Bitef

’Sluškinje’ od Jean Genet-a u režiji Victora Garcie u izvodenju Companie Nuria Espert iz Barcelone.

(Ekspres, Beograd, 26. IX 1969) Poslednja izložba u Galeriji Ateljea 212 u okviru Trećeg BITEF-a

ptičije jaje u vazduhu

Sve ima svoj kraj pa i Tred BITEF. Naravno, pored BITEF-a završava se i kratka, ali vrlo uspela delatnost galerije Ateljea 212, koja danas priređuje oproštajnu izložbu. Današnja izložba koja će biti otvorena u 16,30 časova biće otvorena samo danas. Izlagač je poznati slikar iz Zagreba Miroslav Sutej, a njegova izložba nosi simboličan naziv »Ptidje jaje u vazduhu«.

(Ekspres, Beograd, 27. IX 1969) Pobednik 111 BITEF-a reiira u Beogradu

ronkoni u ’ateljeu 212’

Luka Ronkoni koji je ove godine na BITEF-u dobio najveće priznanje za svoju predstavu ’Besni Orlando’ dolazi februara iduće godine u Beograd. Na sceni »Ateljea 212« italijanski režiser postaviće predstavu kolaž sastavljen od tekstova francuskih i italijanskih autora. Prvi put smo gostovali u inostranstvu sa 'Besnim Orlandom’ i dobili smo tako visoko priznanje rekao nam je pred odlazak iz Beograda gost iz Italije. Moram da kažem da smo zadovoljni. Plašim se da ne ispadnem neskroman

ali da zadovoljim istinu moram da kažem da sam na neki način predosećao da ćemo dobiti prvu nagradu. Treći BITEF završen je predstavom 'Kose' od Ragnija i Radoa. Beogradski glumci koji su učestvovali u okviru programa BITEF van konkurencije odšuveli su publiku. (V. Por)

(Večernje novosti, Beograd, 27. IX 1969) Razgovor sa rediteljem »Besnog Orlanda«, predstave koja je osvojila veliku nagradu 111 BITEF

publika zaokružuje predstavu

kaže Luka Ronkoni, koji će ove sezone postaviti jedan Sangvinetijev tekst u Ateljeu 212 Veliku nagradu 111 BITEF, kao predstava koja najbolje zaustupa nove pozorišne tendencije, dobio je Ariostov »Besni Orlando« u režiji Luke Ronkoni ja, u izvođenju italijanskog Slobodnog pozorišta. Teatro libero je kompanija koja je rođena sa predstavom »Besnog Orlanda« pre dva meseca. Debitovala je 4. jula na Festivalu u Spoletu. Reditelj Luka Ronkoni je 36-godišnji RimIjanin, čijoj eleganciji ne smeta proseda, malo predugačka kosa. Kaže za svoju trupu: Mi smo slobodni u torn smislu što ne primamo posebne subvencije. Slobodni ali siromašni. Slobodni da biramo repertoar i stil. Jedina prava umetnička pozorišta u Italiji su stalna pozorišta kojih ima sedam. Ali i ona zavise od cenzure, od političkih i ekonomskih uslova. Međutim, sloboda naše trupe nije samo u organizaciji i repertoaru, već i u tome što poštujemo slobodu teatra. Zalažemo se za vécu slobodu između publike i izvođača. U diskusijama o vašoj predstavi isticana je atraktivnost, element magičnog koji čini da se gledaoci osete kao ushiéena deçà što prvi put dolaze u teatar. Zeleli smo teatru da vratimo elemenat iznenađenja i izgleda da smo uspeli. Pripremali smo predstavu

stalno misled na publiku. Spektakl je zamišljen kao polulopta koja će postati savršena lopta tek uz prisustvo i učešće publike! Ali potrebno je da u takvu koncepciju čvrsto veruju i glumd i reditelj. Bilo je mišljenja da »Besni Orlando« možda ne ilustruje najbolje nove tendencije, jer ih samom svojom predstavom iscrpljuje. Da vaš Stil, navodno, ne može da ima sledbenika? Ne verujem da je tako, kaže Luka Ronkoni. Upravo planiramo druge predstave sa sličnim tendencijama. Istina, i ja mislim da neće biti moguće praviti još jednu ovakvu predstavu na tekst iz prošlosti. Ipak, übeđen sam da pozorišno iskustvo ove vrste može ukazati put jednoj novoj dramaturgiji. Edoardo Sangvineti, italijanski pesnik i esejist, s kojim sam radio ovu adaptaciju »Besnog Orlanda« sad piše za našu trupu novi tekst, neku vrstu kolaža od njegovih ranijih drama. Taj tekst bih režirao krajem marta, u AteIjeu 212, sa beogradskim glumcima, a italijanska premijera bila bi tek kasnije. Po povratku iz Beograda radiéu sa glumcima Slobodnog pozorišta jednu predstavu po još neutvrđenom tekstu. To će biti neka vrsta političkog teatra, davaćemo predstave u Emiliji, Bolonji, po fabričkim halama, radionicama. Nešto što će dobiti definitivni oblik u prisustvu publike. Razgovaramo sa Ronkonijem o njegovoj predstavi u kojoj teče istovremeno više simultanih radnji: Hteli smo da napravimo predstavu koja izmiče celokupnoj pažnji gledaoca. Kad čovek cita knjigu, ne može je odmah »posedovati«. Isto to važi i za sliku, za koncert. Ni u teatru ne može da postoji totalna razmena između gledališta i scene. Kako publika prima predstavu, važno je isto toliko kao ono što mi pozorišni ljudi govorimo. Posle Brehta, nastala je moda da pozorište bude »angažovano«. lako direktna poruka ne mora biti efikasnija od onog što se samo nazire. Iz te težnje za »angažovanošću« savremeno pozorište desto diskredituje mnoge ideologije umesto da ih propagira, učini popularnim.

(S. Miletić)

48