Bitef

mora uvek biti najuspešnije, a ne gotovih rezultata. (I. Bešević)

(Start, Zagreb, 24. IX 1969) (...)

OLIVERA VUCO se pojavila na »BITEFU 212« u zlatno-srebrnim tijesnim hlačama. Mnogima je zbog toga postalo tijesno. (Politika, Beograd, 25. IX 19691 Teatar Odin (Danska) na 111 BITEF-u

isterivanje demona rata

Petar Siberg »Ferai«, režija Euđenija Barbe Završno veće na ovogodišnjem trećem Bitefu pripalo je Odin teatru, međuskandinavskom pozorištu-laboratoriji za glumačku umetnost iz Holstebroa, Danska. Ova laboratorija, kao i predstava koju smo videli, zasniva se na teorijama i iskustvu Jerži Grotovskog. Procès rigoroznog usredsređenja, možda je to ono osnovno po čemu se ovaj teatar razlikuje od tradicionog pozorišta. Pretpostavlja se, izgleda, da se ne samo teatar, već

i čovek, udaljio od sebe, od jezgra prema periferiji, i da je došlo vreme da se krene u dmgom pravcu, od periferije ka središtu. Ovo otuđenje koje se jednako odnosi na pozorište, na gledaoca i na glumca, pretpostavlja ovde jedan vid vraćanja, ili tačnije koncentracije, poniranja u dubinu, vraćanja fundamćntalnom

Ijudskom iskustvu u kome se traže autentičnost i istinski pokretači, a istovremeno i jedan jezik, svedeniji ali i zasnovaniji, bolje primeran »modusu bića«, manje posredan, možda manje artikulisan, ali ugrađen u neke dubinske slojeve bića, u podsvesno, prelogičko. I u prošloj deceniji pozorišna avangarda se suprotstavila racionalističkom teatru, ističući u raznim varijantama i besmisao jezika. Danas se već može govoriti o teatrima koji u suštini predlažu vraćanje »mitsko-mističnom doživljavanju«. U ovom teatru glumcu nisu potrebne tuđe, gotove, neprikosnovene reči i fraze, jer njegova namera ni je da sobom zameni neko drugo, odsutno biće, već naprotiv, da dođe u nešto neposredniji dodir sa sobom samim. Zato on odbacuje literaturu, ili je bar podređuje ovoj svojoj osnovnoj nameri: da što intenzivnije i što neposrednije doživi sebe. Odbacuje se i sve drugo, slikarstvo, arhitektura, muzika, svetlosni i drugi efekti, sve što bi moglo da remeti ovu koncentraciju na samo biće, na glumca, na gledaoca, na ono što se između njih zbiva i što, prema Grotovskom, i predstavlja teatar. (...)

(Muharem Pervić)

(Buten Biteta, 25. ix 1969)

nagrade

Složivši se u oceni da je repertoar 3 BITEF-a pružio izvanredan prosek savremenih pozorišnih tendencija

u svctu: konstatujući visoki nivo većine trupa ko je se učestvovale na festivalu, žiri u sastavu: Ljubomir Draškić, dr Hugo Klajn, Borislav Mihajlović-Mihiz, Borka Pavićević, Miodrag Pavlović, Branko Pleša, Slobodan Selenić, Pavle Stefanović, Mira Trailović, Stojan Celić, Jovan Cirilov i Jovan Hristić. na svom poslednjem sastanku održanom 24. septembra 1969. godine, odlučio je da dodeli veliku nagradu 3 BITEF-a predstavi »Besni Orlando« od Ludovica Ariosta u adaptaciji Edoardo Sanguineti-a u režiji Luke Ronconi-a i izvođenju Teatra libero iz Rima, specijalnu nagradu 3 BITEF-a za originalno scensko viđenje Peteru Schumann-u za predstavu 'Vapaj naroda za mesom' u izvođenju Bread and Puppet teatra iz Njujorka. Pored toga žiri je odlučio da dodeli nagrade 3 BITEF-a sledećim predstavama (po redu izlaska na scenu): ’Dionis 69’ u režiji Richarda Schechner-a i izvođenju Performan-ce groupe iz Njujorka 'Spaseni' od Edwarda Bonda u režiji Williama Gaskilla u izvođenju English Stage Company-e Royal Courtu iz Londona.

47