Beogradske novine

SVEČANI PRILOO „BEOGRADSKIH NOVINA“ 17. AVGUSTA 1917.

Br. 225. Petak, 17. avgusta 1917. III. godina. Sadržaj: —w— 17. avgust 1717. 1917. Pukovnik Josip Paldus: Bitka kod Beograda 16. avgusta 1717. — —w—Značenje princa Eugena za flustro-Ugarsku. Ilustracije: Princ Eugen Savojski. — Beograd sa Dunava u XVI. vijeku. — Opsadni plan Beograda u godini 1717. — Izgled Beograda s napadajuće strane na Savi, kao i velikog požara nastalog eksplozijom jednog municijonog skladišta. — Princ Eugen u bitci kod Beograda 16. avgusta 1917. (Jtanaćenje mira u Požarevcu 21. jula 1718. — Današnji izgled Beograda.

DAN 17. AVGUSTA 1717 . 1917 .

Ovo je prvi put, što austro-ugarska oružana sila slavi rodjeni dan svoga sadanjeg Previšnjeg ratnog gospodara: tiašega cara i kralja K a r I a. I dok mi na taj dan ovdje u Beogradu svoje misli uzdižemo do Previšnjeg ratnog gospođara, dok mi Njegove visoke znakove gledamo nad razmrvljenim bedemima starog „grada Beograda", onda nas i nehotice zanese pogled natrag, u prošlost... Oriomu caru K a r l u, kome je slavni „Eugen, vitez ponositi, osvojio- i natrag pređobio — grad i kulu beogradsku". I suviše su jake dodirne tačke izmedju „nekad" i ,,sad“, a da se ne bi morale uametnuti svakome, tko i maio ima smisla za povjesne veze. Ponajprije ono spoljno, vidljivo: isti datum, stoljetna slava. To je bilo takodjer 17. avgusta*), a bilo je ravno prije 200 godina, kad su drevne i mnogo napadane tvrdjave na utoku Dunava i Saive, taj kamen medjaš na velikoj cesti naroda Zapada i Istoka — „Darul Djihad“ ili „Ratni dvori“, kako su ih Turci zvali otvorile svoje dveri vojsci habsburškoga cara, Karla VI. Usput budi spomenuto, da je Beograd u kršćanskom računanju vremena promijenio svoje gospodare ne manje nego t r i d e s e t i p e t p u t a, medju tima je tri put bio osvojen 8. oktobra**), i da je na to od naših četa oružanom silom bio prinudjen ne manje nego pet puta, a medju tirna opet dva puta na 8. oktobra. Ali nije samo poredba izmedju ,,nekad" i ,,sad" u spoljnosti ovih jednakih dana. Onda, prije više tiego 200 godina, prisilila je porta dunavsku tnonarhiju na rat, a to 'Stoga, što je porta nije slušala u tom, da odustane od svojih osvajalačkih namjera — a te su bilie uperene naročito na naše tadanje saveznike, mletačku republiku — potcjenjujući jako vojnu snagu habsburške carevine. ,,Pa šta da bidne, ako Švaba i krene u rat; on nema ni para a ni ljudi, jedva 40.000. A ja *) Vidi članak pukovnika Paldusa i pukovnlka Kerclinawe-a ,,Bitka kod Beograda 10. avgusta 1717," **) 8. oktobra 1090. osvojio ga je veliki vezir Ahmed Kopriilti (Ćuprilić), 8. oktobra 1789. maršal Laudon, a 8. oktobra 1915. mi.

ću naprotiv da na njega izašaljem 40.000 Turaka i 10.000 Tatara, pa da poplavim Ugarsku i Erdelj, pa da se tako dokopam opet svojih zemalja. što su mi po nepravdi bile otete“ poručio je Alrmed III. carskomu poslaniku, Fleischmannu. Nc liči li to na blagoglagoljive političarc kralja Petra, koji su brbljali o razdiobi slabc Austro-Ugarske i o tom, da se srpske

Princ Eugen Savojski. pokrajine, koje po nepravdi „čame" pod tudjinskim jarmom, pripoje „jedino spasonosnoj" kraljevini Srbiji? Nije li to isto, kao da bismo listali po sjedničnom zapisniku „Narodne Obrane?“. Dakako financijska je nevolja stare Austrije bila poznata, a većim se dijelom plenieniti vitez uzalud, iako džinovski, borio protiv hidre birokracije i nemara. samo da financijsku upravu postavi na zdrave tetnelje. Stoga je bilo prirodno, što se držalo, da je uz takovo

financijsko gospodarenje morala prema tomu biti i uprava vojske, koja fe — kao u v i j e k morala biti spremna, da na različne strane razvije front a to s tim više, što sn ovo uvjerenje potvrdjivali i različni viši činovnici sa svojim ma i malirn namrštenjem obrva ili crnim zlosluticama. A prije svjetskog rata isto je tako bilo unutarnjih zadjevica medju manje više neodgovornim i nezvanim političarima, politikanima i piskaralama, pa je njihova borba proti državnoj obrambenoj sili morala kod onih spolja izazvati osjećaj, kako je ova država za obranu nesposobna, slaba, razro-vana, na umoru i gotova da postane plijenom svojih vlastitih požuda za vlašću ... I oba pttta, tad prije 200 godina kao i danas, bila je to ista stara vjerna vojska, mnogo klevetana i mnogo pogrdjena, potput pastorčeta ni držana prema potrebi ni oprematra, koja je stajala na braniku carstva, koja je svoje posljednje, najviše, najvrednije, simbol svoga jedinstva i svoje snage, svoj mač održala o-štar i svijetao, te na „strašnonr rnjestu" l>ostojala i poput junaka u narodnoj pjesmi poplašila sve neprijatelje otadžbine, te na bedeme dušmanskih kula zabila svoje staroslavne pobjedne stijegove i još ih dalje ponijela u zemlju dušmanina... Petar Karagjorgjević nije mogao' „srpske pokrajine, koje čame pod tudjim igom“ pripojiti svojoj zemlji baš kao ni sultan Alrmed što prije dva vijeka nije inogao opet za svoje carstvo- osvojiti „po nepravdi otete“ zemlje; (tko medju ostalima da tu ne pomisli na Elzas i Lotaringijn?). Pa kao što je Ahmed III. nrorao da doživi, kako mu se prko-sni grad na Dunavu otrgao i pripojio habsburškom carstvu, tako je kralj Petar izgubio prijestolnicu i zemlju, pa sad kao kralj-izbjeglica daleko od dotnovine mora da živi o milostinji svojih poslodavaca... Upravo kao prije 200 godina nije neprijatelj ni u oktobru 1915. držao mogućim, da bi saveznici na očigled utvrda i jakili oružanih braniča mogli prijeći preko jakih riječnih obrana nakon savršenih priprema — ako i tre onako džinovskih kako je to bilo g. 1717. i da u smjelom naletu zaskoče iznenadjenog protivnika. Samo što su onda iznenadjeni turski riječni postavi, obuzeti paiiičnotn stra-