Beogradske novine

Izla*e:

dnevno u Jutro, ponedjeljkom posllje podne.

Pojedlnl brojevl: U BMimlu I u knjnlmi zapoijedautln od e: I kr. Ceta p« djonl oi. . . . 8 hotara U MrvatakoJ-SlaronlJI, Soinl - Hercigdrlnl I Dalmxl|l H ol|enl od‘. 10 hel«.

MjeseSna pretplata: U Baogradu I u kralevima zapoaJadMiUai #4

a. I kr. Ma za bojna I etapnu poitu. . 2'U Beograda sa doatarom u kuCu .... 3-50 U Hrratakol-Slarauljl, Boonl- Hareejorlnl I Dalmaoljf 2 60 Uo»taiimkr«JorluiaAaitra-a|arskeiiiMarfaljs 3 U 4-00

irrae orog podrutja p« djaal oi. . . .12 tiulara ua=-, : oglasl po cijeniku.

Urednlitvo: BEOBRAD, Vuka Karidžića ul. broj 10. Ttlafoa broj 8*. Uprava I prlmanje pretplate Topllčln vanac broj 21. Talefon broj 21. Prlmanjt oglasa Kneza Mlhajia ul. broj 38. Tafefon br. 248.

Godina 111.

Zastupnici ruskog radničkog i vojnog savjeta putuju u Stockholm. — Topničke borbe na zapadnom bojištu.

Ratni izvještaji.

izvještaj austro-uqarskog giavnog stožera. Kb. Beč, 16. juna. Istoćno I iiifjo istoćno bo.H§te: ^Jitšta ttovoga.

Pcdiistak. BDra Sranković: Beogradske šetnje. Nove CrkveSuda Je najlepše otlći 1 sedćtl u teinomcama pojedinih banaka, koje isplaćuju novčanc pošlljke, što stižu iz Inostranstva. Koliko zbog raznog sveta što čeka da primi novac, toliko i zbog ttantog činovništva bančinog. Sve iepša od lepših gospodjica i gospodja. Coveku tamo čisto omili život, a ne kao što i « kod moje kuće, žena mi zaudara na paprikaš. U onim mojim papučama. koie sain ja dovukao iz neke boinice I koje se pola prazne vuku za njom, ona lipi na one patuljke, šuo ih gledate u boJadisanim slikama po dečijim knjigama. Ono malo kose što joj ostalo jednako, »ko joj od nje ispadne koji pramen, on se uvlači i uvija za vratom u kao neko hlupče, koje treba da joj prestavlja Ojenu pundju, a koju ona još sa čela povezoje maramom. A one ispale ključne kosti, jednako pokriva nekirn šalovima zatvorene boje, koje je od celog namešraja samo to sačuvala, pa to ko „čuma decu“ jednako vuče za sobom. I tek je samo čujete, ako koji od dece hoće da potrči boso ili malo otkrivenije, ona vlče za njime i vraća ga natrag: — Deso, Cano!... Ne dolikuje se fnko ići... ’ — Kako ,,ne dolikuje“ se? Vldiš £ol!ko su sad skupe cipele i cstalo? 1 onda zašto deca malo l bosa da ne.noIrče i idu bar po kućl, ako ne na ullci.

Upropasiltelli Srbife.

Ona me tako pogleda, da taj njen pogled jasno govori, kako sam u njenim očima toliko mali i propao, da nisam dostojan ni „svoga mnjenja“ da imam, a kamo li još i o dečijem vaspitanju da govorim. — Ti ,,moju“ clecu (dakle ni decu | ml nedd da su ,,moja“) da ostiaviš. Jer ti sl sebe tako lepo „izveo na put“, da ako bi i nJih samo u jiola tako kao sebe onoga ,,drugoga“ da one „diruge" kada I to celoga dana, — bilo dcci, bilo komšikama i u svakom nienom govoru to upletanje i dodavanje te svoje tizrečice ,,ne dolikuje se“ to se je uvek, uvek samo na mene odnosilo i značilo je: ,,Ne dolikuje se, ne doliknje da čovck oženjen i već u godinama i sa tolikom decom ide sam i švrlja koje kuda. Ztia se kako trcba domaćin čovek da živi. Ođ kuće do kancelarije, od kancelarije pravo kući. Ako mu je do šetnje da uzme lepo decu za ruke i sa njima da izidje. A, mislini ja u sebi: nije to zbog Ijubavi prema deci da muž treba decu u šetnju da vodi, već zbog onoga ,,drugoga“ da one „druge" kuda ga vide sa decom, da onda po veličini dečijoj uvore se koliko je on več star i da se uzalud ne zamlaćuju i ne nadaju čemu od njega. T bre bra'te, od kada se venčasmo, otkada održah zadanu joj reč i ne slagah. (A na to moje jedanpui u životu poštenje, jedanput u žlvotu održane reči evo dosada sani platio dvadeset ili trideset hlljada kruna i ko zna koliko ću još plaćati) od tada opet kao da je ona bila zadala sebi neku reč i 'evo Jednako uporno, dušmanski Je održava, jer od tada, ni jednu od svojih druga-

jadne drvene krstače loirie i nest;iju ib', brišnći timo i posMjedtije oliiiježje zcnnih ostalaka onih, koji su ostali u Srblji i koji još i ne ztiaju, da su njihove mile i drago prije vremena liogom gunmli u grobove oni, kojiina je narod Srbije sve svoje dohro bio na poštenje I savjest povjerio.... Pa ko su ti grozni Ijudi, kojima je toliko biio sla'o da svpskt na r,d upropaste? Sv'aki će se odmah sjeiiti, da su to oni ijudi, k<>ji Srbiji ni prijc rata nijcsu dobra željeli i koji su na njerioj propadi radili. To su oni IjudiT, za koje je čilav narod bio glupo i poslašno stado, koje su oni strigali, mučili 'pa i nož mu pod grlo podnosili. To su Ijud*, koji su 1914. godiue Čilavu Srbiju izveli na jednu stražnu i fuečuvenu klanieu, na kojoj je, koje od pužko i topa, a koje od strašnih bolještina glavom piatilo više od jednog milijima srpskib duša. To su oni Jjudi, koji su, kada je Srbija propala, na silu povukli za sobom sav podmlađalc srpskoga liaroda i od ifh regmta ostavili u Albaniji IG.000 kostura, a onaj mali ostataK potrpali na niorske Lro'dove, gdje su ta jadna đjeca, skapavajući od umora, bolesti i gladi, umirala i tako bacana u rnore za hranu morskim ribaraa... To su i'V.vđi, ali no: to nijesu Ijudfj to su životinje, to su diviji zvjerovi, koji srca i duše nemaju, koji poslije svib ovih do neba vapijuAih grjehova uživajil it tuđjini siti i na.piti, koji su, a takvili je dosta, ostavili ženc svoje w Srbiji, a ovdje đohvafill posljednje sokačko bludnicc i žive sa njitna kao da su' vjenčani. Neeu više da govoiiin ja o njima. 0 njima, a njirna n iice/t'čkao je skoio sve ovo mnogi Srbin ovdjo, a lo jo sve napisao i štampao jcdan srpski novinar, kome su' ovakvi zulumi bivšib narodnib p osl a«ii ka Srbije dod'jali. Evo šta o njima veli urcdnik ]>eogradske ,,Š(ampc“ Sveta J a k š i 6 n svome, ovdje u Ženevi štampanom radu „Pisrno Srbima u Solumi": ,,'Ova giupa poslanika rckvirirala je uz put đržavna i privatna prevozna srodstva i žandarmi, siloin prigrabljene vlasti, otimali su branu po selima, primoravali đržavne činovnike da ith služe, obmanjujući svakoga, kako je njih vlada poslala u Solun sa naročilun zadatkoin. Nekima od njib su putem poprskali đobro rica, sa kojima se kao devojkom družila i šetaia, ona ne pusti ni da joj priviri u kuću, a kamo da se još i sa mnom upozna. Sa svima koje su bile malo lepše, pozavadi se i prekinu svako dalje 'opštenje i poznanstvo. I cela joj se onda | njena porodica pretvori u neike babe, strine, tetke- Sve grbavo umolano u šalove, povezanib glava, tieke zbog žalosti zbog smrti nekog njenoga što je pre petnajcst godinu. umro, a neke zbog večite glavobolje i promaje. I u jutru, na podue, u veoe koja god od njih dodje, čućete kako ulazeči i zatvarajući sobom, ledjima vrata veli: — Gino, čedo ja bila na grobliu pa evo kod tebe.., — E, ej ti! — Prekinu me sada žena koja dosad stojala više tnoje glave i čitala šta pišem. — Piši ti ono, Što si započeo, i kakav si naslov meto. A ne ovo drugo, ove iamilijarne, privatne stvari. I odmičuči se, da mi vratl miio z-a drago, poče mi se kao rugati. — I gledaj da ti tvoji ieljtoni što 'duži budu- Meći što više dijaloga, crtice, usklike i i)rekide, da bi što duže ispalo i što većl honorar dobio. Jer prošloga mescca krasno si nuiogo zaradio: osamdeset kruna... ■— Kakvih osamdeset?! Planuii Ja na nju, ne uvredjen zbog male sume novaca, već što bi to dokazivalo njihovu malu literarnu vrednost. — Kakvi osamdeset, kada sam sw> i — ali brzo pregrizob jezik i zamuknuh progutavši rečenicu, jer se setim moje nesrećne strasti, da od žene večito prikrivam i smanjujem svoje prihodo i zaradu. . • - * *

uabijcni kofori obvezmcama državniiu i akcijama narodne banke i raznih kajišarskib novčanib zavwla i gladna i neo.ljevena sirotinja, iz se'a i varoši, koja je kasaia za njima, gledala jc u đva maba kako se iz lih koiera „narodnib“ prijatelja prosipa zlato. Od oliala Albanije pa đo današnjeg dana život i rad bivših narodnih poslarrika daje samo sliku ptoslib parazita. Oni su n lihmi ostavili smrdljivi t;ag svoga parazitskog života sa javnim prost'.tutkama, u kockanju, bančenju, svadjama i kafanskim tučama, kojima su prisustvovalc gomile sveta sa ulice.... U Nici su oni načinorn svoga živola po ulicama i nižim kćifanama za šareui svet, zaprepastili francuske vlasti i izazvali gnušanje svega boljeg fiancuskog sveta.. pokrivši nepoverenjem i život ono uekoliko sobdnib ijudi rnedju njima. 0 njibovom nedostojnom ponašanju postoje jzvcštaji francuskih viasti, koje svakorn boljem Srbinu gone krv u lice; a velika grupasvih t i h t i p o v a p o z n a t a j e tamošn jim bolnicama svojjm gadnimbolcstima. Od kako su rapustili otadžbinu, te goinile eksploalalora |naslavile su još u mnogo vcćoj i surovijoj niori svoje nevaljale i giabljivačke sis eme, jer znajn da svi oni, koji vide šla se radi, ma koliko da su nezadovoljni, nernaju načina da đadu izraza svome ogorče'nju. U sviiua varoširaa, u kojima Srbi u Evropi žive, oni irnaju svoju policiju, koja motri i čini u njihovoime svo, što može đa s p r e č i p o j a v u m a k o j e v r s t e o tp o r a“. 'Pokraj ovog javnog pio'iesla Sv. Ja"kšića štampao je još jodan ovdje lu’ Žencvi, u komc o lim naroduim poslanicima i ministrima kaže ovo: „iVIi u toj gomili ijudi, koji raskošno i razbludno žive u Nioi, ParUu, Marsclju i Ženevi, imamo samo b'vše članove Livše Skupšline. Oni stiiđauas prosti paraziti koji žive.od novca upljačkauog od našeg siromašnog naroda. Oni su naša velika i javna srantota, izuzimajući svega četvoricu iH petoricu, koji su se povukli u miran, i ako neradan život.... Još su gori i sramotniji orii, koji se zovu „miuisLit" i koji žive na KiTu. To je, sa jedniin izuzetkom, prosta ortačina uzut-paloia, pokvaronib i drskjih. Oni

I eio zbog iakve krasote i lepote kod moje kuće ja dolazim večito u trinajes't sahati. Ali se zato bar naplatimGeo dan provedetn sedeći po ovim bankama, gde se novac isplaćuje koji stiže iz inostranstva. Te banke se još iz daljine razpoznaju. Prvo se poznajn po prosjacima, kako su se načetali i poredjali. Odavna su oni crkve i njihove ulaze I porie napustili I prcsellli se ovamo, u knez Mihajlovu ulicu oko ovih banaka, pošto im se ovđe više rentlra. Jer kada čovek prima novac, pa još od drugoga, iznenada, nekako raskošnije i radije daje. I ne samo što se odavno prcselili kod ovih za njih novili crkvi, ucgo počeli onog bančinog momka, koji otvara 1 zatvara bančinc tilaze da podmićuju, da ih nc bi onom dugom, okovanom motkom kojotn diže i uvlači gvozdene roletne rasterivao, nego ih puštao da i tt samitn ulazima scde i ru prose. A unutra u samoj banci tamo je pravi raj J naslada. Čisto kao lz „Hiljadu i jedne noći“, dodje vam kno da ste ušli u nekl harem. Ncugoduo vas dlra onaj u sredi, okrennt ledjima i podgrbljen glavni knjigovodja kao Jedini od 'muških, dok se cela banka bcli i Šareri! od ostalog Činovništva, koje je samo od gospodjica i gospodja. Sve Iepša od lepše. A ovamo, spreda, na glavne ulaze, gde dolazi publika na prvom su mes’.u najlepše, najiskusnije 1 već odavna svikle kako na bankarske poslove tako na opštenje i dodir s publikont. Ona valjda tiajglavnija od svih njvh, odniali do blagajne koja prima od publike uputnice, ona najviše upada u oči. Treba samo da se pred vama ona

stt dugačkim prstiiua zgiaUli ka.su i vlast i drže ib oslanjajući se isključivo na s<oju besprimcnvu bestidnosl i na ćutaiija vrhovnog komaaidanta koga šiii krugovi Sinati'aju kao njibovog zaločenika... iJauas je javna tajna da sti izvesnf „tninistri" sa izvesuim svojim čfuornicfma i partizanima s’tvorili r.izne lif«rantske komp'anije, tt kojima str oni glavjii orlaci. Jednoj od tih kompanija ja oilj, da za dcset miliona franaka, većinoin uzctih u obliku bud/.ela, liakupnju n Aineiici, iingleskoj i Fmucuskoj razne robe, koja će biti prešno potrebna Srhiji, da je unesu u Srbiju Idući za vojskont (tako se ti glupacl još uvek nadaju) i daC je zcleoašlđ prodaju na ođu. Ministar fA iiancija pokupio je čilavu čelu srojib ro« d juka, kumova i prijatelja, većinom voj« nili obveznika. pa pootva-ao r.'/ua besy»o« sličarska mcs’a po Evropi i gotovo s a tx meslapopunio jctim špckula itima i p ir.i* zitima. Medju njima su većinom Jjucli asvim prosti, bezikakvespieinc i Lez poa.i i o jeziku zemlje u kojoj su. U Parizu je otvorio nadleštvo za izdavanje plata i pcnzija, u kome ima više čkiovnika, jaznovranih bogatih ljudi i paiti/a.a, koji suumakli iz vojske, nego što iraa Srba koji imaju da primaju plate i peuzije“. ELo, naiode u SrLiji, vidi sada ko to do sada upropašćivao i ko te joŠ uvek neprekidno uproprt-ćuje I Eto ko tc i da« nas još ovde pred strancima lako stra* hovito sramoti i obraz ti ka’.ja i pljuje! Mi smo ovde zaiobljeni, a ii si slo« bodan, jer si slobodan s; a note i nepo* štenja, kradje i pliačke, koja se ovde u tvoje ime vrši. Narna je ostao još ovaj put i način da ti odavde poručimo: otvori oči i progleđaj, pa v:di ko te je u' smrt gurao i kol ti i lclanas kopa grobiilcu'. tebi i tvome potomstvu! Tako ie pozdravlja Tvoj D uš a,n‘k

Povratak Njegovog Veličanstva u Beč. Kb. Beč, 18. juna. Njegovo Veličanstvo povj-atilo se danas u 12 sati u podne sa Svoga puta u Erdelj i u Bukoviuu natrag u Beč.

pojavi na rešetci i da primajući uputnicu od vas svoiim rumenim prstima ruke i kao tako nekako meko i slaiko, od čega i njoj samoj bukne ouo rumenilo na obrazima i pro'lepa vami: — Molim! Pa vi da odmali počinjete da zaboravljate gde ste, zašta ste došli, i Šta ćete da primite... Fbiblika koja pri tim bankama dolazi, gotovo je uvek ista. Žene. devojke, tek po koji tnuškarac, biv. činovnik ili penzioner. Ali najviše ženski svet- I odmaih svakad je Ta publika predvodjana n dve pole, u dva dela. Kao ( pre rata, i sada, i posle rata pa valJda i na onome svetu odrnah vidite dvc grupe, koje su večito odvojene. Jedna grtipa manja i zbijena jcdno uz drugo drhčući pogleduie kiroz rcšetke čekajući da se jednorn blagajne otvori i počne isplata. Kada ko od njlh preda svoju uputnicu ova brižtio, očajno prati rad činovnika, koJI uzlma tu njenu ispravu strepcći da onaj ne naidje, da nije štogod na toj uputnici neispravno. I čim počne činovnik duže da Je zagleda f sravnjuje sa tanio nekim svojim knjigama, ova se prcplašena okreće svojoj susetkl i već sa suzama u očima pita je tlho i u strahu: — Da neće ... — Je li vam u uputnici tačtto hne. prezlme i stan gde stamiiete?! — Da, tačno je •.. — E, onda dobićete novac. Ne bojte se. Hrabri je ova druga. — Ja sam prošloga nteseca imala jednu pošiljku I odmah, bez rečl isplaćcna mi je. — E Itvala vam! Hvala! Odahnjuje ova. — Prva mi je znate to poštljka.

Talijansko bojište: U r o m b o n s k o m o d s j c k u fzbacila su odjeienja 4. b o s a n s k ohercegovačkog puka lieprijafclja !z Jednog njegovog uporišta, zarobila 1 časnika i 28 ljudl, i održaha se u osvojenom položaju protiv više napa(Jru Inače ništa od zuačenja. Naćelnik glavnog stožera.

Izvještaj njemačkog vojnog vodstva. Kb- Berlin, 18. juna. Zapailno bojište: Front priJestolonasljednika R u pjprechta bavarskog: Na y s e r s k o m k a n a I u s obje slrane Y p e r n a, na L y s i i od L a B a s s 6 e do potoko S e u s e tokom HOĆi živahna topnička djelatnost- Jugopapadno od \Varnetona, istočno od fVermellesa i kod Loosa izjalovili jsu se engleiski izvidničkl napadi. Istočino od Crolsillesa nijesu kao ni jjiilašnjih dapa hnaia uspjelia tri enigleska jiokušaja, đa napadom zadobe lcrcna. Fi'ont jg'emačkog prijestolona»tteciiifka: ** ■ U vezl sa jutros uspješno provcđeiJin jireduzećem napadnih četa protiv Iraiicuskih rovova kod Cerny-a poia'čaia se vatra ovdje, a kasnije I u širokim odsjecima iroma na Aisni i u zapadnoj Champagni. Frout voivode Aibreclita v'firtfemfierškog: Osiin jedne predpoložajne borbe, Koja je povoljno protekia, jukakvih bltnih dogadjaja. Na ! s t o č n o m bojištu položaj nefeniijenien. Maćedonsko bojište: T ' 'Jugo-zapa.duo od đojransk'og jez er a odbile su bugarske straže viS«. engleskih napada. Pnri zapovjednlk g’avnog staiu pl. Ludendorff.

Neki Craogorac Vukelić (krsno ime je nečitljivo napsano) posiao je nredništvu sliiedeći napis, kojega iznašamo bez svakog komentaia jer Li tikav bio ncpotreban. Ženeva, juna, 1917. Ima jedan broj Ijudi. kojima je narod u Srbiji n svoje vrijeme liio poklo* nio iieograničono povjerenje, da ; a zastupa i u državi i pred stranirn svijotom. Tome broju Ijudi povjerio je bio narod u Srbiji suclbinu otadžbinc i sudbinu svoju. Opći napređak zernlje, imanje pojedinib Ijudi, pa i život svakog pojedinog gradjanina Srbije bio jo n rukarna ovih ljudi, koji su svim tim dragocjenim dobrima mogli, po s : li zakcna, raspolagati onako, kako bi kada našli za dobro. I ti su ljudi imali za ovo ogromno naiodno povjerenje da odgovaraju jedino zakonu i svojoj rođjenoj savjesli. Ali zakon sn đonosili, mijcnjali i tumačili opet oni sami, a savjest svakoga od njib Ijijase drukča. Opće zajedničke savjesii u njib nije bilo. A naiod u Srbiji, onaj narod, koji ib je do tili najviših položaja u državi na svojirn siabašnim i sirotim plećima donosio, koji im jc tu čarst i s’a . u poklaujao, koji je i suđbinu svoju siavijao u njibove ruke i neprekidno im kao liajposlušniji rob služio, taj i<arud u Srbiji nije bnao ni prava ni jnogućnostf, da nadz.iro tnigu o saraome sebi. Ta žalosna i teška islina postojala je još prije rafa, ona se još tačnije, ali ujedno teže i žalosnije, neprekidno potvrdjivala za vrijeme samoga raia, pa "ta se istina, šlo je najgore, ponavlja i danas, kada su ti narodni izbornici okrennli srpškom narodu i Srbiji ledja, otišli u dalekrr nepozinatu tuđjinu, karno su jeđan dio toganaroda lažnun obe'ćanji’ma povukli za sobom i tu ga ostavili po morskim ostrvima, kao u kakvim apsanama, da od gla'di, prljavštine i bolješt'ua skapava, a oni se pređali bezbrižnom životu i svima mogućim uživanjima, trošeći onaj grdni novac, koji su u ovo vrijeme od Engleza i Francuza uzeli u zajam baš za taj narod, a tome narodtl nijesir pružili ni prebijeue pare. Zato se ondje, jia onim ostrviina svakoga dana umnožava broj sipskih neopojanib grobova, na kojima se i one