Bitef

nak na kraju po savetu bogova ipak kreće u rat protiv Troje. Milerova priča ima veći i za današnjeg gledaoca jasniji, shvatljiviji društveni smisao. Nije vise samo nepokolebivost ono dime Filoktet dokazuje svoju ljudsku veličinu. Drama postaje shvatIjivija zato što Miier konflikt glavne ličnosti nije rešio deus ex machina već pomoću ijudi koji u njemu udestvuju. Tamo gde je sve usmereno na rat, sva ljudska načela osuđena su na propast. U društvu koje predstavlja Odisej trijumfuje varvarska maksima: onaj ko nije spreman da übija, biće übijen. U završnoj sceni kad Neoptolem i Odisej mrtvog Filokteta unose u bitku ističe se još jednom veoma slikovito taj užasni životni stav. Pored izmena u vodenju radnje Flajner Miier je preduzeo i jedan d rug I. veoma odlučujući poduhvat. On nije mogao da postigne novi obrt u sadržaju ne menjajući lik naslovne ličnosti. Kod Sofokla ona je u skladu sa stepenom razvoja antičkog teatra koji još nije poznavao univerzalne karaktere zamišIjena veoma pravotinijska. Sofoklov Filoktet se žali na svoju nesredu, mrzi one koji su mu se zamerili i sa nostalgijom misli na voljeni za vičaj. On obaveštava o sloj sudbini koja ga je snašla, o jadu i tegobama izgnanika. Uprkos sopstvenoj nesreći, on se bolno dirnut seda Ijudi koji su, kako je saznao od Neoptolema, kao : on nastradali pred Trojom. Lidnost je kompono-

vana od tri jednostavna ljudska stava: jadikovanja zbog nesreće, moibi za pomod i povratak u domovinu, postojanost u odnosu na Odisejeva lukavstva, Opširno opisivanje prethodna dva raspoloženja služi tome da se što upečatl jivi je , kao ljudska velidina, istakne Fiioktetova nepokolebljivost. Na taj način ona postaje osnovna crta čitave ličnosti.

Flajner Miier daje Filoktetu nove osobine kojih nema kod Sofokla. Istrajnost junaka, kao suštinska nit drame, potisnuta je u drugi plan. Čitavu ličnost Milera je zamislio drukčije. Njegov lik ima unutrašniu duhovnu fizionomiju koja u velipim partijama monoioga dobija Menu izražajnu snagu, veoma desto nezavisnu od fabule. Njegov Filoktet ne mrzi samo Odiseja, kao kod Sofokla, veé njih sve, mrzi ono što je grčko. Grci su njegova istinska nevoija. U njima vidi utelovljene sve iaži, svu nezahvalnost i prostakluk. Njega je Grčka svojim težnjama ka velikom i lepom duboko ojadila. Grčka red za njega je iaž. »Laži, Grku« kaže on Neoptolemu. To je ogordena mržnja koja se neprekidno pothranjuje svakodnevnim mukama njegovog užasnog bitisanja. On ni kome ne veruje. Svakoj ruci pripisuje nedelo, u svakoj glavi nasluduje iaž. Za njega se sve zasniva na nezahvalnosti, lukavstvu i neistini. Čini mu se da se dobra delà nagrađuju podmukiošću i ozledama, dok od pravednika prave budale.

Werner Mittenzwei

64