Beogradske novine

Izlazl:

dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslijo podne.

Pojedlnl brojevl: II BMfntt* 1 « kraJifliM zaptijednutl« •4 ul 1 kr. Cita p* cljapl (C . , , , 1 heluri U Hr»atakuJ-Jla*onl|l, Boinl-HtrcBjotlnl

Mjesečna pretplata: U Beepredu 1 u krulerlmt rapoaJndnutlM *d ^ .. S - 1 kr J* 1 * ? 1 *rapnu poltu . . if TU Booprftdu u doatuom u kut* .... 1(11 U Hrvatako J .SlftvonlJI, Beanl - H*rt*«ovM 1 DnlmaciJI %

li»l orog pndruljn pt cljnnl od. , . .12 helnra

U octollm krajevlma Auttro-ugarcK« raonarhljo K rU inostranstvn . i f i « • « a i • • 1 4*M

Oglael po cljenlku.

UrednlStvo: BE08RAD, Vuka Karadžlća ul. broj 10. Telafon broj 83. Uprava I prlmanja pretplata Toplićin venac bro] 21. Telefon bro| 25. Primanja oglasa Kneza Mlhajla ul. broj 38.

Br. 102.

BEOGRAD, nedjelja 15. aprila 1917,

Godina III.

Rotni izuještajl. izvleitnj nustro-užnnKoj Slavnoš stožera. Kb. Beč, 14. aprtla. Istočno I jugo-lstočno bojlšte : Nikakovih naročitih događ.iaja. Talijansko bojište: Talijani su razvili isto tako živu Uao 1 bezuspješnu letačku djelatnostNeprijateljske letačke eskadrc, koje su prodirale kod P I a v e i prema do!ini V i p a v e, protjeranc su od našili letača. Jedna talijanska letiiica strovaliia se kod Dornberga. njezitia je posada ttirtva. U prostoru Prosccca 1 kod P i r a it a printorali su naši odbranbeni topovi neprljatoljske ledlice na povratak. Botnbe su. kojc stt bacili TaJijani, ostale bez ikakvog ueinka. Našl su letači ttapall u goričkom kraju vlše neprijateljskih logorišta. Zamjenlk glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmaršal.

IzvjettaJ nlemnčkož vojnos vođslva. Kb. Berlin, 14. aprila. Zapadno bojište: S.ievero-zapadno od A r r a s a 1 S c a r p i nastupila je od jučer borbcna stanka. Dalje jtižuo navalill su P ttl? I e z i vrlo žestoko poslije veiike topničke pripreme 1 fo kod C r o I s i 11 es a i B u 11 e c o u r t a. ali bez ttspjcha. Kod nove navale zadale su naše čcte neprijatelju .vrlo osjetnc gitbitke. Na obiitt obalatna rijeke S o tn m c navalile su jake neprijateljske snage tt veče t opet protiv našib položaja kod S t> Ouentina. Ovi napadaji nijesu t:spjeli, a neprijatelj ne samo što .ic pretrplo vrlo znatne gubitke, nego je ostavio u našim rukarna zarobljena 3 ćasnika i 200 vojnika. Od 7. ov. mj. pucao Je neprijatclj bez cilja [ svrhe teškim topništvom sviju kalibara na unutarnje dtjelove S t. 0 u e n t i n a. Sudska zgrada, prvostolna crkva i gradska vljcćnica su već vrto teško oštećene. Front ujemačkog prijestolonasljednika: Od S o i s s o n s a do R c i m s a i u zapađnoj C h a m p a g n i trajc ' bez prestanka živl medjusobni torničkl boj. Francuzi su izložili histovijske gradjevine Reimsa vatri našeg topništva, jcr su u neposrednoj njihovoj bližinl postavill svoje topove- Na više mjesta odbijen! sn napadaji francuske pješadijc.

Pođiistak. B. S. Nikoiajević: Prolaće!... Uskrs! Zitna jo dotrajala; za malo pa ni traga joj neće biti. Nebo nije više onako tnutno i aiatmureno, u sunai njegovu ima sada višo svetlosti i toplote; daljitta se očistila od magle, vidik se jasnijo izrazio i pogledu je sad slobodan let. Kud god se upravi, gide god se zaustavi — svuda je laknulo, svud se odahnulo, kao posle svrgnutog bremena. Svežina je zadojila sve, u svemu se ogloda izvesna prenulost; svi su se predtneti unaokolo uzbudili, rasanili i počeli jače živeti: proleće! Pod živohoruitn zracima novoga sunca klija i pristiže nov život. Drveoe se resi lisnim čauricama, proplanci I osoji zaodevaju se svežom i otvoreno zelenom travom. Pogdegde iskrsne kukurek, pa čisto zapeva svojim prostodušniim crvenilom. Odnekud dopire blag mtris pritajcnih Ijubičica, u granju se naslućuje bliski po\Tatak kosova i slautja, udaljeni se odžaci spremaju da ponesu gnezda rodina: — proleće! Proloće!... Proleće!... Mi, koji smo mrzovoljni i neveseli, skronimo s uzana puta svakidašnjice, pa zadjimo u polje — u prirodu! Tu ćemo naći razonodjenja i utehe — tu gde se 6ve oko nas obnavlja i proobražava, i gde sve počinje živeti jednim prostranim i nabrizgalim živototn. To je „život stvari",

Austro-Ugarska o manifestu provizorne ruske vlade. Stanka u borbama kod Arrasa. — Žestoka topnička borba od Soissonsa do Reimsa.

Front vojvode Albreclua \vurttemberškog: U V o g e s i m a zarobile su naše napadne čete u neprijateljskim rovovima 20 francuskih vojnika. Na cijelom zapadnotn bojištu, osobito u borbenirn odsjecima vladala je povišcna lctilička borbena d j e 1 a t n o s t. Neprijaitclj je Izgublo u vazdušnoj borbi na 12. aprila 11, a na 13. aprila 24 Ictiiice I -1 osmatračka balona. Jedna neprijateljska letačka eskadrila ii n i š t e n a je nad Douai-om- Sdmo lovačko ietiličko odjelenje. koje je vodio konjički kapetau barun Richtliofen svalilo je 14 neprijateljskih !etilica; od rili je svaiio sflm vodj 3, a poriičnik Wolff 4. Istočno bojište: Na pojedinim dijelovima fronta podržavalo je rusko topništvo življu vatru. Borbe ispred položaja biie stt ncznatne- Alaćedonsko bojišt«: Nema ništa novog. Prvt zapovjednik glavnog slana pl. Ludendorff.

Pruziiik žlvota. Misao na dan svijetlog Vaskrsenja Hristovog. ,,Udje ti je, smrti, žalac? Gdje tl je, pakle, pobjcda? (I. Kor. XV, 55; Os. XIII, 14). Ponovo se nosi na današnji dan po zeiniji radosna pjesrna tt čast pobjede \ askrsloga Sina Božjeg, Hrista, „koji je smrću smrt pobijedio“. Raziiježu se liimne „slavlja nad slavljima“, himne najveće pobjede, u slavi o kojoj svijet nije znao i nezna. Svjetlo se prazmije „svjetll praznik“, praznik života, koji likuje nad smrću i raspadanjem. Pod zrakom proljećnjeg sunca, u prvorn mirisu cvijeća i zelenila, uz lako budjenje prirode i rnilozvučni poj ptica sreću se dva svjctla praznika, praznik Hristov i praznik prirode, koja se buđi ispod ledene kore zimske. I ijudi, i vaskrsla novonie životu priroda dirljivo se slivaju ovdje u jedno na torn uzvišenome praznovanju života. Sve je svjetlo, nrlado, svježe 1 čisto kuda god se okrene čovjck, sve puno likujuće radosti u naponu novih siia, u naponu probudjenog novog života... Sama soboin namiće se analogija onoga velikog momenta, kada je zemlja, oprana od grijeliovnih ncčistoća talasima

iz kojili se priroaa sastoji. On se pojavi s proleća, leti dostigna vrhunac, u jesen se juinori; tada zaspi, obamre — opet do prvoga proieća. U prirodi nema apsolutne smrti, ništa još u njoj nije potpuuo rinirlo. Kad je zima zaveje snegoni, život se njenili predmefa povuče u sebe, te nam izgledaju kao mrtvi; ali na prvi ogrejak topiijega runca taj život prezne i uzme mah. Priroda je tad za svakog puna uteiie. Motreći taj sveopšti život, tu duboku obnovu širom oko nas, i nahotice zaboravljaino ono što nas je ožalostilo. smećerno s uma uzrok svojoj ziovolji, tešimo se i — počinjemo se i sami obnavljati... ...Nas, koji smo irniogo prepatill I čiji su jadi golemi, — nas ćo prirođa uineti da uteši i okrepi. Kako je sve ono, što u posvednevnoni životn vara naše nade i arči naše napore, sićušno i bespredmetno u poredjenju s đirljivonr lcpotom prirode koja se obnavlja! Kako je svetao njezin rad na tome delu samoobnove i preporoda, i kako čovek postane UA’išen kad ga saoseti! Sve što je u njega lepo i čestito, probudi se tad i dobije nov polet; njegov se duh otrcse predraKiJtbv, misli mu se oblagorode i steknu onu štrinu, kojom se odlikuje prirođa u svim stvaranjima svojim. S toga je njen uticaj na čoveka toliko blagotvoran, i zato su sve one pesničke i umetnioke tvorevino, koje su njom nadahnute, tako neprolazne i sa\Tšenc. Prave umetnosti i poezije nema bez prirode; i kao što priroda njih dve čini istinitim i velikim, tako i fiovek kroz nju postaje bolji i veći. Ona }e čistilica duha čovečjeg, darivalica snage i Učiteljica kralje\-ske veštine: ume-

potapa, sva čista, blistava 1 nilada, preporodjena u nov život poslije užasa opšte propasti 1 smrti, radosno pozdravila Noja i njegovu poro^icu, — rodonačelnicu novog čovječanstva... Po čemti je tako radostan, tako neobično svečati, tako svjetao praznik Vaskrsenja? Zbog čega je hrišćanstvo okružilo i pridaje tome dogadjaju tako osobito poštovanje? Fakt vaskrsenja Gospoda Isusa Hrista iz mrtvfh zauzima u redu lirlšćanskih istina po svojoj dogmatičkoj važnosti specijalno mjesto: na njernu se. kao na snažnoj osnovi, u zaključnom rezultatu osniva istinitost i nepokol.iebljivost svega hrišćanskog po glcda na svijet. jer ,,ako Hristos ne vaskrese, uzaiud je vjera vaša“ (I Kor. XV, 17). No i pored važnog dogmatičkog značenja, taj dogadjai ima za čovječanstvo ogromnu psihološku važnost, kao fakt nesumnjiv i poražavajući po sili uvjerenja u istinitost i neposrcdnost težnje čovječje besmrću, kcje je svagđa prestavliaio i čini najstariju i najduhlju želju njegovog srca. naisvakidašnjiju potrebu svega njegovog bića, Bog. stvorivšt čovjeka ,,za ne truljenje“, usadio je u njemu duboku potrebu, svoje vrste instinkt besmrća, ii silu koga se čov.ick svagda kloni sntrti, kvalificira je kao odstupanje od norme. kao nesumnjivo zlo. I veotna je čudnovaio, da se na svint stadiiumima kiiiture. čak na najnižim njenim stupnjevima. ta potrc-ba osjeća i sazttaje u svoj sihii'. Gna, prema tome. ttije rezuitat kulturnog razvića. nego je svojstvena čovjeku po samoj niegovoj prirodi. kao takove. Ta potreba kao crveni končič proviači se kroz ovu istorlju reiivDa, čineći jednu od ltajvažniiih pozicija relieijoznog instinkta. i izražava se u hiljadu najraznovrsni.iih forama, pomoću kojih čovjck pokušava, ako ne baš i potmmo da zadovoljl svoju žedj ličnog besnirća, a otto bar u krajnjoi mjeri da stvorl scbi mogućnost srcćnog produženja svoga zemaljskog, a zatim i posmrfnog bitisania. Razlika izntedju tih dviju faza bitisanja teži svljestr se dotnininnima i prestavitl đrugu — posinrtnu fazu samo kao produženje prve. zemaliske, kojoj je u bitnostl analogičkn. Divliak s največim apefitom proždire tijelo svoga pobitedjenog nepriiatelja, u nadi da će uvećati svciu životnu snaeu posredsfvom primanja u sebe njevove snage. Tijelo untriog divljaka prilikom pogrebavanja snabdijeva se svim neophodnim potrebama, koje je imalo u zemaljskom životu — do lirane, konja pa čak i žene, lcako bi umrli mogao nrodužiti svoie nr.smrtno cgzisti-

ti, pomoću nje, uzdia svoj ž.ivot iznađ običnosti i dati mu jedau dublji smisao... Piiroda je dražesna Icti, kad je sve u Injoj upotpunjeno, i kad je svaki tijen prcdmet jdobio svoj konačan oblik i lepotu forme; u mirnoj zbilji, koja pod jescn uastupi kod tih prcđmeta, ima puno otmene rczignacije; a u zinvu, kad pod beliin ipokrovoni zadremaju polja, kada snegovi izravnaju rov sa drumoin i grane okite belim Jđćankama — priroda liči na božicu, koja je legla da otpočine. Pa ipak, nikad priroda nije lepša, nikad zanimijivija i poučmja, nego s proleća. Tad se u njoj na sve strano dela i privradjuje; njeno rastinje tada ponovo niče i snaži se; cvet se javlja s bojom i mirisom, grana s listorn, voćka sa zametnutim plodom. Svuda se Vidi i oseća jednodušan rad, koji goni napred, u vis, na svetlost; sve je povrvelo na videlo dana, da potl sjaje.m sunčevim živš i napreduje. Ta zajednička težnja za istiin velikim ciljem, taj opšti trud oko njegova postignuća — čine prirodu u to vremo idealnotn i savršenom. Otuda su njena stvaranja tako Veličanstvena, ohida one đivne harmonijo u njoj, i otuda one poučnosti koju priroda s proleća nu,di ljudtma... Čujino jel „Pogle, čoveče, kako sva moja čeda ■— moja sviona trava, moj veseli cvet, moja brsna grana — kako lepo napređuju i slažu so. Medju njiina nema tr\’enja ni tašte zavisti; svako ono ima svoju dužnost, svoj delokrug i svako posluje u svom pravcu. A cilj je jedan svima: sunce, krupno i toplo sunce, koje nas roditcljski greje 1 uliva nam život! — Sta tl pak radiš? Ti se gutiii u sitnicama, lutaš po

ranje s očuvar.jem sviju životnih udobstava. Stari germanski vo'jnik, koji pogine u borbl, prenosl se od strane valkira u Vaigalu, gd.ie u društvu s bogatima 1 drugiin, takim istim kao i on što je, herojima, produžuje on svoje vojnlčke podvige i nasladjuje se uživanjima u bogatim s divljači poljima Odinovitn. Pravovjerni muslimanin, — razniježcni ljubltelj Itarema, — poslije smrti preseljava se u društvo prekrasnih hurija i, na taj način, samo mijenja svoj predjašnjl harem na drugi, nesraamjeno boiji. Rcligijozni i žedni života Egipćanin brižIjivo balzamira tijeia svojih pokojnika u težnji, da ih sačuva ocj raspadanja, i podiže za njih grandijozne grobnice, lcoje prežlvljujii hiijadugodišnjice. Na višim stupnjevima kulturnog razvića Ijudi teže sazda'ti sebi. premda samo u iluziji, surogat bestnrća u svojitn slavnim djeiima, velikim tvorevinama. 2edj za životom, vječnim potputiiin živo’tom, toliko je silna u čovjeku, da se on ne može pomiritl s običnim i empirički nelzbježnlm faktom smrti, no u dublnl duše ssvagđa protestvnje proitivu njega svim silama svoga bića i, ma šta govorila objektivno-hladna nauka, protestvovaćo I nikojini se spoijnlm blagom neće moćl zadovoljitl sve donđe, dok se ne ,,isprazni“ taj „posijednji" i najstrašniji „neprijatelj" — smrt (sr. 1 Kor. XV, 26). Slobodoljubivl Helen, fini cijenitelj i pokloni.k svega lijepog i spoljnjeg, gotov je s radošću pretpostaviti sirotl, 'nikavni udio gladnoga, posljednjeg siromašk'a — carskome prijestolju u podzemnom mračnom s\ijetu blijedih sjenki Aidovih, — siromaška, u kome je nesravnjvvo nl s čim preimućstvo, — osiećanje života, saznanje, da je on ipak stanovnik zemlje, član društva živih, a ne mrtvih. Nasitivši se, i presitivši se života i njegovih naslada, oltladnjevši prema svemu, „što je pod suncem“, jevrejski car-mudrac, ipa'k. visoko cijeni taj život, to sunce, naiazećl, da .ie ,,psu živome hoije nego li mrtvoine lavu" (Ekl. IX, 4). Kod Diinitrija Karamazova, bačenog u tamnicu, prezrenoga i ostavljenog od sviiu, odredienog za progonstvo u podzemne rudnike, sami sobotn liju se oduševljeni ditirambi u čast: života, radi koga je on gotov primiti ma kalcve muke, iziožiti se ma lcojem ponižcnju, saimo da bi sačuvao to blaženo saznanje života, blaženo osječmije sopstvenog bića, da bi sam imao mogućnosti da svakog minuta oonovi sebi: ,,Ja sam“. ,,Mi svi znamo, da imamo umrijetl, ali ue vjerujemo u lo“, kako se p » — ■ iMWg —— ■■ i n n Mnm stranputicama i bogazima prazne običnosti, i trošiš u Iudo svoju lepu snagu. Ne umeš da praštaš, no znaš trpeti, nisi moćan uzdići se. Nemaš oka za ono što je veliko, jer si obnevideo gtedajući sićušne stvari; ni u srcu 'tvom nema mesta za što vcće, je.r se do vrška napunilo malenkostima. Kamo ti cilj u životu — đostojnlji, uzvišeniji cilj? Ako ga nemaš, potraži ga; ako ga vidiš koJ drugog, makar i kod neprijatelja, ne zavidi mu na njcmu, vcć mu pomozi da g a postigne. Ali ti nisi to u stanju, jer ti čak i prijatelju nenavidiš na takvom cilju i smetaš mu dospeti do njcga. Jest, jest — vi ljudi saino onda iskreno pružate jedan drugom ruku, kad se svi obrete u kalu svakidašnjice; i tada je ne pmžate zato, đa jcđan drugog izvučete iz gliba, nego da zajeđno ostanete u njenm... A kod mene je vidiš, čoveče, sve dmgačije. Sva moja čeđa — moja sviona trava, moj veseli cvet, moja brsna grana — bratski so slažu i dopunjuju. Medju njima nema vašeg gloženja, ni vaše zavisti; ona iđu zagrljena za suncem, s toga ih roditeljski groje i uliva im život, Jer sunce he greje onog, koji se krije od njega i ne uliva žJvot onamo, gde se beži od njoga...

Ti čoveče, koji nisi više pogražon i mrzo\T>Ijan, i čiji se duh ispunio vcličfinom prirode, — vcdar i preporodjen, istrajan i dobar, vrati se medju ljude, zagrli neprijatelja i praštajući približi se Bogočovoku, koji je tebe radi raspet... Hristos vaskrese!

tačno i vješto izrazio jedan francuski" pisac. Dok smo živi, tni ne možemo potpuno realno prestavlti sebe u vidu trupa, rcalno zamisliti stanje odlučenja od sopstvenog tijela. Oblik trupa, — bio on čovječji ili životinjski, izaziva u nama čuvst\ r o uzbtidjenja, straha i odvratnosti, kao gledanje nečeg potpuno nenormalnog 1 prema tome nepotrebnog za po-sitojanje. Takom se smrt ocrtava još od najranijih i najprimitivnijih stupnjeva kulture —• afrikanskih plemena. Po priči Hotcutota pošalje mjesec zeca trkom čovjeku s naredjcnjem, da mu saopšti; kako ja (mjesec) ttmirem i radjam se, tako i tl (čovjek) umireš i ponovo se radjaš. No zec je rdjavo izvršio dati mu nalog. Saopštio Je te riječi ovako: kako umire mjesec, tak» će umrijetl i čo-vjeJč, i više neće vaskrsnuti. Po priči drugog plemena — Amazulu, stvar se prestavlja ovalco: Vrhovno božanstvo Umkulumkulu poslalo io čovjeku kameleona s izvješćem, da čovick neće unirijeti; no kameleon so zatfreavao na putu, a Unikulumkulu je za to vrijeme promijenio svoje mišljenje I poslao za njim daždevnjaka, da objavi čovjeku smrt; t da.ždovnjak je ilošao ranije od kameleona i predao Atfučeni mu nalog. Karaktcristično je, cia se slične istorije iznose I u drugim dijelovima svijeta npr. kod stanovnika ostrva Fidži 1 dr. U tim naivnint pričama clivljaka jasno provejava jedna glavna misao: smrt je po.iava čisto slučajna, i ne izlazl, ne javlja se, ne potiče sa svim po neophođnostl iz pri-

Na taj aačin i riječ Božja, ! svcopšte saznanje čovječanstva saglasno svjedoče, da smrt ne treba đa postoji i đa ona, kao nojava nenormalna. kao zlo, irrta da bude utiištena. U vaskrslome Hrisfu „prvencu izmediu umrlib", mi imanio to faktičko uništenjc smrti, I radosno pozdravljamo prvu potptinu. a tako isto 1 jedinstvenu pobjedu nad thn iskonim neprijateljem čovječanstva. Vaskrsli prosiavljeni Bogočovjek razorio je dotle nerazrušivu kariku smrti, koja je cbavijaia svijef ( đao nesumnjivu snagu nadi našoj, da če Njegova llčna pobjeda posta'.i nekada pobjedom opštom, kolektivnom; faktičkom svojinoim 1 uživanjem svega čovlečanstva i čak svega svijeta u taj veliki I nepoznati nam momenat sveopšfeg preobražaja i pojave novog neba i nove zem'je, kada ,,će sa i sama tvar oprostiti od ropstva raspadliivosti na slnbodu slave diece Bo* žije“ (Rimlj. VIII. 21). Za danas pak, kad u svjetlom žartt lniščanske rađosti uz miadostnu i cvjetnu mciodiju prirode novome životu i mi „slavimo umrtvljenje smrti, uništenje pakla, a drugog novog, vječnog života — početak“ — ti

Bora Stanković: BeoSrcdsKe Setnje. * * * Jedva čekam da prodje ovo klanjo svinja i ovo nošenje i vučenje po kućama i kafanama butova svinjskih. redovi kajiševa od rebara i slanine. Prosto ne mogu da ih gledatn. Ne iz zavisti, što ja nisam ireo da kupim i donesem kući, nego što ine to oiera sa jednog mesta, gde sani odiazio, da odsedim svoje kancelarijsko vreme. Nije to biia kafana, ili koje drugo javno mesto već privatna radnja. To je bilo kod Gliše, moga zemljaka. .•■•’d mi. bivši čiuo/iilci izgledamo kao ono nekl od naših sugradjana po našim banjama ili po Dušanovoj ulici, koji sa svojim porodicatna zauzmu najbolja mesta u kafani, a poruče samo jednu ili dve kafe i tnaline sa vodom, pa celo posle podne ne dižu se i ne daju pravim gostima, trošadžijama da dobijtt mesta. Jednako ištu od kelnera hladnu vodu. Uzaiud im kelner po nalogn kafedžijinom, ne saino ne donosl „lilad ne“ vode, već je crpe iz šafolja i u kaf# irn meče čak i ricinus, opet ništa ne po* maže. Nikako se ne đižu i ne napuštaju re svoje stolove na nailepšem mestu. Tako sada 1 nas, bivše činovnika, mrko poglcdjuju kafedžije po kafar.ama i zaio sacia hvatamo privatJie radnie: bakalnice, krojačnice i druge trgovinc. f tamo u ćoškovima iii na stolici, ili na nekom sanduku sedimo. Cak i dodajemo uslužno mušterijama po koji espap, sa-