Bitef

gledalaca, ali ipak, ništa tu nije odveć obavezno, i stvarno je u onoj meri u kojoj je stvaran naš nagon za igrom i sanjarijom. Makar na trenutak gledalac se može osloboditi svoje pogrešno shvaćene ozbiljnosti i prepustiti se čaroliji slika u kojima je oživljena legenda viteštva. Reditelj Luka Ronkoni konačno je i definitivno spojio gledalište i scenu, zamenjujući klasični, statični scenski prostor brojnim pokretnim scenama na kojima se prizori odvijaju simultano. Unutar jedne predstave reditelj je podigao nekoliko scena i oko njih nekoliko gledališta. Zajedno sa promenama koje se dešavaju na pojedinim scenama iznova se obrazuju i mala gledališta. Svi glumci su man je vise stalno na sceni što njihov zadatak čini veoma složenim i napornim. I gledaoci su prinuđeni da se stalno kreću, sklanjajuéi se sa puta besnim megdandiijama, koji tako predano jašu svoje konje na točkovima, ili jureéi za onim vitezima i miljenicima njihova srca kojima su u ovom mnoštvu junaka i dulčineja, poklonili svoju pažnju i simpatije. Dovoljno je da gledalac pretrči sportsku dvoranu na Novom Beogradu i on će iz Pariza stići na usamljeno ostrvo na kome Olimpija tuži i pati, pa će čak moći da sustigne i Ruđera koji na letećem konju juri u pomoć Andeliki. Ovi pokreti gledalaca unutar scena i scena unutar gledališta još vise uvećavaju utisak dinamičnosti i onu radost što je zajedno sa ukidanjem granice između scene i gledališta ukinuta i granica između stvarnosti i fantazije. Narativnu prirodu epopeje Ronkoni je zamenio logikom zbivanja u jednoj opsežnoj mašti. Ono što se dogada na raznim mestima ali u isto vreme, on nam prikazuje kao niz istodobnih slika, što mu omogućuje da istodobno prati različite tokove Besnog Orlanda. Ove slike, ukomponovane u jednu veliku sliku viteštva, plene obiljem i raznovrsnošću pokreta, akcije, tonova i boja. U ovoj simultanosti različite slike se prožimaju, nadopunjuju ali i poništavaju jedna u drugoj. Istovremeno dvoranom odjekuju bojni pokliči i elegične, Ijubavne tužaljke, erotska raskalašnost i

čednost su u istom takvom susedstvu kao i humor i fantazija, dovedena do krajnosti. Preovladavši prirodu i konvenciju hronološkog, predstava izvanredno dobija u sažetosti i gustini, u dramatičnosti, u tempu i ritmu. Citava hala na Novom Beogradu pretvorena je u arenu viteštva, u jedno mnogostrano zvučno i vizuelno ogledalo sveta koji je ovde stvoren iz svog pepela, na činjenici da je on sada stopostotno carstvo fantazije. Učiniti očiglednim ono što je očigledna stvarnost mašte, arhaične i laicizirane, znači učiniti zadovoljstvo i razumu koji se na sve ovo smeška i sanjaru koji se iz sveta nužnosti prenosi u sferu slobodne čarolije. Ronkoni očigledno nije želeo samo da nam ispriča jednu priču. Njegova predstava je zapravo priča o jednoj staroj priči, priča o priči viteštva. Ono što nas, dakle, očarava u njegovoj predstavi, nije ono što se zbiva koliko način na koji se to zbiva. lako u Ronkonijevoj predstavi i igri njegovog ansambla ima i persifliranja, osnovni efekat ovog izvođenja ne bazira se na ovom sredstvu ko je bi svakom prvo palo na pamet. Ronkoni je pokazao da raspolaže suptilnijom maštom i imaginacijom. Kad mu se svet Ariostovih viteza najzad otvorio, on je u njemu, pre svega, tražio fantaziju ko ja ga je stvorila, onu fantaziju koja je naselila svet letećim konjima, morskim čudovištima, div-junacima, zasejala zemlju zlatnim jabukama, čarobnim dvorcima, začaranim šumama i predmetima, čarobnjacima, dobrim vilama i svim onim drugim volšebnim bićima i predmetima, koje srećemo i u narodskim pričama i predstavama. I baš zato što se bazira na ovoj i ovakvoj fantaziji, ovo pozorište je u duhu demokratično i svenarodno. (...)

(Muharem Pervić)

(Novi Hst, Rijeka, 12. IX 1969)

aktuelnost

Najaktuelnije kazalište na 111

BITEF-u je, po mom skromnom mišljenju, njujorško pozorište »Bread and Puppet«. Kao da su znali šta se trenutno dogada s mesom u Beogradu. Njujorčani su pred Beograđanima igrali komad »Vapaj svijeta za mesom«. Ulaznice za ovu predstavu bile su jeftinije od kilograma mesa.

(Politika, Beograd, 11. IX 1969) Susreti na 111 BITEF-u

pozorište je ironija života

Zašto bi klasici uvek bill namršteni? pita se reditelj Luka Ronkoni (...) Zašto se vaša trupa zove »Teatro libero« »Slobodno pozorište«, u čemu je ta sloboda pitali smo Ronkonija.

Zato što smo zaista slobodni i po koncepciji i finansijski! nasmejao se Ronkoni. Niko nam ništa ne daje, naime, nemamo nikakve subvencije. Mi smo, zatim, demokratski organizovani, ne priznajemo »zvezde« mada imamo poznatih glumaca među nama, svi imamo približno slične plate. Davali smo čak i besplatne predstave, kao u Milanu, usred trga, gde je publika mogla slobodno da dolazi i odlazi. Pa kako ste izašli na kraj sa troškovima? Naša prva predstava »Orlando furiozo« bila je veoma jeftina: svega

36