Bitef

velikog dijela publike, izaziva negodovanje zbog svoje neobičnosti koja je sama po sebi negodovanje. Drugačije ne može biti jer ne ide utrtim putovima i otvara se sasvim samo preko polja. Upravo je u tom smislu umjetniöko djelo nepopularno, kao što sam rekao malo prije. Ali nova umjetnost samo je prividno nepopularna; nije nepopularna u biti nego samo zbog svoje neocekivane pojave. Tako zvano popularno kazalište u stvari je mnogo nepopularnije. To je kazalište oholo nametnuto, odozgo, nametnula ga je 'aristokracija’ koja upravlja, kategorija upućenih koji unaprijed znaju, ili vjeruju da znaju, ono što narodu treba, i nameću mu cak da nema potrebe za necim drugim nego za onim Sto oni žele da mu treba, i da misli samo ono Sto oni misle. Slobodno je umjetniöko djelo, a to izgleda paradoksalno, po samom svojem individualistiökom karakteru, unatoč svojoj neobičnoj vanjštini, jedino koje izvire iz srca ljudi, kroz srce čovjeka; jedino ono zaista izražava ’narod'. Govori se da je kazalište u opasnosti, u krizi. To se dogada zbog vise uzroka. Čas neki žele da autori budu apostoli svih vrsta teologija, nisu slobodni, nameču im da brane, da napadaju, da ilustriraju samo ovo ili ono. Ako nisu apostoli, onda su pioni. Drugdje je kazalište zarobljenik ne sistema nego konvencija, tabua, sklerotičnih duševnih običaja, određenja. Onda kada kazalište može biti mjesto najveće slobode, najluđe mašte, postalo je mjesto najveöe Stege, ukrućenog sistema konvencija nazvanog reaiističkim Hi ne. Flumor izaziva bojazan (humor je sloboda). Sloboda misli nagoni na strahovanje, jednako kao i suviše tragično i beznadno djelo. Optimizam i nada su obavezni pod prijetnjom smrtne kazne. I ponekad se naziva apsurdom ono Sto je samo optužba smiješnog karaktera govora koji je lišen svoje biti, sterilan, napravIjen od klišea i parola; optužba kazališne radnje poznate unaprijed. No ja želim da se na sceni pojavi kornjaöa, da je pretvorim u SeSir, u pjesmu, u oklopnika, u vodu s izvora. U kazalištu se čovjek može na sve odvažiti, a to je mjesto gdje se najmanje odvažuje. Ne želim imati drugih granica osim tehnickih mogućnosti mašinerije. Optužit će me da pravim music-hall, cirkus. Pa dobro: ukljupimo i cirkus! Autor može biti optužen da je samovoljan; ali mašta nije samovoljna, ona otkriva. Bez jamstva potpune slobode autoru ne uspijeva biti on sam, on ne uspijeva kazati nešto drugo osim onoga Sto je već formuiirano; ja pak imam namjeru da ne priznam drugih zakona osim zakona moje mašte; i budući da mašta ima zakone, to je novi dokaz da ona nije samovoljna. Čovjeka karakterizira upravo to, rekli su, da je životinja koja se smije; on je naročito životinja koja stvara. U svijet uvodi stvari koje u jijemu ne postoje: hramove ili kućice za zečeve, kolica, lokomotive, simfonije, poeme, katedrale, cigarete. Korist stvaranja tih stvari često je samo izgovor. Čemu služi da one postoje? Da postoje. Čemu služi cvijet? Da bude cvijet. Čemu služe hram, katedrala? Da se u njih smjeste vjernici? Cini mi se da ne, jer je hramovima oduzeta njihova namjena, a i dalje im se divimo. Hramovi služe da nam otkrivaju zakone arhitekture i možda zakone opće konstrukcije koje jamacno naš duh odražava jer ih duh nalazi u sebi samom. Ali kazalište umire zbog nedostatka odvažnosti:

izgleda da vise ne spoznajemo kako svijet koji se izmišlja ne može biti lažan. Ne može biti lažan osim ako želim napraviti istinito, ako oponašam istinu i time stvaram lažnu istinu. Svjestan sam da sam istinit onda kada izmišljam i mastam. Ništa nije jasnije i 'logičnije’ od imaginarne konstrukcije. Mogao bih čak reéi da mi upravo svijet izgleda nestvarnim, da se on pravi nestvarnim i izmiče mom razumu. U svojem duhu ponovo nalazim zakone kojima ga neprestano pokušavam prilagoditi, podvrgnuti. No to već ne spada u naš govor. Kad autor piše djelo, kazališno djelo, na primjer, on ima, to smo rekli, jasan ili nejasan dojam da započinje borbu; ako on ima nešto da kaže, da to znači da drugi to nisu dobro rekli; ili da se to vise ne zna dobro reći; i da želi reći nešto novo. Zašto bi, inače, pisao? Reći ono što ima da kaže, nametnuti svoj svijet, u tome se upravo sastoji ta borba. Da bi niknulo, drvo mora pobijediti otpor materije. Za autora je ta materija ono što je već učinjeno, što je već rečeno. Hi bolje rekavši, on ne piše za ili protiv neöega nego usprkos tome nečemu. U torn je smislu svaki umjetnik, vise ili manje, prema svojim snagama, revolucionar. Ako imitira, ako oponaša, ako se povodi za nečim, ne znači ništa. Izgleda dakle da pjesnik pobija (öesto nehotice, samim svojim postojanjem) tradiciju. Ipak, kada pjesnik osjeća da govor vise ne zaokružuje stvarnost, da vise ne izražava istinu, trudi se upravo da zaokruži to stvarno, da ga izrazi bolje, snažnije, rječitije, jasnije, određenije i na način koji vise odgovara. U tome pokušava dostići, modernizirajući je, živu tradiciju koja se izgubila. Avangardni autor može osjećati - u svakom slučaju on to želi da stvara bolje kazalište nego što se stvara oko njega. Njegov pokušaj je dakle istinski pokušaj vraćanja izvorima. Kojim izvorima? Kazališnim. Povratak unutrašnjem modelu kazališta; upravo u sebi samom öovjek ponovo nalazi kazališne oblike i trajne i duboke sheme. Pascal je u sebi pronasao principe geometrije; Mozart je kao dijete u sebi samom otkrio temelje glazbe. Naravno, veoma malo umjetnika se može usporediti s ta dva diva. Gini mi se, medutim, sigurnim da öovjek nema ono što se tako uvjerljivo naziva kazalište u krvi, ako ga on sam ne može malo izmisliti. Izgleda mi jednako gotovo sigurnim, kad bi sve knjižnice propale u velikoj kataklizmi, a isto tako i svi muzeji, da bi preživjeli prije ili kasnije sami ponovo otkrili slikarstvo, glazbu, kazalište, koji su isto tako prirodne, isto tako nužne i nagonske funkcije kao disanje. Onaj koji makar malo ne otkrije u sebi kazališno djelovanje nije stvoren za kazalište. Da bi ga otkrio potrebna je možda određena neupućenost, neka prostodušnost, odvažnost koja dolazi od te prostodušnosti, ali radi se o prostodušnosti koja nije jednostavnost duha, o neupućenosti koja ne isključuje znanje: ona ga prilagođuje i pomlađuje. Umjetničko djelo nije lišeno ideja. No budući da je ono život ili njegov izraz, to ideje proizlaze iz njega, a umjetniöko djelo ne predstavlja emanaciju ideologija. Nov autor je onaj koji kontradiktorno pokušava dostiöi ono Sto je najstarije: novi govor i temu u dramskoj kompoziciji koja želi biti što jasnija, što čišća, što vise kazališno čista; odbijanje tradicionalizma da bi se ponovo došlo do tradicije;

sinteza poznavanja i izmišljanja, stvarnoga i imaginarnoga, posebnoga i općega ill, kako se to danas kaže, individualnoga i kolektivnoga; izraz, izvan klasa, onoga što ih nadmašuje. Izražavajući svoje temeljne opsesije izražavam svoju najdublju čovječnost, dolazim do svih spontano izvan svih granica različitih staleža i psihologija. Izražavam svoju osamljenost i pridmžujem se svim osamljenostima; moja radost što postojim i moje čuđenje što živim svojina su sviju, čak i ako, zasad, svi odbijaju da se u tome prepoznaju. Jedan komad kao ’Jutarnja’ mušterija' Irca Brendana Behana proizašao je iz posebnog autorova iskustva: zatvora. Ipak osjećam da se to i na mene odnosi jer se taj zatvor pretvara u sve zatvore, pretvara se u svijet i u sve društvene poretke. U tom su engleskom zatvoru, naravno, zatvorenici i čuvari. Dakle, robovi i gospodari, oni koji upravljaju i oni kojima se upravlja. Jedni i drugi su zatvoreni medu istim zidovima. Zatvorenici mrze svoje čuvare, a čuvari preziru svoje zatvorenike. Ali zatvorenici se mrze i međusobno; i čuvari se ne slažu bolje među sobom. Kad bi postojao jednostavan sukob između čuvara s jedne i zatvorenika s druge strane, kad bi se djelo ograničilo na taj veoma očevidan sukob, ne bi to bilo ništa novo, duboko, ništa Sto otkriva već surova i shematska stvarnost. Ovim djelom uočavamo da je stvarnost mnogo složenija. U tom zatvoru jedan öovjek mora biti smaknut. Osudenik se ne pojavljuje na sceni. On je ipak prisutan u našoj svijesti i beskrajno smo njime opsjednuti. To je junak djela. Hi, bolje rekavši, smrt je taj junak. Čuvari i zatvorenici osjećaju zajedno tu smrt. Duboka čovječnost toga djela leži u strasnoj zajedničkoj opsjednutosti, u tjeskobi koja je zajednička svima bez obzira na kategoriju čuvara Hi zatvorenika. To je istomišljenost bez obzira na razdvajanja, gotovo nesvjesno bratstvo, ali posredstvom autora postajemo ga svjesni. Otkrivena nam je bitna jednakost svih ljudi. To može pomoći približavanju svih neprijateljskih tabora. Doista, zatvorenici i čuvari nam se odjednom pokazuju kao smrtnici, ujedinjeni, vodeni istim problemom koji prelazi sve ostale. Evo popularnog kazališta, o istomiSljenosti u istoj tjeskobi. Staro je to djelo jer obrađuje temeljni i trajni problem; djelo je novo i lokalizirano jer se radi o zatvoru u određenom sadašnjem trenutku povijesti u odredenoj zemlji. Na početku ovoga stoljeća, naročito oko 1920. godine, bio je Sirok opći pokret avangarde u svim područjima duha i ljudske aktivnosti. Preokret u našim duševnlm navikama. Moderno slikarstvo od Kleea do Picassa, od Matissa do Mondriana, od kubizma do apstrakcije izražava taj preokret, tu revoluciju. Ona se očituje u glazbi, filmu, osvojiia je arhitekturu. Filozofija i psihologija su se promijenile. Znanosti (no nisam mjerodavan da o tom govorim) dale su nam nov pogled na svijet. Nov stil se stvorio i nastavlja da se stvara. Jedna epoha je obilježena jedinstvom svoga stila sintezom raznovrsnosti —, po kojem postoje očita podudaranja izmedu arhitekture i poezije, matematike i glazbe. Bitno jedinstvo postoji između dvorca u Versaillesu i descartesovske misli. Knjiežvnost i kazalište od André Bretona do Majakovskog, od Marinettija do Tristana Tzara ill Apollinaira, od ekspresionističkog kazališta do nadrealizma, sve do novijih romana Faulknera i Dos Pas-

3