Beogradske novine

dnevno u jutro. Ponedjeljkom poslije poTneT

Prodaje se: Beogradu i u krajevima „ . zaposjedautim od carsko i n [j kraljevskih četa po cijeni od Hrvatckoj-Siaveniji, BosniHercegovini i Dalmaciji po cijeai od 8hel. izvaa ovog područja . . 12 „ . Oglasi po

Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kraljevskih četa K u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji K izvau ovog područja . . K cijeuiku. = ■■■■

1 - 50 2 - 40 3 —

Uredništvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. 10. Teleton broj 67. Uprava, primanje oglasa i pretplate: Čubrina ul. 3. Telefon broj 25.

izvještuj uustro-ugursKog genernlnog stožera. K. B. Bcč, 30. marta. I Zvanično se saopštava: Rusko bojište: H Mjestimice bilo je borbi izmedju predstraža. Talijansko bojište: 0 okolini G o r i c e vodila se noću Blanju žestoka borba. Na mosnoj brani ^»estvovale su u borbi s jedne i druge H-ane jake snage. Naše su čete ovdje zBrobile 350 Talijana, medju njima 8 ■ snika. U odsjeku visoravni D o b e rd o b a traje veoma živa topnička vatra. E visovima istočno od S e I c a vodi se lalje borba zbog nekoliko rovova. Naši irnarski aeroplani bacali su obilato bombe na neprijateljsko topništvo na ušću Sdlobba. U odsjecima Fella i Plokena i kod R i v e bilo je topničke borbe. Jugoistočno bojište: Nije bilo nikakvih dogadjaja. Zamjenik glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmaršal.

Izuještoi turskGD glovnog stana. K. B. Carigrad, 30. marta. Na svim bojištima nije se dogodilo ništa osobitog. Na 27. marta preletjela je jedna naša letilica ostrvo Lemnos i bacila u luku Mudros četiri bombe, a jednu bombu na stovarišta. Sve su bombe eksplodirale. Neprijatelj je otvorio vatru iz topova na našu letilicu, ali bez svakog uspjeha.

;,e

Izvješto] njemačkog vojnog vodsta. K. B. Berlin, 30. marta. Javlja se iz glavnog stana: Zapadno bojište: Malen odjel njemačke pješadije, koji u okolici Lihona iznenada prodro u| francuske položaje, zarobio je jednog kppetana i 57 vojnika. Zapađno od Maase kušali su Francuzi nakon temeljite topčke priprave uzeti jurišem izgubljene >Iožaje u šumama sjeveroistočno od vocourta. Svi su napadaji odbijeni. Na lugoistočnom kraju šume, došlo je do estokih borbi na bajonet, koji su mjestiice potrajali do u noć. Naposljetku je eprijatelj rnorao odstupiti. Na obim obajama Maase traju topničke borbe. Počnik Immelmann srušio je u vazdušnoj rbi istočno od Bapauma dvanaestu zdušnu letilicu, engleski dvoplošnjak. Pjlot je zarobljen. Neprijateljskim je bombardovanjem na Metz ubijen jedan vojnik, a nekoliko ih je ranjeno. Istočno boj'ište: Južno od Naroczkih jezera, napuili su Rusi svoje napadaje. Njihovo je ništvo ovdje, kao i zapadno od Jas t a d t a i sjeverno od W i d s y dalje lo u akciji. Kod Postawy-a je mir. Balkansko bojište: Ništa novo. Vrhovno vojno vodstvo.

APuitonje mtemtrtmiti. Kad su austro-ugarske i njemačke čete prešle Dunav i Savu, nagonile su srpske vlasti veliki dio civilnog stanovništva na bijeg. Kakvi su uzroci pokrenuli srpsku vladu na ovakovu kobnu odluku, nije jasno. Ali je dokazano, da su ove drakonske mjere pokazale vrlo žalosne posljeđice za srpski narod, koji je i bez toga već jako umanjen. I za srpsku vojsku bile su nedogledne kolone bjegunaca jedna preprijeka i može se zaista konstatovati, da je samo vojnička kratkovidost mogla da dopusti ovakovu vladinu odluku. Stotine hiljađa staraca, žena i djece, većinom bez sredstava, poslano je na put — u neizvjesnost. Da se morala jako širiti nevolja i smrt medju ovim sirotim Ijudima, samo po sebi je razumljivo. Već na srpskoj Moravi, pošto su naše čete slomile otpor srpske vojske, i kad se kod naroda počela radjati slutnja o katastrofi, počinje povratak izbjeglica. Hiljađe su se vraćale. Medju djecom je vladala difterija. Omršavele i izgladnjele vukle su se čitave kolone ovih sirotih Ijudi svojim kućama. I Austro-ugarsko vojno zapovjednišivo prej duzelo je sve mjere, da pomogne. Ustanovljene su dječije bolnice, serum za difteriju dobavljen je iz Beča i Budimpešte preko naročitih izaslanika, i mnogobrojne su pripreme učinjene, ■ da se zemlja sačuva od jedne nove nesreće, pjegave groznice.Utomvremenu je bilo.da su nadjene kod srpskih zarobljenika iste naredbe srpskog vrhovnog zapovjedništva, koje su sadržale zapovjest za priredjivanje jednog razbojničkog rata. Ispitivanje po tome dalo je, da su se mnogi vojnici vratili preobučeni kao seljaci, dalje da su u rudničkim planinama, onda zapadno od Kragujevca i južno od Valjeva bile sakrivene veće zalihe topova, pušaka i municije. U izvještaju austro-ugarske vojske konstatovano je medju vraćenim izbjeglicama u toku jedne nedjelje 3.700 preobučenih srpsklh vojnika I i II poziva i u popisanim oblastima 17 brzometnih topova i preko 11.000 mođernih pušaka

sa dosta municije, nadjeno je dijelom zakopano, dijelom sakriveno. Mirno stanovništvo otjerati od svoga ognjišta i jurnuti ga u smrt, mogla bi biti nepromišljenost, organizovanje rata rulje ipak je rijetka bezobzirnost prema rodjenom narodu. Koje bi posljedice povukao ovaj mali rat, neda se danas izmjeriti, svakojako on bi mnogo teže pogodio mirne gradjane, nego pravi rat. Ovo organizovanje rata rulja, koje je htjela da izvede srpska vojna uprava,dalo je povođa vrhovnom zapovjedništvu saveznih ratnih snaga, da internira sve ljuđe sposobne za nošenje oružja, bez obzira da li su služili vojsku lli ne. To je bilo sredinom novembra 1915. Ipak već početkom januara, kad su prilike bile uredjenije, predložio je carsko i kraljevski vojni generalni gouverneur carsko i kraljevskoin vrhovnom vojnom zapovjedništvu uslovno puštanje interniranih iz onih poziva, koji su zemlji sada potrebni. Sada se vraćaju ovi Ijudi svojim kućama, da u miru marljivim radoin nadoknade sve štete, koje je prouzrokovala zemlji promašena politika ljudi, koji su upravljaji u Srbiji i gotovo četvorogodišnji rat.

Srpski vojnid protiu Petra KarašlorsjeoiED. Stigla je značajna vijest. Zvanična grčka novina „N e o n Asti“ dakle svakako pouzdano vrelo, javlja da je medju srpskim vojnicima, koji su okupljeni na grčkom teritoriju, došlo do velike agitacije protiv dinastije Karagjorgjevića, koja se pretvorila u otvorenu uzbunu. Bivše srpsko vojno ministarstvo, koje imade nažalosf još vlast nad ovim Ijudima, nije moglo spriječiti na drugi načiii ovu pogi’'an, nego je otpremilo vojnike, koji su se pridružili ovoj agitaciji u Bisertu. Konačno je došlo ono, što je moralo doći. Siromašni srpski seljaci, koje tiranska volja nekolicine pustolova bez otadžbine drži daleko od njihovog zavičaja i koje ih hoće kao prostu hranu za topove prodati svojim današnjim gospodorima, došli su do svijesti. Ovi nesrećni ljudi, koje se je tjeralo u beznadežnu borbu protiv središnjih vlasti i Bugarske, koje se je poslije toga vuklo preko crnogorskih i arbanskih planina, dižu se sada protiv proste sile, kadse radi onjihovom životu. Njihov život pripada njima i njihovoj otadžbini, a ne jednom Petru Karagjorgjeviću, Nikoli Pašiću i ostalim pustolovima, plaćenicima Francuske, Engleske i Rusije. Srpskijeseljak bio junak. On je branio svoju otadžbinu hrabro, kao nikoji vojnik od sila sporazuma, a bori se još i danas. On je prepatio glad i ziinu u arbanskim planinama i ispunio svoju dužnost preko granica ljudske snage. Onje ispunio svojudužnost krvi, sad ga zove na rad njegova otadžbina. Ko mu to spriječava čini zločin, sramniji zločin ne-

go ga je ikada vidjela i zabilježila svjetska istorija. Austro-Ugarska monarhija kao velikodušni pobjednik pušta na slobodu srpske zarobljenike, da im pruži mogućnost saradjivati kod uredjivanja o njihovoj zemlji. Petar Karagjorgjević i Nikola Pašić drže još one nesrećnike, koji su u 'njihovoj vlasti. Za njih ovi ljudi još nijesu dosta patili, njima je svejeđno, ho- , će li očevi, braća i sinovi u težnji za otadžbinom i njihovim ženama, sestrama i majkama umrijeti. Za njih je svaki pojedini čovjek roba, za koju oni od vlasti sporazuma primaju pare. To su srpski vojnici na Krfu i u Solunu konačno uvidjeli i zato su se podigli protiv Petra Karagjorgjevića i Nikole Pašića. Slijedeći brzojav našeg dopisnika: (Naročiti brzojav „Beogradskih Novina'.) Atina, 30. marta. Vladina novina „Neon Asti“ javlja, da je veći dio srpskih vojnika radi pobune otpremljen u Bisertu. Mnogi srpski vojnici, da su se izjavili protiv vlade i medju svojim drugovima agitirali protiv dinastije Karagjorgjevića. Da se raširivanje ove agitacije spriječi, odredio je vojni ministar, da se sve vojnike, koji su se pridružili ovom pokretu ili su inače kako sumnjivi, otpremi.

Betmti! s miru nu konferanclji

Sa uobičajenom pompom, besjedama i mnogobrojnim ručkovima zaključila je konferencija entente svoje sjednice u Parisu pošto je u lijepo stilizovanim komunikejima objavila svijetu, da su svi članovi sporazuma jednoglasno riješili, da rat vode do konačne pobjede. Medjutim sad se odjednom pored ovih zvaničnih vijesti pronosi glas, koji je u stanju da potre sve one fraze i lijepe riječi, sa kojima je ententa kljukala zaprepašćeni svijet. Kao što turinska „otampa“, jedan od vajkada dobro informisani list, donosi, na konferenciji sporazuma bilo je opširnoga govora o gotovosti silama vlasti sporazurna da stupi u pregovore o miru sa centralnim vlastima. Naročito se je, veli italija sa ovom željom povela i svoje gledište tačno precizirala. Engleska medjutim bila je protivna miru i stojala na gledištu, da je mir nemoguć, dokle god i jedan njemački vojnik bude bio na francuskom zemljištu. Veo, koji je obavijao tainu u sjednicama sporazuma, rastrgnut je ovoin štampinom viješću jednim potezom. Sve što se do sada na razne načine kao donošenjem lažnih vijesti o pobjedama, izvrtanjima, lažima itd. prikrivalo, sad se objelodanjuje: Ententa se zamorila ratovanjem, njeni se članovi u osnovi ne slažu jedan s drugim. Sasvim iznenada saznajemo, da italija želi mir. U pomenutoj „Stampinoj" vijesti ne pominje se, da su se ostali članovi sporazuma ovoj želji italije protivili. Samo se izrikom za Englesku kaže, da je miru protivna. Prema tome izgieda, kao da su Francuska, Rusija i Belgija bili uz Italiju i njeno gledište. Engleska dakle ovdje ima drugo mišljenje, odvojeno od sila spora-

Godina II.

zuma. Ententa hoće mir, Engleska ga neće. Ona kaže, dokle god i jedan njemački vojnik bude bio na francuskom zemljištu, ne zaključujem mir. I pošto je Engleska svemoćni vodja cijele entente, to i njena volja pobjedjuje. Medjutim Iako je Engleskoj, da se protivi miru. Njeni se vojnici ne biju uzaludno, oko Verduna, njeni vojnici ne ginu pred utvrdjenim rovovima njemačkim i austrougarskim na ruskom frontu, niti se pak krvave na Soči u zaludnim napadima na naše položaje. Englesld vojnici sjede u ugodno udešenim rovovima i izjavljuju, da je zemljište, na kome treba da vode borbu, odviše blatnjavo i mekano. Na engleskom zemljištu nema ni jednog neprijateljskog vojnika i onda je Engleskoj lako, da se lupa u grudi i govori: dokle god i jedan njemački vojnik bude bio na francuskom zemljištu, neću zaključiti mira. Engleska u ovom ratu daje samo svoj novac i to sa zelenaškim interesom. Engleska dakle može mirne duše i dalje da ratuje, jer rat na svome tijelu i ne osjeća. Na protiv, ona ratom samo dobija. Engleska je vrlo vješto umela sebi potčiniti svoje saveznike, tako da se oni za njen račun biju i njene troškove plaćaju. Namjere Engleske su jasne: Ona hoće ne samo Njemačku i Austro-Ugarsku, već i svoje saveznike ratovanjem da umori. Jer kad to postigne, biće ona jedina u oblasti i moći da gospodari cijelim svijetom. Od vajkada je engleska politika bila na to upravljena, da na kontinentu održava ravnotežu sila. „The balance of power“ glasio je princip engleske politike, koju su svi njeni veliki državnici zastupali. Danas medjutim tumače ovaj princip Sir Edvard G r e y, palmerstovski epigon, D’ I s r a e 1 i i G 1 a d s t o n na taj način,što na kontinentu održavaju ravnotežu ne snaga, već nemoći i slabosih Stoga Grey u augustu mjesecu godine 1914. nije ni prstom maknuo da spriječi rat i stoga danas on radi svim siiama, da spriječi mir. Sasvim se pouzdano može reći, da i u Engleskoj kao i u ostalim državama sporazuma sve više sumnja u konačnu pobjedu, koju su tako svečano još i na svojoj konierenciji u Parisu proklamovali. Pri svemu tom od mira neće ništa biti, jer na engieskom zemljištu nema još nijednog neprijateljskog vojnika i Engleska još neprestano ratom zaradjuje. Engleska zaboravlja pri toine jednu stvar samo: podmornicu, taj mali, neugledni čelični brodić, prema kome je ona i sva njena snaga nemoćna. Ta podmornica postići će kod Engleske ono, što nisu mogie uspjeti zajedno ni Italija, ni Francuska, ni Rusija, ni Belgija. Doći će dakledan, kada će engleska oholost biti salomljena. Medjutim jednu stvar treba istaći. „Štampinu" vijest propustila je talijanska cenzura slobodno. To znači, da talijanska vlada želi pred svijetom da utvrdi, da je ona željela mir, ali da ga je Engleska odbila. ' Tom svojom konstatacijom pred svijetora pak izgleda, da Italija želi da priugotovi svoje istupanje iz obaveze od londonskoga ugovora, u kome je se obvezala, da separatno ne zaključuje mir.

MOLl PODUSUK. Humor sa engleskog fronta. Tomir kins uvijek je bio za humor raspoložen, đa, usprkos zbilji ovoga vremena, nije g nor ostavio. To dokazuju nekoliko kra: pričica, koje iznosi New-Yorški „Globe Tl je prvo anekdota o željnoj obrazovan Bierikanskoj bolničarki, koja je udomaćer i&svima engleskim rovovima. Jedna mlac H nerikanka, koja je tek došla iz Sjedinji Jh država, stupi u amerikansku bolnicu Neuillg, da pored vježbanja svoje dužnosi nauči bolje i francuski. Poslije nekog vn i|ena, po svome dolasku u bolnicu, sretr ra jednog poznanika. „No“, zapita je oi lapredujete li dobro sa vašim francuskii Vikom“. „Ne, sasvim dobro“, odgovo la melanholično. „Ja radim u jednom odj< |nju, gdje se liječe razbijene vilice*. Kod Kanagjana je svima dobro poznal o glupom stražaru iz Yorkshira. Prv fi, kad je stražario, vikne on jednom čai Ju, koji je prolazio, po propisu: „Ko j „Kanadska odbrana" bio je odgovo Idan trenutak trajao je mir, tada ponoprkshirac: „Ko je tu?“ „Kanadska odbn ponovi se ovoga puta nešto nestrpljivi pva pauza. Tada viknu stražar ponovc ^o je tu?“ „Kanadska odbrana, glupanel leknuo je časnik. Poslije toga i po tre V dugo ćutanje, za vrijeme koga nije bil fodno Kanagjaninu da gleda upravljen njega pušku stražarevu. Naposljetku oc pvori stražar jecajući: „Ja sam zaboravi< imam sada da kažeml* Karakteristična je slijedeća pričica nom londonskom mladiću, koji je pn

put bio na straži. Pukovnik ga je istom prekorio, jer mu odijelo nije bilo u redu. Malo poslije toga prodje pukovnik pored njega. Londonac ne pozdravi. Pukovnik se okrete srdito i prodje još jedanput pored njega. Ali se Londonac ni sada ne pokrenu. „Stotinu vam gromova, zašto ne pozdravljate!?“ viknu naposljetku pukovnik. „Tja“, odvrati ravnodušno Londonac, „ja mišljah vi ste ljuti na me.“ Slijedeća anekdota poznata je na engleskoj fronti gotovo o svakoj francuskoj bolnici: Posiije jedne veće borbe vrvili su mnogobrojni rar.jenici u jednu poljsku bolnicu, koja je bila daleko iza fronta. Prvo što je sa njima preduzeto, bilo je, da ih otjeraju u kupatilo. Poslije toga im je podijeljeno spavaće odijelo, i pojedini su se vojnici uputili u odjeljenja, koja su za njih odrijeđjena, gdje će biti previjeni. Jedan veIiki mlad čovjek nalazio se je medju ostalima, prošao je zajedno sa njima sve neugodne procedure, i podvrgavao se njima dragovoljno, i ako je izgledalo kao da se tome čuai. Kad je došlo do previjanja, začudi se službujuća bolničarka. „Vi niste nikako niranjeni!" uzviknu ona. „Tojanisam ni kazao!“ odgovori čovjek. „Ja sam naime pukovnikov ordonans! “ — Poznatu slavu, u svima engleskim rovovima, stekao je jedan od posljednjih brojeva jednog velikog iondonskog lista. Engleski listovi kao što je poznato donose u početku svojih redaka jedno za drugim više naslova u raznoj veličini, tu mogoše Englezi čitati: „Kralj Gjorgje steže ruku odlikovanim vojnicima“, i ispod toga: „Junačko djelo, koje je stajalo jedne noge.“

Ulični prodavač i pjesnik. U ulici Lothbury, koja je pozadi engleske banke, stoji jedan čovjek na pločniku koji na ledjima nosi veliku četvrtastu kotaricu. On prodaje čokoladu, komadić po jednu penu. Ali Wiliatn S h e p p e r 1 e y nije prodavac kao ostali prodavaoci. On je pjesnik. On prodaje čokoladu, da ne bi umro od gladi, ali njegov život je pun poezije. Najsiromašniji od svih pjesnika je izabrao sebi mjesto baš vodje u srcu City. Njegovo djetinjstvo nije proricalo da će on iza burze prodavati čokoladu, jer je bio porijeklom iz dobre imućne porodice. U mladosti je mnogo putovao po Francuskoj, Italiji i Španiji, i sve do 40 godine, nije umeo da se stara za svoje izdržavanje. Dotle se zanimao samo svojim omiljenim pjesmicama, naročito Horacijem, Danteom, Lope de Vegom i Musseora, koji su bili najbliži njegovom srcu. Ali jeđnoga dana je pogledao u oči gorkoj nevolji. Uzalud je pokušao da svoje znanje jezika korisno upotrijebi, i da kao dopisnik malih inostranih listova nešto zaradi. — Zarada je bila mala, nevolja je rasla, a on je imao još da se stara za ženu i dijete. Jednoga dana, je, sa svim utučen, tumarao po ulicama oko engleske banke, i na jednom mu pade u oči jedna poslastičarnica, koja je, kako izgleda vrlo dobro pazarila. Učini mu se da je to rad, koji vrlo dobro ide, a ne staje nikakvog duševnog naprezanja, tako da se pri istom čovjek može svojim mislima zanimati. Rješio se, da pokušt sa ovim, i kako je zarada bila još mnogo veća no što se nadao, to je ostao pri tome. I tako je pjesnik postao ulični prodavac. Dugo se nije znalo da je

je Shepperley pjesnik. On je pisao pjesme samo za sebe. Ati prije tri godine je izašla naredba, kojom se zabranjuje svaka prodaja na ulici u City. Tada se Shepperley pojavio sa svojom, punoin bola, malom pjesmom sa naslovom „Ribar smrti“, u njoj pjeva o ribarima koji vade lješine utopljenika iz Temze Pjesnik je pretpostavljao, da će ova pjesma dvostruko utjecati baš sada, kada je ovaj zakon izašao, kojem se mnogi, koji su na ovaj način skromno zaradjivali, dovedeni u očajanje i navedeni na samoubistvo. Pjesma je učinila veoma jak utisak, svi su se otimali za list, i posljedica bila je: da se ovaj zakonski predlog povukao. No više se nikom • neće dati pravo da prodaje po ulicama: „Kad nas ne bude više bilo, neće biti više ni uličnih prodavaoca u City“ rekao bi pjesnik ulice sa žalosnim osmejkom. Ovim dogadjajem otpočinje Shepperleyova pjesnička slava. Pozvan je da piše pjesme za časopise, i najzad da izda jednu svesku pjesama, koja je izašla u oktobru 1913 pod nazivom : „The Priestess of Ida“. Knjiga je imala lijepog uspjeha. Ona nema ničeg zajedničkog sa pariskom uličnom lyrikom, koja obično strogo kritikuje društvo i bohemski je raspoložena. Ovo je lyrika ako ne baš originalna, — ali prirodna, puna sadržine, privlačna i zvučna sa čovječansko-' vjerskom osnovom i po nekim klasičnim odjekom Shepperley i dalje nosi svoju korpu, ali sad osim čokolade, prodaje i sveske svojih pjesama. Propis o nošenjufbrade u Francuskoj. U toku rata je omiljena navika raznih vlasti u Francuskoj postala, da izdaju razne

zabrane. Najnoviji cirkular francuske vojne uprave, koji je okićen sa vazda paragrafa, podataka i potpisa naredjuje, da od sada način nošenja brade kod vojnika podleže strogoj cenzuri; lepezaste ili četvrtaste brade su u buduće zabranjene u vojsci I Ne tjera se tako daleko, da se francuskim ratnicima nošenje brade u opšte zabrani, ili da se traži od njih, da se svakoga jutra u rovovima pod vatrom neprijateijskog topništva lijepo obrijaju; ali lepezaste ili četvrtaste brade su strogo zabranjene, brada mora biti tako podšišana'da se završava šiljkom. Šiljaste brade su najnovija lozinka. Ko nema makaze za ovakovu operaciju, neka se za iste, kako to „Gaulois* sarkastički preporučuje, obrati cenzuri, koja se bogato snabdjela ovim instrumentima. Sad će nastati pitanje, zašto se baš samo šiljasta brada smije nositi ? Sa svim prosto, što drugi oblik brade spriječava pravilnom namještanju maske, koja štiti od plinova. Od sada će se poštovati šiljasta brada, lcao za vrijeme Henrika III. Za vlade Ludvika VIII nosili su se u Francuskoj tanki zavijeni brkovi, i raala tako zvana „mušica“ brada, i tada kao i u docnijem vremenu, postojala je neka vrsta cenzure za brade. Pod Ljudevitom Filipom, morali su činovnici, sudije u mornari da nose brade „Favoriten*. Tek je treća republika proklamacijom čovjećijeg prava, zavela slobodno nošenje brade, a Poincarevoj vladi je opet dodijeljeno, da brade šiša makazama cenzure.