Beogradske novine
[H
Br. 155.
RATNI IZVDESTADI. Izvleštaj austro-ugarskog generalnog stožera. K. B. Beč, 18. jula.
J^Bsko bojište: U Bukovini i u predjelu sjeverno od prevoja P r i s 1 o p prošao je jučerašnji dan bez znatnih dogadiaja. Kod Zabie i Tataro\va potisli su Rusl naša istaknuta odjeljenja natrag. Napađi njihovi pak na naše glavne položaje propali su uz velike gubitke po neprijatelja. Sjevcrno od R a d z i 'v i • 1 o w-a i jugo-zapadno od L u c k a. odbijeni su neprijateljevi napadi. Tailjansko bojište: U predjelu O r 11 e r a odbijen je neprijateljski napad na prevoj T h u rw i e s e r. Varoš R i v a, naš front izmedju prevoja B o r c o 1 a i doline A s t o e h a, kao i pojedini odsjeci u Doiomitima, bili su u živoj topničkoj vatri.
Na koruškom frontu traju topnički bojevi u odsjecima B e 11 a i Raibler. I Malburghett bombardovan je preko noći od talijanskog topništva. U F r a 11 e n g r a b e n-u (sjevero-zapadno od Pontebbe) čula se pred večer jaka borba. S naše strane na tom mjestu nije bilo četa u borbk Na S o č i razvilo je neprijateljsko topnBlvo, poglavito protiv mosne lirane » Q o r i c i, vrlo živ rad.
Jugo-istočno bojište: Ništa novoga. Zamjenik giavara generalnog stotera pl. H5fer, podmaršal.
bvještaj njemačkog admiralnog stožera. K. B. Berlin, 18. jula. L)»e 11. o. mj. bombardovala je jedna naša podmornica željezare S e ah a m *a engleskoj istočnoj obali. Izmedju 10. i 14. jula uništile su naše podmomice na istočnoj engleskoj obali sedaui engleskih ribarskih parobroda i dvije ribarske ladje. Dne 17. o. mj. napale su tri ruske letilice jedan dio naših pomorskih sila prl ulazu u r i š k i z a 1 i v, te bacile bombe bez uspjeha. Uslijed naše chranbene vatre srušila se je jedna letiiica, a druge dvije su se povukle. Izvještaj turskog glavnog stana. K. B. Carigrad, 18. jula. Irakško i perzijsko bojlšte: Nlje se dogodilo ništa osobitog. Kavkaško bojište: Na lijevom i deSnom krilu južno od C o r u h a položaj je nepromijenjen. U jednome odsjeku središta izgubili su od svoje žestine ruski napadi, pošto su ih naše čete sa velikim gubicima po neprijatelja odbili. 16. jula dvije neprijateljske letiiice baeile su u okolini bolnice i sanitetskih baraka na Oalipoiju 10 bombi, koje osim njekoliko razbijenih prozora, nijesu pričinile nikakvu drugu štetu. Druga jedna letilica pretjerana je poslije podne našom vatrom preko morskog tijesna. Na ostalim frontovima ništa novog.
' U&ojice na veliko. Mi se divimo francuskom narodu. Mi u opšte poštujemo svakog našeg protivaika; nalazimo, da je nemoguće suditi narode, koji su toliko dali čovječanstvn, kao što su to Francuzi I Englezi, prema ispadima njekolicine usijanih glava, koji sada daju ton u evropskorn cirkusu. Ali naročitom simpatijom moramo gledati Francuze, posmatrajući Jh, gdje se viteški, upinjući 1 posijedi)* snage, biju za neuspjela englesk3k pr*dizeča. Ml znamo, da su Fran-
BEOGRAD, srijeda, 19. jula 1916.
»1 1 • i»
dnevno u jutro, ponedjeljkom poslfje podn«.
Prodtjc * «: ■ Beograđn I ■ krajcvima m~ „ , Msjednutlni od carsko I kra- h n •Jevsklh Ceta po djeni od a HrvatakoJ-SUvoiriJi, BosaiHercogovinl I Dalmadjl po djead ed I h lcvaa evef podnUja . . . It h ..«i. Oglajrf i
Prctplata: za 1 mjeaec a Beograde I a krajevtaM aapoajedaatiir. od carako i kraijevsklli teu K M u Hrvatakoj-Slavouiji, BoaatHercogovtai I Daimaciji * tavaa ovog podrta> , . . KP eijeiriku. —■■ i
HredaiOtro < BROORAD, Vnka KandtMa aL 10 Telefoa brol 07. — Itatoa«, Mtataa}e ogtasa I pretptate: Kneu Mikpjla al. hroj M. Taietaa heej jfc
Godina II.
stari, urodjeni ratničkl duh. Mi dakle poštujemo ovaj narod, koji sada pušta svoju krv do zadnje kapi, mi sa ž'vim saučešćem pratimo njegovu tragediju. Alj tim većim gadjenjem moramo gledati na pojavu, kao što je P o i n c a r 6: treba biti do vrhunca nizak, pa da se u opšte može shvatiti tok misli ovog koliko beznačajnog, toliko nesavjesnog čovjeka. Bilo bi u opšte izlišno gubiti riječi o ovom čovjeku, kada on ne bi predstavljao jedan t i p. To je tip, kojemu se sada još jedino ima pripisati produženje rata, tip lično beskrajno slavoljubivog i u njeku ruku bezdušnog političara, koji videći da mu u povjesti prijeti posve negativan sud, sada histeričnim gestovima želi da otkloni ono, što ga neminovno očekuje: historijski nekroiog, u kome će biti rečeno. da je bio do zla Boga rdjav političar. Njegov povjesnički nagon samoodržanja uez razmišljanja, a inožda i sa njekim uživanjem u neograničenoj vlasti, poviači za sobom u ponor narodne milijune. Niko se sada u Francuskoj ne interesuje za povraćanje zernalja, čije je pnnovno istrzanje iz sastava njemačkog carstva Poincare u svome govoru o narodnom prazniku 14. jula označio conditio sinequanonza svršetak rata. Francuska zna tačno, da prvo nikada te zemlje neće dobiti, pošto bi takva odluka u inače mirnom, nacijonalno sažičenom, izazvala buru od nezapamćenog opsega. A Nijemci su danas možda od sviju ratujućih naroda najmanje iscrpljeni, raspolažu još sa mnogo više svježine i životne snage od samih Engleza, a u stanju su, da u slučaju nužde izbace još njekih tri milijuna, koje oni za sada još mudro štede. A francuski narod nema perverznu namjeru da izazove u tolikoj mjeri njemački „turor teutonicus“. On će biti zadovoljan, ako mu se vrati njegova domovina u onom opsegu, u kakvoin ju je zatekao rat, a to je opct uslov, koji će Nijemci, kao što je to naglašeno u kancelarovom govoru. kao što se samo po sebi razumije, sa zadovoljstvom ispuniti. Otkuda dakle to, da se u Franceskoj, u zemlji gdje se u svima granama života ispoljava dobri ukus, u zemlji harmonije i latinske oplemenjene uzdržljivosti, mogu čuti tako straŠno neukusne riječi, kao što ih je izgovorio Poincarć u svome posljednje m govoru? To leži u tome, što je oyaj rat pcstao ratom diplomata. Kabineti se bore jedan s drugim, pojedinci zloupotrijebljavaju vlast, koju im je idejalno raspoložena masa dobrovoljno dala, jer u francuskoj republici narod dobrovoljno daje vlast, — da bi produžili vijek svojoj ličnoj slavi. Poincarć tvrdi, da se on bori za ideju slobode, ili bolje rečeno, da se on i narod bori za slobodu. Ali šta se učini od te ideje, radi koje su se mjlijuni slobodnih gradjana odrekli svoga poziva, kad državnik, kojemu je narod podario cvaj veliki dar, ovo smatra kao njeku najprirodniju i najobičniju stvar na svijetu, te sa povjerenim mu životima i blagom narodnim raspolaže na način, kako nije raspolagao u cijeloj povjesti ni najapsolutniji samodržac, ni jedan Džingiskan ili Tamerlan. Ovi su samodršci zavisili od raspoloženja svojih gomila, morali su se jednog dana nadati kami ili otrovu, koja će osvetiti uzalud straćene živote. Danas narodi više nijesu puste i sulude rulje Tamerlanove, danas su oni uredjene i organizovane mase, a baš to čuva lude i lijenje diplomate, te se gube u f ako nevjerovatnim zahtjevima, koje im diktuje lični inat, a ne svjetsko-političko razmišljanje, a Već nikako prosvećenost, koja bi trebala da bude glavna odlika poglavara jedne slobodnc republike. Odveć nasposoban za zaključivanje pametnoga mira, odveć siromašni u idejama, da bi postavili kakvo izravnjavajuće, možda potpuno novo, evropsko načelo, koje bi pomoglo čovječanstvu, on se sa zadovoljstvom odaje snovima, čija J« nestvarnost oči-
gledna. O dveć plašljiv, da bi na vlacuzi već pri kraju svoje snage, znamo, da sadašnje razvijanje i zadnjih snaga satire narod kao njeka teška bolest, a vidimo, da narod bez obzira na taj bol cijelog naroda iznova pokazuje svoj stitu odgovornost preduzeo posao, koji je svakako vrlo težak, on gleda da umno otupi vlastiti narod, kako bi ga lišio svake oštrine, za slučaj, ako bi se on jednog dana htio protiv njega samog okrenuti . . . Ovaj je francuski diplomata dostojan drug ruskoga gjeneralisima, koji zadovoljno trljajući ruke, priča kako su cijele čete na njegovu naredbu jurnule u baruštine, gdje ih je čekala sigurna smrt. Ovakvi ■>rimjeri sadizma nijesu se vidjeli od vremena srednjevjekovnih endeinija, strahovitih zaraza, koje su se godinama vezivale za jedno te isto mjesto. Hiljadama se na bojištu otima iz grudi samrtni ropac, ali za izvjesne Evropejce to je kao njeka oduševljena zcravica na njekom banketu. Ovim svirepo-elegantnim riječima nijesmo se ni koraka približili novoj Evropi, koja se mora roditi iz pare prolivene narodne krvi, ako ne želimo da je cio ovaj rat uzalud vodjen. I suviše je prirodno, ako ovakvi dogadjaji kod naroda središnjih vlasti, kod kojih se već bilo probudilo razumijevanje za patnje ostalih evropskih naroda, nanovo rasplamte želju za ratom do kraja.
Uinovnici siomn Srblje. Jeđan od našili urednika obratio se je na jednog od najuglednijih aktivnih političara Srbije, koji je u posljednjim godinama zapremao vidjeno mjesto u svojoj otažbini, i ako obzirom nasvoje u v j e r e n j e nije pod prošlim režim o m stajao u prvim reiiovim.1 Na teinelju ovih informacija razdijelilt smo ovaj napis u šest odjeljaka, a uvjereni smo, da će srpski narod, koji je od prirode bistar i moralan, uvjeriti se, da smo u pravu, a da je sve bila z a b l u d a i I a ž, što mu je dosad posrestvom srpske štampe, agitacija i zborova bilo govoreno. I. Radikalna stranka. Kad je riječ o radikalima, to pod tim imenoin razumijevaino oba krila radikalne stranke — starije (fuzionaše) i mladje (samostalne) radikale — jer im je program, kako u pitanju spoljne, tako i u pitanju unutrašnje politike isti, a oba su krila podjednako bila pohlepna na vlast, na položaje u državnoj službi, na liferacije, provizije i koncesije, i oba su podjeanako lagala i obmanjivala narod, da bi došli do većine i do vlasti, a podijelili su se u dvije grupe zbog čisto Ličnili pitanja, jer za sve nije u isti mah bilo dovoljno mjesta. U oba krila radikalne stranke vodili su prvu ulogu neskrupulozni političari i obični demagi|zi bez šireg političkog horizonta, ni veće moralne jačine, većinom palanački advokati, (kojima je politika bilo sredstvo za zadovoljavanje ličnih ainbicija i niaterijalnog blagostanja). Medju radikalskim političarima, koji su od 1903. godine suvereno upravljaii Srbijom, nije bilo ni jednog čovjeka od velikog političkog talenta, ni velike političke spreme, ni ljudi jakog morala — sve su to bili ljudi najprosječnijih sposobnosti. većinom polutanskog obrazovanja, čija je glavna politička aktivnost bila ići po sreskim i okružnim zborovima i laganjem obmanjivati narod, a raznim koncesijama (davanjem opštinskih utrina državnih šuma, puštanjem osudjenika s robije i davanjem novca na zajam) privezivati za sebe pojedine bukače i prišipetije, koji su imali za sobom povlačiti seljake. Samo su se takvim sposobnostirna mogli najozbiljniji politički advokati i profesorčići dogurati da postanu narodni poslanici, ministri i što je vrlo važno, bogati ljudi. Cijcla Srbija zna, da je na pr. jedan takav politički političar, gimnazijski profesor prije desetak godina morao uzajmljivati na mjenicu da dodje u Beograd, a sada ima u Beogradu kuću, koju je piatio preko 30.000 dinara, gotovog novca i papire od vrijednosti od rtjekoliko desetina hiljada. To se nije moglo steći za njekoliko godina od profesorske plate i poslaničke dijurne! U ostalom radikalni i samostalski ,,političari“, palanački advokati i profesori. prije svega za njih „svetoga režima" nijesu imali, što bi rekao naš narod ni zašta da ih pas ujede, pošto su postali poslanici i ministrl, za njeko-
liko godina postadoše imućni ljudi. Koliko je nedostatak istinskog talenta kod radikalskih prvaka svjedok je i taj fakt, što za Pašiča, koji je više od 30 godina na Čelu radikalne stranke, ni sami radikali ne tvrde, da je politički genij, već samo ističu, kako je „baja vešt“, sposoban za sitne političke intrige i za pridobijanje Ijudi nemoralnim sredstvima: lažju i koncesijama. Kada je kralj Milan ustao protiv radikala, on to nije učinio iz njeke naročite mržnje prema njima kao Ijudima, već što ih je odmah prozreo kao politički nesposobne, a marolno nesolidne Ijude. Radikalski program, zasnovan na idejama, koje su radikali primili od ruskih socijalista i nihilista, nije ni malo odgovarao ni duhu ni p o t r ebama srpskoga naroda. On se mogao prilijepiti za nedoučena djaka učiteljske i velike škole, ali on nije mogao prianjati za srpskoga seljaka, koji je skroz patrijarhalan i koji ima sasvim drukčije pojmove o Bogu, vladaocu i državi od ruskih nihilista i srpskih radikala. Radikali nijesu seljake programom ni zadobijali, već lažnim agitacijama: govorili su, čim je godine 1881. stvorena radikalna stranka, da narod grca pod pritiskom poreza i da porez treba smanjiti na „dukat i cvancik", govorili i narod dražili protivu činovnika, koji su debeli i sišu narodnu krv, govorili su protivu gradjenja željeznice tvrdeći, da prvi pisak lokomotive znači samrtničko zvono za Srbiju, iznosili su kako je kralj Milan prokockao užički okrug i t. d., da bi se mogla čitava knjiga napisati o svemu, čemu su oni lagali srpski narod. Pa i pored svega laganja, oni nijesu bili sigurni, da će narod povesti za sobom, već se poslužiše još jednim nemoralnijim sredstvom — paIjevinama i ubijstvima, da pomoću terora zaplaše svoje protivnike u unutrašnjosti i da svijet zaplaše. Ovo su oni činili kad su bili u opoziciji i kad su bili na vladi. Dolazeći na vlast oni su upotrijebili još jedno sredstvo za pridobijanje seljaka i inteligencije, a to je korupcija: davanje opštinskog i državnog imanja, koncesija, velikih položaja bez obzira na školu i sposobnost. Tako su pod radikalima mogli postati viši državni činovnici, okružni načelnici, inspektori, načelnici ministarstava bivše kafedžije, kasapi, učitelji. Školovani Ijudi, koji su njima prilazili, pravili su za tri četiri godine nevjerovatnu karijeru u državnoj službi, kakvu ni u jednoj uredjenoj zemlji ne bi mogli ni za dvadeset godina napraviti. Naravno, da cio taj šljam i sve te karijeriste morali svakom prilikom braniti radikale i zaklinjati se u jedinospasavajući radikalizam. U ostalom, ovo kratko naglašavanje već poznatih činjenica, u Srbiji je već vrlo dobro poznato svakome, samo se može njeko zapitati: pa kad je sve to tako, zar u Srbiji nije bilo Ijudi, koji će to sve suzbiti i politiku postaviti na zdravu i moralnu osnovu, a narod obavijestiti? Tih je ljudi bilo, a to su na prvom mjestu bili srpski kraljevi, oba posljednja Obrenovića, a sa njim i jedna stranka, koja je htjela od Srbije, da načini zaista evropski uredjenu zemlju, napredna stranka pod P i r o ć a ncem i Milutinom (iarašaninom. Što oni nijesu uspjeli u borbi protivu radikalizma nije razlog ni u opravdanosti i jačini radikalnih principa, niti u sposobnosti i karakternosti radkalskih vodja, niti velike privrženosti srpskoga naroda radikalima, već u jednom drugom, vrlo jakom faktoru: u u ticaju spoljne politike. Snaga radikalne stranke nije bila u njenom osloncu na narod u Srbiji, već u njenom naslonu na Rusiju. Od početka stvaranja Srbije Rusija se miješala u unutrašnje srpske poslove hoteći, da ima Srbiju uze sebe, ne da bi učinila Srbiju velikom i moćnom, nego da joj Srbija, koliko može, pomogne ostvarenju njenih ciijeva na Balkanu, u ranije vrijeme protivu Turske, u posljednje vrijeme protivu Austro-Ugarske. Čim je Srbija svršila svoju ulogu ili Rusiji bila nepotrebna, ova ju je nemilosrdno napuštala. To je bilo 1812. godine, kada je mirom u Bukareštu Srbiju prosto pustila niz vodu, zbog čega je došla katastrofa 1813. godine, to je bilo 1878. na berlinskom kongresu, kada je htjeIa oduzeti čctiri okrugq, koje ie srpska vojska osvojila bila i pridružiti tiovostvorenoj Bugarskoj, i da nije bilo prijateljske pomoći austro-ugarskog ministra spoljnih poslova grofa Andrassy-a, Srbija bi tada ostala bez Niša. Pirota, Prokuplja i Vranje! Rusija se uvijek bojala srpskih vladalaca, jer je računala, da vladaoci mogu bolje i pra-
vilnije shvatiti interese svoje države nego narod, naročito jedan nov narod, koji nije kulturno razvijen, koji nema političkog iskustva, pa je računala, da će vladaoci prozrjeti namjere Rusije i uputiti srpski državni brod drugim pravcem, a ne onim, kojim želi Rusija, dok će narod, računajući na vjersko srodstvo, a nemajući političke uvidjavnosti, biti uvijek uz Rusiju. Zato je Rusija išia uvijek na to, da se vladalačka vlast u Srbiji ograniči i pomagala sve one političke težnje, koje su na to išle. Ruskim uticajem dobila je Srbija 1838. godine svoj prvi, takozvani „turski ustav“, kojim se kneževna vlast svodila na nulu. Tako je 1881. godine ona odniah prigrlila radikale, koji su htjeli da se kraijevska vlast potpuno ograniči: autokratska Rusija prihvata u Srbiji onu stranku, koja je postavila od uticajem ideje ruskih ni hilista najvećih protivnika carizma i autokratije u Rusiji! Ta veza izmedju radikala i Rusije bila je tako tijesna i silna, da je na posljetku postala fatalna po Srbiju. Tim se spoljnim uticajem može dakle očigledno objasniti, zašto su radikali postali značajni i sudbonosni faktor u srpskoj politici: Kralj Milan. razočaran u Rusiji i postavši otvoren i iskren prijatelj Austro-Ugarske. bio je protivnik radikala više zbog njihove spoijne, nego Ii zbog unutrašnje politike. Istiiia je, da su radikali od januara 1881. do oktobra 1883. godine uspjeli, da dobiju veliku većinu u narodu, što se pokazalo na izborima skupštinskim, ali je isto tako istina, da je radikalizam poslije ugušenja t i m o čk e b u n e (novembra 1883.) bio u narodu potpuno satrven, i o d t o g a d oba do današnjeg dana radikah nikada nijesu dobili većinu iz opozicije, već samo kad su dovodjeni na vladu ili poslije promjena na prijestolu (1889. poslije abdikacije kralja Milana. l.apri'a 1893., kada je kralj Aleksandar zbaci^ namjesništvo i poslije ubijstva kralja Aleksandra 1903.). Obrenovići pak sa svoje strane dovodili su radikale na vladu samo tada, kada su sticajem spoljnih prilika morali praviti koncesijc ruskom uticaju. Iz ovoga jasno izlazi, da je snaga radikalne stranke u naslonu na Rusiju; na vladi radikali su bili slijepo orudje u rukama ruske diplomacije, i pod radikalima je Srbija, u pogledu svoga samoopredjeljenja prestavljala rusku guberniju, a u opoziciji pak Rusija je pomagala radikale, intrigirajući pomoću diplomacije i evropske štampe protiv antiradikalnih režima i davajući radikalima moralne i materijalne pomoći za borbu protivu svojih protivnika, specijalno dinastije Obrenovića, u Srbiji. Rusija nije bila daleko od sviju nasilnih mjera, koje su u Srbiji preduzimate, da se slomi dinastija Obrenovića: ni od zaječarske bune, ni od Ivan-danskog atentata na kralja Milana, ni od najmrskijeg zločina. ubijstva kralja Aleksandra. Zato je razumljivo, što je Nikola Pašić, vodja radikalne stranke, došao do tolikog značaja u Srbiji, ma da gi, kao što je rečeno, ni sami radikaii ne smatraju za politićkog genija — jedino iz slijepe privrženosti prertia Rusiji. Kolika ogromna razlika izmedju ranijih naraštaja i sadanjeg radikalnog' Radikali se, da bi došli do vlasti, stavljaju u službu tudje države, bez obzira na interese svoje zemlje i na iskustvo svoje rodjene istorije. Srbija je svoje pozitivne, ma da skromne, uspjehe zadobijala uvijek kada nije vodila rusofilsku politikn. To je uvicijao jedan nepismeni, ali istinski genijalni seljak, Miloš Obrenović, kada nije 1828. godine htio poći u rat sa Rusijom protivu Turske, u koine je ratu Rusija izišla praznih šaka, ali poslije koga je Miloš, baš zbog svoje uzdržljivosti, bio priznat od Porte za nasljednog kneza Srbije, što je bio jedan dobar korak nezavisnosti Srbije. Isto je tako jedan samouk, ali istinski talentiran državnik Srbije, ilija G a r a š a n i n, odolio 1854. iskušenju, da pridje Rusiji protivu Turske (Krimski rat), zbog čcga je Srbija, na pariškotn miru 1856. učinila još jedan napredak u svojoj nczavisnosti — došla je pod zaštitu svih evropskih sila. God. 1878. Srbija je morala, pomoću grofa Andrassy-a da spasava krvavo stečena četiri okruga od Rusije. koja je Srbiju gurnula u dva rau protivu Turske. Ovo je uporedjenjc najbolji dokaz. sa koliko su pameti, morala i istinskoga rodoljublja naši precl vodili politika. a sa koliko sadanji radikali na čelu s N!kolom Pašićem.