Beogradske novine

dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Prodaje se: u Beogradn i u krajevima za- « > posjednutim od carsko i kra- Q JJ ijevskih četa po cijeni od u Hrvatskoj-SIavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji po cijeni od 8 h izvan ovog područja . . . 12 h

Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kraljevskih četa K 1*50 u Hrvatskoj-SIavoniji, BosniHercegovini 1 Dalmaciji K2'40 izvan ovcig područja . . .K3-—

== Ogiasi po cijeniku. ===== Uredništvo : BEOGRAD, Vuka Karadžiča ul. 10. Telefon broj 67. — Uprava, primanje oglasa i pretplate: Kneza Mibajia ui. broj 38. Telefon broj 25.

Br. 165.

BEOGRAD, subota, 29. jula 1916.

Godina II.

RATNI IZVJESTAJi. Izvještaj austro-ugarskog generalnog stožera. K. B. Beč, 28. jula. Rusko bojište: Na gornjem Czarny Czeremosz-u propalo je više ruskili napada. U predjeiu sjeverno od B r o d y - a nastavio je neprijatelj svoje juriše juče cio dan. ali sve do predveče nije mogao ni jedan korak krenuti naprijed, jer su ga naše hrabre čete jednako odbijale. Tek u jednom ponovnom napadu u masi predveče uspjeli su Rusi prodrijeti u naše položaje na drumu L e s z n i o w—B ro đy. Naše čete nastavile su borbu na južnoj ivici od Brody-a. Kod Pustomytya u Wolyniji rastjerala su c. i k. odjeljenja neprijatelja iz njegovih istaknutih rovova. Sjeveroistočno od S v i n i n c h a predusretnut je jedan lokalni prodor ruski protivnapadom. Oko polovine jula započeo je neprijatelj svoju ofenzivu u Wolyniji, poslije stanke od četiri nedjelje. Cjelokupan ishod iste daje se svesti na to, što je naš front potisnut na širini od osamdeset kilometara i u dubini od 15 kilometara. Ovaj neznatan dobitak u terenu iskupio je neprijatelj čitavim nizom teških napada sa užasnim žrtvama. Talijansko bojište: Na cijelom frontu nije bilo većih borbi. U kotlu Loghi jedna je izvidnica zarobila jednog časnika i 27 momaka. U predjelu Paneveggio trajala je jaka neprijateljska topnička vatra. Napredovanje slabijih talijanskih odjeljenja spriječila je naša vatra. Jugoistočno bojište: Nepromijenjeno. Zamjenik glavara generalnog stožera pl. H5fer, podmaršal. Dogaajaji na moru: 27. izjutra bacale su naše pomorske eskađre letilica sa uspjehom bombe na kolodvore, vojničke objekte i tvornice - u Otrantu, Mola Bari-u, Givianzzo i Molfetta. Naročito su opaženi dobri pogoci u Bari-u i to na kolodvoru, tvomicama i na gubernijskoj palati, gdje je primjećen i požar. U prkos žestokom pucanju i napadima neprijateljskih obranbenih letilica, povratile su se naše eskadre nepovrijedjene. Načelnik glavr.og stožera mornarice. Izvještaj turskog giavnog stana. K. B. Carigrad, 28. jula. Kavkasko bojište: Na desnom krilu odbila su turska izvidjačka odjeljenja neprijateljske pa-

Friedrich Wallisch (Beč). Pulne Ailjefke iz Srbije. Januara 1916. godine. # Zalazimo u novu godinu. Llaleko ođ kuće, daleko od moga staroga a i mladoga, nasmijanoga Beča, gdje me svaka ulica, svaki trg i svaki ćošak podsjeća na mladost i moje djecinjslvo, na doba, od kojega me vrijeme sa svojim silnim koracima svakim đanom većma uđaljuje. Započeli smo naš pohod u pianine Novopazarskog Sandžaka. Juče još r.ije bilo snijega, ali ga je u toku noći napalo. te se danas cio kraj bijeli, dokle god okom možeš dogledati. Jutro prekriijuje svojim nježnim bojama nebo i planinu, a iz daleka već naziremo poćlnevno sunce. Sa najviših visina spušta se postepeno rumena zora sve niže i niže, do u snježnu dolinu. F’osiije nailazi nježno zlatna boja mladoga sunca. ispred kojeg iščezava rumenilo i razapinje se nad sumornim zelenilom borove šume, kroz koje naš put vodi na više, U dugim, sivim linijama pješadija gazi raskaljeni drum u koloni po jedan. Srećemo grupe srpskih zarobljenika u suro-maslinastoj unifonni, a po nieke u narodnoj ngšnji, s obiju strana puta u jendeku sjede njekoliko Srba, knji više ne mogu đa hodaju; po njeki bi se opet teškom mukom podigao te bi produžio

trole, kojom je prilikom poginulo više neprijateljskih vojnika i jedan časnik. Na lijevom krilu i u središtu nema ničega što bi vrijedelo javiti. Malo-azijske vode: U Smirskim vodama dva neprijateljska broda potpomognuta ležačkim osmatračima otvoriše bezuspješnu paljbu na pojedine dijelove obale, ali su otjerani paljbom naših topova. Na ostalim bojištima nije se desilo ničega značajnog. Itifisfou prosrtii. Novi ruski ministar spoljnih poslova primio je S a z o n o v 1 j e v o nasIjedstvo jednom izjavom, u kojoj teži da ocrta osnove, kojima će se rukovoditi pri vodjenju svojfh poslova. Ova se izjava znatno razlikuje od mnogih izjava, što ih u toku rata odgovorni rnski državnici dadoše u govorima ili razgovorima. Čovjek bi gotovo mogao reći da je ova izjava proizvod sumornog i tužnog raspoloženja, toliko se ndlikur je uzdržljivošću, toliko izbjegava vclika obećanja i sjajne izglede na budućnost. U tome uvjerenju ne treba da nas ometne stara fraza da je Njemačka izazvala rat, u toku kojega je zaslužila žalosnu slavu nepoštovanja osnovnih načela civilizacije. Teško da ćemo u svima državama sila sporazuma naći ma i jednog političara, koji bi već danas imao hrabrosti da zastupa drugojače gledište o uzrocima i izazivaču današnjeg rata. Dvije godine rata prosto su kristalisale mnijenja u tim đržavama u pogledu krivice i odgovornosti, tako da će se nada na pravednije i nepristrasnije pogleđe u tome ispuniti tek dugo vremena poslije rata. Da čak i jedan ruski ministar spoljnih poslova može prebaciti Njemačkoj da je izazvala rat, to je možda najeklatantniji dokaz za činjenicu, da su laž i izvrtanje istine postali stalno oružje naših neprijatelja, kad valja svaliti krivicu sa sopstvenih ledja. Jer, ako se može reći da je jedna država već danas obilježena kao krivac za ono što se dogodilo u toku zadnjih dviju godina, to se može reći za Rusiju, čiji su državnici, a naročito Štirmerov pređhodnik, teško terećeni diplomatskim akoma, koji su u pojedinim zbirkama več davno predati najširoj javnosti. No izlišno je i bespredmetno prepirati se o tonie. Njeka Štirmer mirno skida sa sebe odgovornost za svjetski rat; danas takve izjave nemaju političkog značrna. Za sada nam izgleda mnogo značajnija činjenica, da Štirmer u svojoj izjavi odbija da se upušta u tretiranje pojedinih pitanja, od kojih dapače ni

slavensko ne isključuje pitanje. On se zadovoljava time da označi ciljem svoje politike krajnju pobjedu. A ovo je vrlo nejasna riječ, koja ne obavezuje ni na šta, ako se ne rastumači bližim pojedinostima. Naime, o suštini definitivne pobjede mišijenja se grdno mogu razilaziai. Rusija, ako hoče, može samu sebe i danas već nazvati, pobjediocem, titulu koju, kao što jo poznato, Grey traži za Englesku, te ne može oprostiti Bethmannu HoIlwegu, što on jednako govori o pobjedonosnoj Njemačkoj, te sa istim pravom, po kome i Talijani svakodnevno pjevaju u svojoj štampi pobjeđonosne himne. Ono što sebi Štirmer predstavlja kao krajnju pobjedu, to je novi miništer bio toliko pametan da ne kaže. Sazonov to nije krijo. Za njega nije bilo krajnje pobjede bez otimanja grdnib austrijskiii zemalja i bez osvajanja Carigrađa. Štirmer pak neće da se upušta u pojcdina pitanja sa, samo po sebi sasvim tačnim, opravdanjem da sad nije vri'jeme da se govori nego da se radi. No ovo važi sada isto kao što je važilo pod Sazonovom, ovo važi i za sve ostale sporazumne države kod kojih je rad generala i vojski uvijek izobilno bio propraćen dugačkim ministarskim govoiima. Sada se od sviju svojih savezničkih drugova Štirmer najedared prilcazuje kao bijela vrana, te neće da zna za brbljanje. A ovo ćutanje u 'remenu, lcada ostaii sporazumni državnici, toliko napojeni u toku dviju godkia frazama, koje već postadoše bljutave, nijesu više u stanju da lcažu i polcoju objektivnu riječ, ovo je ćutanje najznačajniji fakt u Štirmerovoj izjavi. Možda je preranc tamftčiti ovo kao da će se sad napustiti Sazonovljev kurs. Ali ipak čovjek ne može da se otme utisku, da Štirmer ne izgleda voljan da bez ikakvog .ograničenja primi Sazonovljevo nasljedstko kao i odgovornost za sve oile, ,sto je njegov preJhodnik označio kao ciljeve *uske poLitike. Iduči će mjeseci u ostalom pokazati, u koliko su imali pravo oni lcoji su u Štirmerovom ekspozeu gleuali približavanje stvarnijem shvatauju položaja. Stiirmerov program. Vladina izjava. K. B. Petrograd, 28. jula. Po povratku svome iz glavnoga stana, objavio je ministar spoljnih poslova, predsjednik ministarstva S t u r m e r, povodom svoga imeuovanja za ministra spoljnili poslova, slijedeću izjavu: Pozvan voljom imperator'ovom, preduzeo sam poslove ministarstva spoljnih poslova za vrijeme groznoga rata, kada su svi napori i sve misli ruskoga naroda upravljene pobjedi

nad žilavim neprljateljem. Tvrdo v]erujem, da će p o b j e d a bi t i n k s t r a n i Rusije i njenih saveznika, čije vojs-ke pokazuju sjajnu hrabrost, a ruske i-pobjede zadobijaju. Njemačka je izazvala ovaj> rat, a vodi ga sa potpunim nepoštovanjem civilizacije. Dao bi Bog, da ta zemlja i iskusi teške posljedice ovakvoga rada. Svi naši osjećaji moraju biti nadahnuti jedinom i snažnom mišlju — ratovati do krajne pobjede. Ja ne sumnjam, da će povjer’eno mi ministarstvo, sve što do njega stoji, učiniti, da ovim putem, onom stalnošću i vedrinom ustraje, koje đostojanstvu velike Rusije i odgovara. U ovom trenutku ja ne mislim upuštati se u pojedina pitanja, ne misllm dodirnuti čak ni, slavensko pitanje, i ako je njegova važnost neosporna, i.ako sam ja potpuno svjestan, koliko je opravdano interesovanje, što ga ovo pitanje u društvu izaziva. Jei* sad nije vrijeme razgovorn, već poslu. Ministar pređsjednik citirao je potom načelo starog kancelara Atanasija Čokolskog ordinata, koji je rekao: Voditi kancelarske poslove, znači imati bodro oko za svu Rusiju, koje neprestano ima da bdi, uz pripomoć Svevišnjega, nad spasom države. Ovo načelo neka dalde i danas, medju nama, važi u svoj svojoj snazi.

Dcošodišnjica rtrta. Članak „Wiener Abendposta". K. B. Beč, 28. jula. „ W iener Abendpost" piŠe: Ovih dana navršuje se druga godina silnog rata, kakvoga je zemlja ikada doživiLa i osjetila. U posljednjim danima te druge godine nalaze se Austro-Ugarska i Njemačka, a tako isto i njibovi hrabri saveznici, Bugarska i Turska, sa svom svojom boračkom snagom u borbi protivu nadmoćnosti neprijatelja. Neslomnjeni i ogromnom snagom idu oni, bez straha i uzdignuti, u susret svima protivnostima, dolazile one sa istoka i zapađa, sa sjevera i juga. U svojim hrabrim rukama drže oni neokaljani mač, ravs ji. onome čovjeku čvrste časti i odlučnosti, o čijoj je neustrašivosti i izdržljivosti nekada Horacije pjevao. Mnoge teške i sumorne odjeljke može ovaj rat već da pripovijeđa. I mi smo tako isto osjetili sudbinu ove željezne igre. Dragocjenu i plemenitu krv morali smo žrtvovati. Primorani smo, da se strogo odreknemo mnogog čega i da štedimo u našem dnevnom životu. Bez žalbi, s punim pouzdanjem u našu bogatu izvomu snagu, treba nam se pouzdati u našu dobru stvar, pa ćemo savladati sve opasnosti. U svima našim srcima još i danas žive one ozbiljne, skromne i pouzdanjem u Boga prožete rijeei Njegovog Veličanstva, kojima su prije dvije godine Najvišiin manifestom, i u maju prošle godine poslije nevjerstva Itj* lije, pozvani narodi pod oružje. Pouzdani osjećaji, da nijesmo mi razbuktali svjetski požar, nego da nam je samo ljubav prem-a našoj domovini, sveta dužbost da njeno tlo i pravo očuvamo i branimo, nalagala da se latimo oružja, daje nam čvrsto pouzdanje u konačni uspjeh i u mir, koji nam se iz daijine javlja. Neka naši privredno razvijeniji protivnici sve ono što su stoljećima prikup-

Ijali sada bijesnim raskošom utroše u skupo produženje krvavoga rata, |l oni će uvijek i neprekidno nailaziti na austrongarske narode, koji su spremni na .sve žrtve. Neka se u neprijateljskom logoru i dalje ispredaju mržnje i pakosne klevete, zlonamjerne bajke o našoj krivici za svjetski rat, ubjedijiva će sila biti uvijek vrio daleko od takvih pamfletniji tvorevina. Danas kao i prije dvije godine krijepi naše hrabre vojne kolone ona svijest, kojom su uvijek bile oduševljene prema Njegovom Veličanstvu. I tako nas završetak druge godirie borbe nalazi u ozbiljnom raspoloženju, lcoje teška sudbina rata nameće jednoj državi, ali i. u gotovosti da takvu sudbinu srčano'i s puno nade snosimo, i da čast našeg oružja u svom sjaju održimo do konačne pobjede. Ofcnziaa na zapadn. Francuski ratni izvještaj od 27. jula 3 sata po podne : Južno od S o m m e napredovali su Francuzi zapadrio od Es> treesa. Na ulazima ka Soyco urt*u traje puščana vafra. Sjeverno od Aisne navalill su Nijemcl u večer poslije žestoke topničke prip^eme na istaknuti ćošak naših položaja kod šumice B u 11 e s u okolici V i 11 e a u x B o i s. Napad je suzbijen vatrom naših mašinskih pušaka. U Champagn! poslije topničke pripreme na naše položaje zapadno od Prosnesa nastupi oko 10 sati uvečer jak njemački napad na širini fronta od 1200. metara. Odbijen je preprječnom vatrom uz teške gubitke po Nijemce. Pojedini napadačevi odjeli prodriješe u istaknute dijelove naših rovova, ali su protivnapadom ubrzo opet izbačeni. Na verdunskom odsjeku u toku je noći opet oživila topnička vatra na sektoru kote 304, u oblasti Fleury i La Lauffee. Francuzi su pomoću ručrilh granata imall uspjeha zapadno od Thiaumonta. Francuski ratni izvještaj od 27. jula, 11 sati po podne. Uobičajena topnička vatra na većim dijelovima fronta. Žestoka topnička vatra na desnoj obali M a a s e, naročito u odsjecima šume Fumin i Chenois. Vazdtišna borba. Prije podne oko 10 časova bacile su tri neprijateljske letilice bombe na C r ć p u e n V a 1 o i s, tri su žene povrijedjene a jedna je djevojka poginula. Rusijd. Djelimično ukidanje protjerivanja u Sibir. Kr“B. Kopenhagen, 28. jula. Ministar predsjednik Štirmer izradio je zakonsku osnovu, prema kojoj se ukida protjerivanje u S'ibir kao kazna za krivice poliiičke i vjerske prirode kao i za prosjake i skitnice.

RumunJsfcn l rnt. Alarmantne vijesti. Zvanična izjave „In d enp e d a n ce Roumei n’e“. K. B. Bukarešt, 28. julh. Zvaničan organrumunjskevlade „Indenpendance Roumeine' piše: Makar smo jučer opšimo dementirali sve izmišljene vijesti o stvorenim zaključcima, pregovorima i potpisima ugovora. Kraj svega toga proši-

put, poduprt od naših ljudi, dnk se drugi i daije previjaju u grčevima. Ondje se opet skrhao jedan konj; jednim >evolverskim metkom učinjen je kraj njegovim mukama. Ovdje ondje nalazi no već raspadnute konjske iješine, oko kojih se otimaju čitava jata vrana. Polako se komorske kolone tiskaju napred. konjska i volovska kola, jedno za drug m. Dokle god okom možeš dogledati, nema ni kraja ni početka tome nizu. Klecajučih nogu i zadihani, vuku se konji uz brdo, dok volovi provijantne kolone, koji su u ravnici uvijek polako ali pouzdano vukli svoj teret.'sada staju pa ih čovjek često za čitav sat ne može pokrenuti dalje. Samo mali, čvrsti konji tovaraši, u prkos teškome teretu, mirno i pouzdano gacaju uz brdo. N Što se više penjemo, to snijeg postaje sve dublji i dubljl. Sve jače i iače osjećamo zimu. Prsti utrnu a i strašno bolu kad ma šta dodirnete. Sve jače i jače bije zima u obraz. Ruke i noge da se smrznu. Sunčana svjetlost sve jasnije i jasnije prodire kroz zelenilo. Ona nam daje snagu, da povećanom brzinom podjemo na susret svjetiost’, koja će nam dati nove energije. I zbib'a. čim smo na njenoin domaku, bladnoća kao da pnpušta. Strme serpentine vode nas do jednog od sporednih vrhova planme. Prema nami i pod sohorn vidimo b! : ješteća snijegom pokrivena polja, iza posljednjeg zavijutka naiedared opažamo usred ove pustinje jednu kolibicu. To nam je prvi odmor. Ulazim unutra, čuč-

nem pored vatre, kako bi bar zagrijao dio tijela okrenut plamenu. Ruke me više ne bole. Ali, čim bih se dohvatio torbe, da nješto založim, opažam da ruku ne mogu ni pokrenuti. Kao da su prsti paralizovani. Jedan drug, koji /eć duže vreniena sjeđi pored vatre, mora da me uslužuje. Otkopčava mi torbu i otvara konzervu. Tek posiije njekoliko ininuti u stanju sam da se služim svojim vlastitim rukama. Po prekidanju oclmora ubrzo već osjećamo sa zadovolistvom sve veću i veću sunčanu toplinu, dugačka nas serpentina vodi izmedju sjajnih snježnib polja, od koj h se odbijaju sunčani zraci. Na po njekim mjestima snijeg se sledio. To otežava kretanje i umara konjc i ijude. Iz snijega >zviruje zakržljalo drveće. U daljini pružaju se gustom šumom obrasli brijegovi. Što se dubije spuštamo, to je više mjesta bez snijega. Sve golo, suro stijenje. Najednom, kao iznenada nam se otvori pogied u dolinu, cilj našega današnjeg marša. Slika sputavajuće, plan : nske divljine. Na sve strane šuma i snijeg, kud g^d povledaš, ogromni brijegovi. Na padinama leže osamljene kuće. 7ar i ovdje žive ljudi! Poslije maloea odmora produžujemo put, satima naizmjence uzbrdo i nizbrdo, dok se naizad konačno ne spust : mo u doiinu. Na drveću još visi uvenuio Ii.šće. Dan se već primiče kraiu, posljednji zraci sunca na zahodu još dopiru kroz tamno lišće do nas. Najzad i njih sasvim nestane. Uživam u tihom

veličanstvu zimske večeri, gdje se na blijedom plavetnilu ocrtavaju pozlaćeni oblaci. Prate nas zvuci madjarskih narodnih pjesama; kad bi pjesma tužno i sentimentalno zavijala, shvatiii bi svu bijedu i žalost ovili dogadjaja, a kad bi se opet suludo smijala, čudiii bi se svoine sumornom raspoloženju. Poslije jedne sfare vojničke pjesme, čujemo onu novu „giorija, viktorija!“ Besmislena i jednovremeno puna smisia, ona je pratila vojnike na maršu kroz Belgiju, Poljsku i Šrbiju sa svojim stalnim refrenom: „Na dornu, na domu, opet ćemo se vidjeti!!“ . . . Stigli smo. Ovdje je sve spremljeno za nas. Koiibe od dasaka, toiiko pribijene uz padinu, da su skoro potpuno skrivene pod snježnim teretom. Iz njih prodire topli dah i miris jela, spremljme su postelje, stolovi i klupe, pa i staklena okna na prozorima, ta to je dom, opet jednom dom! Samo za koliko vremena. Č-udnnvato, kako se u ratu čovjek brzo navikava na nova injesta. Ono, nije, da u fakvim momentima, kao šćo je ovaj, isčezava žeija za domovinom, za Ijudma, zarad kojih čovjek živi. Ali čovjek ipak umije sebi stvoriti prividno đomaće ogii : šte. pa ma to bilo i u najdivljijoj tuđjini. Kad se naviknemo, da svakog dana gledamo iste oredmete, njekako se pripitomimo na tome injestu. a naše misli, koje bluđe ka domovini, zadržavaju se na spHjašnjostima našeg sadanjeg boravišta. te za kratko vrijeme za nas zamjenjuju pojam doma.

Sličica njekoga od domaćih, što bi je prikucali na prazni zid od dasaka, pi-, smo koje čitamo ili pišemo na primitivno izradjenora- stolu, čine, da inoramo i te predmete zavoljeti i sprijateljiti se sa tom grubom okolinom. Kroz prozor prodire blijeda mjesečeva svjetiost, njekako slaba pored svjetiosti lampe na stolu. Otvaram uska vratanca i izlazim napolje. Uslijed mirnoga vazduha ne osjećam u punoj mjeri hladnoću. S one strane puta čuči oko vatre straža. Unaokolo sve drveće, te drveće, crno u beskrajnoj noćnoj tmini. A snježna polja na visinama nješto su malo, sasvim malo svjetlija. Samo bi se s vremena na vrijeme nješto jaće zasvjetlucalo, kad bi se na njima vidjeo odbljesak topa, što djeluje negdje daleko, odakle se čuje potmuii grmljavina . . .

Oporuka t blikupa dra. Ivana Krapca. Na 20. ov. mj. je pried kr. kotarskim sudom u Djakovu otvorena oporuka (testamenat) pokojnog biskupa djakovačkog dra. Ivana Krapca, koja glasi: Oporuka. U ime sv. Trojstva: Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen. U podpunora tjelesnom i duševnom zdravlju izjavljujem ovim za slučaj s' - oje nagle i nepredvidjene smrti slijcdeće kao svoju posljednju voiju.