali kada su u Nišu primijetili, da Austro-Ugarska navodno zapušta bojište, prevladala je objest i izgubila se svaka mjera eventualnih mogućnosti za Srbiju. U proljeće 1914. godine pokazali su se prvi puta veliko srpske ideje, koje je svaki razuman čovjek morao smatrati ludošću. Danas se zna, šta je sve Srbija za sebe tražila. Bez obzira, da u samom slučaju potpunog poraza Austro-Ugarske ne bi nikada bilo moguće ispuniti sve zahtjeve Srbije, zauzela je Srbija skroz protivno stanovište ententi, a u prvom redu protiv Rusije, čija je diplomacija radila na tome, da povuče u rat Italiju i Rumunjsku. Već u ovo prvo vrijeme pokazalo se je kako ententa misli postupati sa Srbijom. Dok je srpska vojska bila tučena i morala odstupati, niko živ u ententi nije se brinuo za Srbiju, a njihovi diplomatski zastupnici, koji su sjcdili u Nišu, ostentativno su se otudjivali od Pašića. Čim je ali srpska vojska proživjela svoju krizu, oživjela je stara ljubav nanovo i poslanici entente izlazili su i ulazili jedan za drugim kod Pašića. Ovo bi moralo otvoriti oči Pašiću, jer rnu je to bilo dokazom, kako je sebično ententa mislila o Srbiji. Ona je Srbiju izrabljivala kao 'stoku, koja se pušta ležati na drumu, kad ne može dalje. Ali Pašić to sve nije htjeo vidjeti.

Konfradja sntsnte u Purisu. Jedan brzojav iz Parisa javlja, da će već odavna nagovještavana savjetovanja članova entente doista jednom otpočeti 27. marta. Zadatak tih konferencija nalazi se u tome, da stvori osnovu za što tješnji zajednički rad sviju saveznika. Jednovremeno će se baciti pogled u nazad na rezultate dosndanjeg vodstva i pretresaće se izgledi budućnosti. U tim konferencijama biće zastupijene sve zemlje entente, izuzimajući Japan, koji svoj rat smatra-već kao okončan, i sad u velikom spokojstvu čeka na novu priliku, koju bi ravnodušno na nečijoj strani mogao iskoristiti. Ove zajedničke konferencije potiču iz najhitnijih želja naroda entente, koji do krajnosti uznemiren dosađanjim neuspjesima, zahtjeva s planom izvedeno iskorišćenje snaga, koje su u ententi zastupljene. Sa priličnom zebnjom ide ententa u susret ishodima tih savjetovanja, a sa mirnom ravnodušnošću, što je osjećaj jačega, sile četvornog saveza. Dosadanji tok i sadanje stanje rata obilježavaju dalji tok dogadjaja tako jasno, da u tome nikakva konferencija, ma u njoj

još toliko političara učestvovalo, ne može ništa izmijeniti. sta ii mogu učesnici konferencije jedan drugome utješnoga reći ? Sir Edvard Grey najviše saopštiće, da je on na najboljem pulu, da sa sebe skine svaku odgovornoat za rat, jer se njegova stolica ministarska ljulja svakako ne zbog toga, što slvari u Engleskoj sjajno stoje. Lord Kitchener možda raspoiaže dobrom voljom da stvori obećanu vojsku od tri milijuna, na koju Francuska još od godine dana na ovamo žudno očekuje, da bi mogla povratiti ma i jedan dio od onih departementa, koje je Njeraačka posjela. Ali šta pomaže dobra volja, kad se s njom ne slaže ni jedan rekrut. Engleski narod neće da zna ništa o toine, da u daljeru toku rata i njegova koža treba da ide na pazar i pokazuje daleko većeg raspoloženja, da ima posla sa rekrutnim viastima svoje zemlje, nego li da se bori sa centralnim silama. Gospodin Briand, medjutim, mučiće se sa jednom pobjedničkom vijesti da izadje pred konferenciju : Nijemci istina još nijesu istjerani iz Douamonta, ali je zato Gailieni, „spasilac Parisa“, istjeran iz kabineta. I on "svakako nije s toga otišao, što je već mogao dati nesuinnjivo prethodno jamstvo o konačnoj pobjedi entente. On je otišao, što mu se više nije poklanjalo povjerenje, dokle je njegov nasljednik još čist list hartije, a uzbudjenom narodu hoće da se otrgnu svi oni ijudi, koji su na katastrofalnim porazima francuske vojske imali svoga udjela. Gospodin Briand će nevjerovatno pomenuti ogromne žrtve, koje je Francuska, kao ni jedan drugi član entente, dosad pođnijela, pa će tom prilikom naglasiti potrebu o stranoj pomoći. Ali odakle, da se uzme ta strana pomoć? Saiandra je doista neće moći ponuditi. Ministar predsjednik „protiv svoje volje“ pomišlja na to, da se oprosti svoga položaja, a da ne pomogne drugim državama. Ćadorna, koji se sad bavi u Parisu, treba samo da pokaže zvanične izvještaje svoga zastup.’ik", koji potvrdjuju da austro-ugarske čete stalno zauzimaju sve veće prostore i da pomene svoje brige o Valoni, pa da time sačuva Salanđru od svake molbezamalu pomoć. U ime velike Rusije govoriće sad već majušni Izvolskij. Njegov će položaj biti osobito težak. Jer on je bio onaj, čije su visoke fraze o svemoćnoj Rusiji i o milijunima vojske gurnule Francusku u nesretnu ratnu pustolovinu. Gdje je ta svemoćna Rusija, gdje su milijuni vojske? Nova preduzeta ruska ofensiva donijela je istina hekatombe lješeva pred austrougarskim i njemačkim položajima, ali nikakav drugi uspjeh. Narod je nezadovoljan i traži pokajanje za silnu beskorisno prolivenu krv. Unutarnja politička borba se vodi sa ogorčanošću, kakve skoro nema ni na bojnom polju. Ministri padaju ubrzano jedan za drugirn, kao ono poljska utvrgjenja u ljetu prošle godine. Mržnju protivu centralnih viasti postepeno zamjenjuje mržnja protivu ugnjetača ruskog naroda. Rusija ima i suviše svojih unutarnjih briga, a da bi mogla voditi računa o spoljnim brigama svojih saveznika. Predslavnik Portugalske.neće mnogo vodu zamutiti. Stanje njegojte zemlje, u

koje su se od ponoći u gustim redovima tiskale oko pekarnica, da po jednome licu dobiju funtu hljeba, gledahu u jutru kako pored njih trče kola natovarena kopunima i vanrednim ćurkama, što se u zatvor nosi „aristokratama". Još se govorilo u narodu, da je silno oružje nagomilano u zatvorima, da se ,,aristokrate“ raduju „svetkovini pobjede.“ Govorilo se, da postoji jedna zatvorenička zavjera da će, kad se mobilizacija dovrši i svi obveznici pošlju na front, oružani aristokrati izbjeći iz zatvora, pa će ubijati žene, djecu i starce. „Neprijatelj ide na Paris, a aristokrate hoće đa se Paris preda bez ljudi.” U tome dobu nesreće, gladi, straha, skupoće, teških predskazanja stigla je u ponoć u Paris užasna vijest: Verdun je pao ! Ključ Parisa je u rukama neprijatelja! Francuzi su uvijek bili jedan teatralni narod, a naročito su ljuđi velike francuske revolucije bili naročito teatralni. Ma korneje palo na pamet, da vijest o narodnoj nesreći na svečani način iznese. Paris je bio 2. septembra 1792. razbudjen topovskim pucnjiina. Oni odjekivahu tužno kao mrtvački sprovod. Na „Hotel de Ville“ je bio istaknut crni stijeg. „Šta se dogodilo?" — „Verdun je pao! Put je u Paris otvoreni" Francuzi znaju, da se bore, ali u prvom trenulku stalno izgube glavu. To im je harakterna crta. To je kao vjetar pred olujom. U prvom trenutku digne se prašina i sve je umotano u nešto sivo neprovidno, pa tek onda sjevne munja i otpočne grmijavina. „Neprijatelj će za nekoliko dana i

biti pred Parisom. „Oružane aristokrate" ustremiće se iz kaznenih zavoda na obezoružano pučanstvo, na žene, djecu, starce!" A narod?!... Narod, koji je za čovjeka prava napisao, isprskaće ih sa krvavim mrljama. Narod se bacio na zatvore i tu ,,je sve kupljeno“ održao sam sudjenje. Nas obezoružane hoće da umlate, i iz straha ubijalo je obezoružane. To je bio terorstraha. Pred zatvorom rasle su gomile mrtvih, u razvalinama tekla je krv. Pijani zločinima, opijeni krvlju, vukli su se po ulicama i žene i djeca i starci i narod, trčajući za pogubljenim mrtvacima. Zadovoljni nosili su odrubljene glave i srca na kopijima, Sloboda je bila izigrana. Veliki Chateanbrianđ, koji je, kao i mnogi drugi, velikim liberalnim idejama bio poveden, stajao baš na prozoru kad se te scene dogadjale. Slika, koje se pred njegovim očima iikazale, sjećaće se on za života sa strahom i užasom na revoluciju. Ovi se dogadjaji odigraše kad je Verdun pao. Uspomena na njih neće mi nikad isčeznuti, piše Doroševič, kad ove snažne juriše predočim, koje sada Verdun treskaju.

Ha „Todten Mann“-u. od Colina Ross-a. Pred Verdunora, mjeseca marta. CI rovovima je svjetlost ugašena! Mi smo sjedili u pomrčini i osjećali teški potres, koji se pronosio kroz mrtve

betonske zidove i koji se gubio u našem srcu, tihim, nemirnim drhtanjein. „Ordonans, svjetlosti!" Svijeća je opet gorila. Skok u betonirani rov jedva se čuo. Aii u ušima je još uvijek zujao prasak topa od dvadeset osam santimetara, koji je u blizini udario. Tako je to trajalo cijele večeri. Još pet puta su svijeće ugašene. Francuzi opet dobuju. Oni hoće da povrate visinu „Todter Mann“. Jedan brežuljak leži izinedju tisuća drugih. Ništa naročitog nema na njemu, samo je nešto viši od ostalih. Jedan put vodi preko njegovog vrha, od Cumieresa ka Bethincourt-u. Možda je nekada tu neki čovjek na putu umro! Nekada, prijeviše stoljeća, kada je u Argonni bilo još drumskih razbojnika. Niko to više ne zna, samo je ostalo ime: le Mort Homme — mrtav čovjek. Ime, kao i sva ostala, sasvim beznačajno. Niko ništa pri tome nije mislio. Ovo se ime nije spominjalo. Sada je đošlo njegovo vrijeme. Ovo brdo znači — smrt. Rat pred Verdunom nije više čovjačije djelo. On je pakao. I samo onaj ko ima vjeru u srcu, može ga podnijeti. Preko žičanih polja, preko barikada, zamki i kurjačkih jama, na brzometne i mašinake puške ne može niko da učini juriš. Ispred četa pripremnih za juriš, korača smrt, smrt, užas i pustoš. Sredstvima za odbranu rasla je jeka razorenja. I tako je rat postao ono, što je danas. To nije više rat, tu se više ne rvu i ne bore ljuđi. To je prirodni do gadjaj, to je bijes elementarnih sila, ko

Podlistak. Kljtic od Parisa. Uioga Verduna u velikoj francuskoj revoluciji. Vjerujući na dogadjaje, koji se sada dešavaju oko Verduna, budi poznati ruski književnik Doroševiču jednome podiistku „Ruskoga Siova“ uspomenu na uzbunljivi članak, u kome je sudbina grada Verduna uzdrmala sigurnost Parižana. On je. već jednom odigrao tragičnu ulogu, ovaj tako često pominjani grad. Bilo je to 2. septembra 1972. godine, kada su stanovnici glavnog grada na Seini, u kojoj se je, i bez ovoga, kao vrela voda na vatri, kuhalo i ključalo, bili poplašeni sa viješću : Verdun je pao I Verdun, ključ Parisa, kao što se tada govorilo. Bilo je to užasno doba. Kralj je bio svrgnut, a republika još nije bila progiašena. Francuska nije iinala vladu, nije se mislilo na to, da Francuska inora iinati i vladu. Nije se borilo za kraljevstvo, nije se branila republika, branila se samo Francuska. Prijeteća je opasnost za glavni grad bila užasna skupoća, koja je svakoga dana rasla. Od ponoći stajali su ljudi u dugačkim redovima kod pekarnica, e da bi se dočepao komadić liljeba. Narod je gundjao, da je aristokracija svekoliko žito otkupila, da narod pomre od gladi, aristokracija ne puštaše hljeb u Paris, govoriio se saino o izdaji i zavjeri. Take se riječi u Francuskoj vrlo brzo hvataju, jer bojazan od komplota je na-

rodna bolest Francuza. Aristokrate su bili taj čas omrznuti. Svaki je gladan kao anstokrata. Kuharica, koja je na pijaci St. Honore učiniia dreku, jer se od nje za jednoga pijetla tražilo osam iivara, pa je uzviknula: „Vrag neka nosi svekoliko vaše uredjenje, za vrijeme kraljevstva bili su barem pijetlovi jevtiniji!“ Odmah je uapšena: baš je ona bila jedna aristokratkinja. Apsane se puniše. I za vrijeme dok su žene svoje jedince od šesnaest i sedamnaest godina podnosili domovini na žrtvu „neka brani Francusku", u zatvorima je išlo veselo. Govorilo se u narodu, da su se u zatvorima gospodje vrlo lijepo oblačile, gospoda da su im činili udvaranja, da se po ključaru siali pokloni, cvijeće, pisainca i pjesme. Hodnici su zavoda bili đoista s dana u dan prepunjeni srodniđma i poznanicima, koji su apsenike pohodili i pri prvom sutonu posredovali su ključari u mraku sastanke. U zatvoriina je vladao život pun galanterie, život XVIII. stoljeća. Bilo je i „skupocjenih" zatvora za bogate. , Upravnik kaznenog zavoda govorio je : novom gostu odmah: „Osjećam, da sam dužan, da vas na to upozorim, da kod nas život dnevno ne staje manje od 25 funti. Ako ne raspolažete sa tolikim novcem, onda molite, da vam odrede jeftiniji zatvor.“ Upravnik je za „uhapšene“ dnevno na pijaci kupovao sve što je iiajbolje i to u velikim količinama, ne samo „poulards“ iz Nansia, nego čak i plovke iz Roneu, a to je za francusku kuhinju nešto od najfinijeg ukusa. Ažene,