Beogradske novine

Tzlazer dnevno u )utro, ponedjeljkom poslije podne.

- Pojedlnl brojevi: I ■••(<•(■ > o kr«I«*lm« upoijvdnutlm 4 •0 •> > kr, l«U p§ efjanl *i . . . • • aiHtrtlJI

2 bsltra

MJesečna pretplata: " 57 ^ 2 WiW 35 r.'! saa-rr™!?:: 0 Inutranstva......

Ogletl po cljenlku.:

JrednlStvo: BEOGRAO, Vuke Keredžlća ul. broj 10. Telefon bro] 83. UpTava I prlmanje pretplate TopliSln venac bro) 21. Telefen br. 28. Prlmanje oglaea Knaza Mlbajla ul. broj 38. Telefon broj 245-

Br. 171.

BEOGRAD, petak 28. juna 1918,

Godina IV.

PODLISTAK Branisiav ćaflrov: Pomirenje. i. „Doputovao satn 11 Zagreb. Zeljell ste da me vidite. Očekujmi Vas još vederas. I. B.“ — Zatim je označena adresa, gdje je odsjeo I vrijeme za poslovni razgovior, koji je zamolila mlada gospodja. To bljaše njegova žena, ko« jom se rastavio prije godinu dana, kada Je 'pošao na frontu. Vera je pročitala pismo i dugo ga gledala, a zatim se vrati'.a u svoju sobu. Qna će se danas sastati s svojim mu* ižem I s njim ozbilfno razgovarati. To jće biti pitanje od kojega zavisi njihova sreća. Njiliova sreća! Te joj je riječi -bilo teško ponovlti. Udala se iz Ijubavi, priJe 4 godine. Sanjala je o svoj sreći. >A!i se nijesu ispunile njene nade I snoyl, jcr su se rastali Itladno — tnrzeći se! — Počlnio sam najveću glui>ost, Što sam te nzeo! — Neću nikad zaboraviti i kajaću še. dok sam god živa, što sam pošla !za t ef , _ , Osjećali su se nesretmm. lako su govorili jedno drugoin skoro svaki dan. Dna se bavila podučavanjem francuskog jezika i zasluživala 200 kruna mjeSečno, a on je živio na svomc Itnanju. iOdrekla se svake potporc. — MuškarCi su leteli oko „ratnc udovice“—tnlajde i lijepe — kao leptiri oko šarenog cvijeća ali je ona ostala hladna, kao „gruda snijega“. Upoztiala se liekiin Branislavićetn, kojl je prilično sentimentalan i inteligentan. ,On je tražio fcnu koja bi mu rnogla ipomagati i

tnislio je: ona če mi prevoditi, a ja ću to prodavati; te će s vremenom moći pisati i pripovijetkc. Sjajno! Kada joj je ott kazao svoje mlšljenje, ona ntu odgovorl: Promisliću! O takvim se stvarirrna mora promisliti! O, samo razmišljajte! — odgovori on. Nju prodjoše trncl, kada je čula ove riječl. All je razmišljala. Tamo je bila ljubav ali nesretna. Možda tne očekuje ovdje bolja sudbina? Ona je odlučila, da se rastavi sa svojlm inužem, pa je, zamolila za , 4 )oslovni razgovor". On je upravo došao ranien na dopust i ispunio joj želju. Danas godinu dana upravo su se rastali. — Božc, Bože tnoj, da li se barem promijcnio? Sigurno nlje! Hladan je kao i prije, jer ’sc ljudi kao on ne tnjenjaju! — potnisli ona. II. Po prilici oko 7 sati pokuca neko na vratima njegove sobe. Naprijed! — odvrati poznat glas. Ona zastadc pred vratima — srce joi jače zakuca * Tko je? Ta rekao sam već jednom naprijed — odgovori natporučnik srdito i dođje do vrata. Davno več bijaše nestalo Ijutnje iz nJcgove duše. On se sada sjećao nje — Vere, koju je jako volio. Ali ga je prijećio ponoš, posebni muški ponos, da se prvl pomirl. — Iz Zagreba je dobivao obavjesti, koje nijesu bilc povoljne za mladu ženu. To ga je jako boljelo, paralo mu srce. Ali, ona je sada pred njim, onakva ista kao i prije: vitak stas, blijedo lice. zamišljene, sanjarske oči. Slučajno je imala na sebe iialjinu, koja mu se boja mnogo dopatda. Slučajno! Hm! Tamno-jnodra sa

crnim nakitom i zlatnom narukivicom na ruci. To je prvi diar, koii sam joj dao pomisli on u sebi — dakle me još uvijek voli? Dobro veče Ivane! kako živite? reče mu ona i ne pogledavši ga. Vi? Izvolite sjesti, Vero! — odustl on tiekom, liladnoćotn i nastavi: Vi želite samnom da govorite? Stojiin na dispoziciji! čirne mogu služiti? On zapali cigaretu i baci jc. Zatim zazvoni po svog služaka da donesc sladoled i kolače. Njoj je bilo teško početi razgovor. Prije je mislila. da to ne će iči tako teško, a sada istotn uvidja da ne ide. Na njegovom se licu opažalo nešto primamljfvo i budilo u nje milost. Vidjelo sc, da je blijedji, mirniji i da mti je pogled- blaži. — Da nijeste tnožda bolestii? upita gia ona. — Da. ranjen sam, kako ste čull. Ležao sam u bolnici preko 2 mjeseca. — Odjc? kod kuče? Ori se nasmješi... — Tamo bili propao. Aii, našlai se dobra duša, koja me njcgovala. Za mc se zauzela gospodia Jelička; i ja sam joj veoma zahvalan. — Ali, zašto opet u bolnicu? zapita ona sva uzrujena, pa nastavi: Zašto se nijeste liječili na svome imanju? — U bolnici je bolje, ima bolničarka. Dalje nije htlo kaizati. Nije zato htio, jer je bki sam kod kuće, a ona nije bila kod njega; ona ga jc razumjola i oborila glavu ... Oni su se zakleli: da će se Ijubiti vječito. On se borio smrću, a ona nije bila kcd njcga. — Moram svršiti stvar, ne ćii jći! — pomisli ona. * a

ča; svutiki ko ih je sreo kupio je od njili lepirn prilogom cvetič, pa je tako po nekoliko puta priložio svoj darak. Gostionice su bile piine sveta, raspoloženje ie u svima beogradskim krugovima bilo najbolje. Ali se svaki sprcmao, da tek drugu polovinu tog narodnog praznika provede u pravom zadovoljstvu, u svečanostima, koje su bile spremljene. U ničim nepomućenom zadovoljstvu Beogradiajti su taj dan do podne proveli u prijatnom raspoloženju, nesluteći ništa, neočekivajući tiikakav tenenadni potrcs, radovali sti se, što će završetak tog diaitia, lepo letnje veče, provesti u raznim uživanjima. — A 1 i s u z 1 e d u š e d r u k č i j e h t c I c. Oko tri sata posle podne električnom brzinom pronela se po Beogradu vest o gnusnoin atentatu u Sarajevu. Ono opšte prijatno raspoloženje, kojc je dotle vladalo u svim beogradskim krugoviraa, za trcnut oka pretvorilo se u zaprepašćenu uzrujanost. U prvi mah se nije rooglo ništa tačno znati, toliko saano, da je atentat izvršen, ali protiv koga, i ko ga jc izvršio, liije se zmailo. Svaki je u toj uedoiuuici i s nekom zebnjom liitao kud je znao da sazna što tačnije. Jo-š je zai vrlo kratko vreme Beograd izgledao kao do podne, ali se brzo preobrazi. Oko 4 sata nijc bilo višc ni jedtie narodne zastave na ktićama, brzo je ncstalo onih okićeniii stolova na raskrsnicama. nije se ulicama vidila ni jedna devojka i devojčica sa oniin kotarčicama cveća a sve zakazane i spremljene svečanosti. 5 bez naročite narodbe, bile su otkazac ne, jer je tada bila već stigla zvaničiia, strušua Tcst, Uu sti u Savaicvu ođ zlikovačkc ruke poginuli austro-ugarski prestolonaslednik nadvojvoda Franja Ferđiiiauđ i supruga mu vojvotkinia Sofija Hobenberška. Ta tižasna vest uništila je svako prijatno raspoloženje. Prvi utisak te strašne iznenadne vesti bio jc porazan za sve bcogradske krugove, on jc izazvao gnuŠanje i opŠtu osudu. Dalje vesti, koje sn do u vcčc stizale, javljalc su pojedinosti tog licsrelnog i žalosnog dogadjaja i onc su u svakog mislenog ćoveka. da otvoreno reknemo, srvarale saimo duboku zabrinutost, nespokojstvo, začinjeno sve većim gnušatijem. Duboko u noć Bcograd je tog dana bio istiim živ, ali ne živ kao što je bio naviknut, svojim običnim spokojniin životom, ncgo pod teškim utiscima jednog retkog zločina, izvršenog protiv života onih, koji stt mogli samo dobro obećavati, protiv nježnili roditelja i protiv njiliove neja-kc dece. jcr je on od njih. dotle srećnih i veselih, stvorio ojadjemt siroead. — Mnogi su se beogradjani tih

teških tremitak'ai setili topčiderske katastrofe, samo što jc o v a, prema okolnostlma samog izvršenja, bila irtnogđ strašnija. Da. Beograd je. a s njinie i ccla Srbija, jcdnoduštio osudio gnusni sarajevski ziočin, on je iskreno učestvovao tada u žalostl, koja je iznenadno zadcsila n-arode susedue monarliije, alt ie -pored toga i u Beogradu i celont narodu u Srbiji izazvala najvećl bol vest, da jc taj gnusni zloćin izvršiia' s r p s k a r u k a, kojoj su s a m o z v an c p a t r i o t e, t i n a j v e ć i n e p r ij a t e 1 j i i S r b i j c i s r p s k o g n ar o d a, t u t n u I i bombc i r e v n 1 v e r c. Taj jc teret za sv-akoga u Srbijl otiih dana bio silan, svaki jc pod njint osećao i prcdvidjao, da će sarajevski zločin imati tcških posledica za Srbiiu i srpski narcd. I to se,- po nesreči našoj, strahovito obistinilo. Vidovdanski zlo'čin u Sarajcvu doneo je sloni Srbiji, svemu narodu u njoj itajcrjiijn ncsreću, a sve ovo d o š 1 o j e j c d i n o k r i v i c o m ou i h, k o j i s u p o tt e s r c ć i t a d a u p r a v 1 j a 1 i s u d b inom o ve napaćene z e m 1 j c. D a n a s sarajcvski z I o č i n o s ud j ti j e s r p s k i n a r o d ni n o g o s t r a š n i j e n e g o 1 i p r e č c t i r! g o d i n e, a <p r e s u d a n j e g o v a tckćcd'OĆL, — o n a ć e b i t i v r I o o š t r a a 1 i p r a v e d n a. Petog dana poslc sarajevskog zločina održfiin je n 10 sati prc podne u ovdašnjoj ritnokatoličkoj crkvi svečan parastos za pokoj duša austro-ugarskog prestolonaslednika nadvojvode Franje Ferdinanda i supruge njegove voivotkinjc Sofijc Hoheuberške. Umitrašnjost crkve je bila sva u crnini, a na sredini crkve katafalk, -pokrivcn svilenom odeždom. Oko katafalka su bile postavlieno palme i šest svećnjaka s velikim žutini zapaljenim svcćattia. Pa-rastosu su prisustvovali: prestoionaslednik Aleksandiair, ceo diplomatski kor, svi ministri, veliki broj drugili državnih dostojnika, članovi austro-ugarske kolonije i vrlo vcliki broj beogradskih ugleduih gradjaiun Po svršeuotn -parastosu primao je izjave saučešća otpravnik poslova austro-u.garskog poslanstva g. dr. Šfork. okružen činovništvom poslanstva. Dnbok utisak i iskreno saučešće izazvalo jc u sviitta beogradskim krugovima saopštenje koje je onih daua iz bečkilt listova preneto u beogradske listove. Li toin sa-opštenju javljalo se ovo: ,,Na đan izvršenog ziočina u Sarajevtt jtosle podne došla je brzim vozom iz Praga u Beč tetka dece poginulih \ isokih supružiiika, grofica Chotek, sestra knjeginje Holiettberške. Ona sc savetovala s dr. Stanovskim pa je tom prilikom odlučeno. da decu pripreine na šlo pogodniji način i đa im_jižasuu istinu saopštc postepeno. Kad su dcca uglodala tetku pojurišc joj kličući. TrlnaestogodiŠnjoj princezi Sofiji pade u oči ozbiljnost tetkina i ona će joj reči: „Titkice, šta ti je? Što si tužna?“

RATNI IZVJESTAJI. fzvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 27. juna. Kod Bezzecca, u doiinl Ečav e i na Zugni propala su talijanska izviđjačka nadiranja. Col del Rosso, oko kog se žestoka borba vodila. osvojile su 25. o. mj. r.a juriš slavne dlvizlie runolista i od tada ie on jakim snagama u teškoi bubnJarskoi vatri ponovo napadan. Za neprijatelja ie blo uzaludan početak, da svoiu boračku sposobnost mjeri s našim Salzburžaiiima, Kranicitna, Gomio i Donjo-Austriiancima. o č i J u su se hrabrost slomill svi napad L — Mladi pukovi 107. i 114., potpomognut! primierno topništvom u svima borbenim fazama. pokazaH su da su iednog duha sa svojlm oprobaniin lurišnim četama 59.. 7., 14. i 49. puka. — Neprijatelj je pretrplo velike gubitke u poginulim i ranienim a ostavio nam io mnogobro.iiie zarobiienike. Kod Ponte di Piave nepriiaielj Je pokušao da se u čamcima dočepa naše obaie: s a t r v e n j e. Načeinik glavnog stožera.

Col del Rosso zauzet na juriš. Veliki talijanski gubici.

Odluka,

Izvještaj njemačkog vojnog vodjstva. Kb. Berlin, 27. ju-na. Zapadno bojište: Vojne skupiue bavarsJvOg prijestoloitasljednika Rupprcclita t njemačkog prijestolonasljednikia.: Položaj je n e i z m i j e n j e n.' Zlvahna neprijateljska dielatnost sjeverJto o-d S c a r p e i S o m m e, zapađno od S o i s s o n s a i jugozapadno od Reimsa. Na reimsikoj katedrali zapaženi su i prepoznati opet neprijateUski osmatrači. Tecajem noćr ponovo je topnistvo u vezi sa izvidjačkitn bojevitna pješaj’dije nastavilo svoje djelovanje. Vojna skupina getierala QalP’ i t z a: Na Istočnoj oball M a a s e izvršili smo uspješna izvidjačka preduizeća. Sjeverno od S t. M i lt i e I a suzbijen je jedan jači neprijateljski napad. Od neprijateljskih bombaškilt letačkih eskadrl, koje su posljcdnja dva _dana u svrhu napada dopria do K a r 1 s'r u h a, Offenburga i I o t r i n š k o g inidustriiskog područja, oborctio je pet letilica. Naše bombaške letaoke eskadre napale su juče Paris!na putu onamo baclle bombe na neprijateljska željeznička stjccišta i 1 o 111 i 5 t -ae Poručnik R u m e y izvojev’ao je svojti 25. va-zdušnu pobjedu. Prvi zapovjcdnik glavitog stana pi. Ludendorff.

U danima, kadia na bojištima padaju posljednje odluke svjetskog rata, čini se, kao da se suviše govori o dia>loniatskim mogućnostima raspleta velikili borbi izmedju niairodd. Naročito engleski državnicl iipotrebljuju svaku zgodnu i iiezgoditu priliku, da se izjave o predmetu, i da na s-voj poznati podmuldi snačin nastoje, da iz lijihovih riječi proviri i to, lcako otti ne bi biii protivni diskusiji o konkrclnoj mirovnoj iponudi, koja bi došla od četvomog saveza. Beskrajni nLz opširnih govora Milncra, Baifoura, Lloyd Oeorgea i tako dalje, itna ttvijek isti cilj, da primona državnike iz neprijateljskog tabora na izjavu njihovih ratnilt ciljeva. Sasvim je prirodno, da se pri pitanju Hkvidacije svjetskog rata najčešće vraća frvrdnja, kako pobjeda orttžja ne inožc dovesti do konačnc odlukc. Prije kratkog v, • :ena k: n ie to general Smuts u jcđnom govoru, a od ttjega i njegovih drugova nije se nišfra drugo ni očekivalo. Potučeni neprijateU, komc prijeti posljednji ndarac njemačke gilotinc, uvijek če se držati, kao da jć nepobjedjen, ma kako dugo da još traje rat. Ovo izvrtanje činjenica treba on za jadno čuvanje svoga prestiža u sopstvenom taboru i za zaludjivanje onih neutnadaca, koji još uvijek dopuštaju, da im oni iz Parisa i Londona sipaju prašinu u oči. Ovih dana je njemački državni tiajnik za spoijne poslove, dr. pl. Kfihlmann, podlegao zamamljivanju, da izidje sa bojom lta srijedu. Pri otvaranju veiike politioke debate u Reichstagu dršno jo on ffovor, Itotno jo po cr»' , oj priiici bio glavnl motiv u želji, da pruži iscrpan opis evrcnpskog položaja. kao i u težnji, da pokaže spremnost Njemačke za mir. Pa ipak su Kiihlmannove riieči uzbudile duliove, i dalc ix>voda za živahnu diskusiju u sarnoj Njetnačkoj. Njcmački državni tajnik razvio je naime u drugom dijelu svoga govora tezu, da se kraj rata može postići samo pregovorima. Naravno, da je ova argumentacija izazvala protivljenje ne samo kod konzervativne stranke u Reichstagu, ncgo 1 kod svilt onih promišljenijih elemenata, koji su iz svjetske istoriie i četirl prohujale godlne rata naučili razumijevati, da ovim ratom može odlučiti samo mač. Još uvijek je — a to se ne može dosta često naglasiti — pitanje moći jedini trenutak, koji odlučuje sudbinom naroda. Specijaltto sada, kada se saveznici protiv sredoje Ev r rope ne bore samo oružjem, nego i cijelitn arsenalom svoje političke podlosti, zlobe i gusto satkanih laži, pobjeda na bojištl-

ma ostaje jedini faktor, konie ]>o njegovoj Idokazanoj snazi pripada vcće značenje, Hekatombe lju-dskih života u cvijetu mladosti bile bl uzalud žrtvovane, kad bl drukčijc stajalo sa posIjednjim rcgulisavanjcm borbe tiaroda. Ne može bitl naša sfrvar, da iznalaziino finese, sa kojima je dr. pl. Kuhlmann pokušao, da u drugom govoru popravlja smisao svoga prvoga govora. On i njegove pristalice trude se, da tumačenie ttjegovih riječi svodu na pogrjeŠno razumijevattjc i na okolnost, da u vezi sa rečenicania, kako se izteez iz rata možc naći ,,samo“ putem pregovora, sva krivica pada na suvišnu umetnutu riječ „samo“. U ovont smislu je i njemaoki državni kattcelar stavio u dnigu svjetlost govor svoga kolege po Kvanju, i tiine javnosti središnjih vlasti dao umirljiva oslgurattja o daljcm kursti njeiiili vodja. Sad, ili dr. pl. Kiihlmami pao ili ostao ti zvanjtt, svakojako će posljednja odiuka rata pasti na bojištu. Obzirom na sfrvvari koje se danas pripremaju sjeveroistočno od Parisa, i koje Lloyd Oeorge sant označava kao okolnost. od koje zavisi ishod rata, — obadva govora njemačkog državnog tainika nose karakier ol)ičttili cpizodfi. Jer u vrijeme, kada jc nsjteži dio ratničkog djela središnjih vlasti već gotov, bilo bi ludo otnetati ga. A više ticgo ikada važe danas djela — sve, a riječi — nišfra...

Teške uspomene.*) Danas je pre četiri godine osvanuo bio Beogradu lep lctn.il topao dan. Bila je neđeJja', a osim toga narođni prazmk, VKtov-dan, V">t je Deograd t-io spreman da svečano proslavi. Skoro u svima ulicama bile su kuče iskićene narodnini zastatvama i drugitn ukrasima, zakazane su biie razne svečanosti: svečana služba u sabornoj crkvi a posle njc veliki'.'Uarastos na maiotn Kalemegdattu iagJsnflim kosovskim junacitna i svimd.peglntiliin u dotadanjim ratovima, jevrejsko muizikalno omlađinsko društvo ,,Lira“ zakazalo je bilo posle podnc koncerat za narod u Dušanovoj lilici na Đorćolu, svečana prestava u narodnom pozorištu, veselo veče na Kdcinegdanu I t. d. — U jutru na svima raskrsnicama beogradskih ulica bili su postavljeni mali iskićeni stolovi, na njima kutiie, za kojitna su stajale ugledne beogradskc gospodje 1 gosipodjice da od mimoprolazećih prime Vklovdanski darak, ulicanna medjutim hitale su veselo dcvojke i devojčice s vrlo ukusno ukrašenlm ručnim kotarčicama, pimim raznog cv - e*) Ostavljeno narječje piščcvo.

Služak je donio naručeno. Do'k je on zastirao stol, pripovijedao joj je Ivan novosti i spotnenuo neke znatice. Oua se počela zanimatl. U govoru bi se zaletili i rekli jodno drugom ,,T i“ i tada došli u nepriliku. Siužak jc otišao. Bila je divna majska noć. On je zaboravio da upali svjetlo. —• Da, ali — zaboravio satn sladcled — biću tako slobodan — izvolite!... — O, moliroJ... Nespretrio, ali s velikom inarljivošćtt VTŠio je dužnost domačiua, i dodavao joj kolače. Ona ga je gledaia. Mislila je na sličnc večeri. Bilo joj je teško pri đuši. Sve to prije nijo voljeia, sada Joj je drago. On joj prtiži kolačc. Sjetio se, da ona najvoli te kolače. Ona ga pogleda i opazi sok od malina. Dakle je ipak mislio na liju. On dpsizi taj pogled i reče joj drhtavim glasom: — Izvolite soka od malina, kolača, koje vi najvolite, samo izvolite, služite se!.., Nije joj bilo moguće dulie izdržatl. On je stajao izncnic-djen i poleti za njoni (i hodnlk. Ona se bijaše naskmila na dovratak 1 plakaše... Sve tnu je bilo jasno. Ona ic shvatila njegov bol žalila ga ... Majske, crvenc ruže su tnirisale. Odozdo se čnla tužna pjesma o izgubljenoj sreći. Noć, čarobna. mirisna, pmiia mjesečine i čežnie pala ... — Mila, draga moja, povrati se! Černu razoravati život? — reče joj on i odvedc je u sobtt. — Prije sam tc okrivio, a sađa ne ču više — poče on ntolećim glasom — oboje stno krivi, nlsmo znali našu Jjubav. U društvu ®mo biii najsrećniji supruzi a kod kuće

snto sc svadjaii! Vjeruj, ja te Ijubitu više ttego prije. Ja sant uvidio poslije našeg rastanka. da sam izgubljen, pa sam čekao. Bio satn uvieren, da ne može ovako dugo potrajati i nijesam se prevario. Ona je sjedila i slušala. Još se čula pjesma tužna i boltia, kao iijen prijašnji život. Bila jc u nekom slatkom, opojnom snu. Dcšla je, da tražl riješcnjc, a o trnne nijc ništa govorila. Ova misao budila je u njoj ponos — Ne, nc, ivane, ne. Ja sc nc mogtt vratlti... nemoj... — Ne možeš? — upita 011 i proj blitedi. Ne tnožcš? zaklinjerii te, kaž! j Iskrcno. Ti ijitblš drugoga? Ona je oklijevala. Probala je rcći: d a i onda bi bilo'svršetto. On je stajao i gledao. Ona ttije tnogla da izdrži taj poglcđ. —• Ti 11 c odgovaraš? — rcče 011 iza malc Stanke. — Ti ntc ne smatfraš vrijcdttim? Ako Ijubiš drugoga, ttcka l>udc — ja nc mogu ništa. Moj je život izgubljen — mcni sc znat mjesto na bojnom polju. Nc ću da smctam tvojoi sreči. Mjesečina je obasjavala sobu i l>rcljeva!a se kao srebrenc niti. Tišina. Pauza. — Mojoi sreči? — Cuti Ivar.e'. ne govori! Ja Ijubim samo tebe - i .pade mu u zagrljaj O.na nitt poslijc tiijc kazala, .zašto je došla. Kada je služak došao'da počtsti sto. našao ili je zagrljeue. On je sumnjivo gledao i mahao glavom, dok su crvene majske ružc mirisalo, a odozdn sc čula bolna i tužna pjcsmiaj 0 izgubljenoj sreći, a noć puna mirisa 1 čežnjo padala na dvije s-ećao dušol,., .0, IJubavl! č