Bitef

sosa i sasvim nedavno do romana Nathalie Sarraute i Michela Butora, sudjelovali su u toj obnovi. No čitava književnost nije siijedila pokret i izgieda da se kazalište zaustavilo 1930. Kazalište je najviše u zakašnjenju. Avangarda se zaustavila u kazalištu, ako ne u književnosti. Ratovi, revolucije, nacizam i drugi oblici tiranije, dogmatizam, građanska skleroza i u drugim zemljama spriječili su ga da se zasad razvije. To se mora ponovo nastaviti. Ja se nadam da sam jedan od skromnih stvaralaca koji pokušavaju nastaviti taj pokret. Doista, ta napuštena avangarda nije bila zastarjela već pokopana reakeionarnim povratkom starih kazaiišnih formula koje su se, ponekad, usudivale smatrati novima. Kazalište ne pripada našem vremenu; ono izražava zastarjelu psihologiju, bulevarsku konstrukeiju, gradanski oprez, realizam koji može ne biti nazvan konvencionalnim, ali koji to jest, pokoravanje dogmatizmima opasnim za umjetnika. Mlada francuska filmska generaeija je mnogo naprednija od kazališne. Mladi sineasti su bili odgojeni u kinotekama i kinoklubovima. Tamo su stekli obrazovanje. Vidjeli su tamo umjetničke filmove, klasike filma, filmove avangarde, ne komercijalne, ne popularne, koji se desto nisu probili u velike dvorane ili koji su tamo kratko ostali zbog svoje nekomercijalnosti. I kazalištu trebaju (ali za kazalište je to mnogo težej takve prostorije za pokuse, dvorane-laboratoriji zaštićene od površnosti stroke publike. Opasnost je u nekim zemljama, a to je zlo još na žalost potrebno, producent. On ovdje igra ulogu tiranina. Kazalište mora dobivati prihode; da bi ih imalo treba isključiti svaku smjelost, svaki stvaralački duh, da nitko ne bi bio uznemiren. Jedan je producent zahtijevao od mene da sve promijenim u svojim djelima i da ih učinim pristupačnima. Pitao sam ga s kojim pravom se miješa u problème mojih dramskih konstrukeija koje bi se trebale ticati samo mene i mojega redateija: jer mi se činilo da činjenica davanja novea za stvaranje predstave nije dovoljan razlog za nalaganje, za preudešavanje mojeg djela. Izjavio mi je da on zastupa publiku. Odgovorio sam mu da se upravo moramo boriti protiv publike to jest protiv njega, producenta. Boriti se protiv, ili ne voditi raöuna. Treba nam slobodarska država, prijateljica misli i umjetnosti koja vjeruje u njihovu nužnost i u nužnost laboratorija. Prije nego se neki pronalazak ili znanstvena teorija proširila, ona je bila pripremana, na njoj su se vršili pokusi, o njoj se mislilo u laboratorijima. Za dramske pisce zahtijevam iste mogućnosti kao i za uöenjake, da prave svoje pokuse. Ne može se reći da je jedno znanstveno otkriće zbog toga nepopularno. Ne vjerujem da su duhovne stvarnosti koje izviru iz najveće dubine moga bića nepopularne. Imati publiku to uvijek ne znači biti popularan. Aristokracija pjesnika nije lažna aristokraeija kao što Je lažna aristokracija jednoga staleža. U Francuskoj imamo pisaca koji oduševljavaju: Jean Genet, Beckett, Vauthier, Pichette, Schehadé, Audiberti, Ghelderode, Adamov, Georges Neveux koji nastavljaju suprotstavljajući im se Giraudouxe, Anoullhe, Jean-Jacques Bernarde i toiike druge. Oni sačinjavaju još samo polazne točke mogućeg razvoja živoga i slobodnoga kazališta. Avangarda Je sloboda. (Prevođ: Vlasta Batušić)

razgovor sa samim sobom

(fernando arrabal)

Uredništvo časopisa The Drama Review’ poslalo je Fernanda Arrabalu u Pariz čitav niz pitanja o problemima njegova i modernog teatra. Fernando Arrabal nije odgovorio ni na jedno pitanje, veé je uredništvu poslao auto-interview, koji je tiskan u TDR 41 (1968). Prim. prev. ARRABAL: Možete li nam nešto reel o vašem posljednjem boravku u Spanjolskoj? ARRABAL: Sto se tide politike, mogu navesti niz glupih primjedaba, ili mogu govoriti kao što se obično govori. Uvijek bijah protiv svih oblika tiranijâ i protiv diktaturâ. Ne shvaćam zašto sam prošlog Ijeta bio izazvan, zatvoren, suden i prognan iz Spanjolske. O tome čak i ne želim govoriti. Ali stalno mislim na one koji su zajedno sa mnom bili zatvoreni u zatvoru Carabanchel i koji će još mnogo godina provesti iza zatvorskih rešetaka, a sve zbog djelâ koje jedna civilizirana zemlja ne može suditi a da pri tom ne osramoti samu sebe. ARRABAL: Možete li nam nešto reel o vašem 'teatru strave'? ARRABAL: Budućf da ne vjerujem u književne škole i pravee izumjeh 'teatar strave'. No odbacujem sva očinstva. Može li postojati Ijepši književni pokret od onog u kojem nema nikakvih dogmi, članova, pa čak i manifesta. Riječ 'strava' odnosi se na djela onih pisaca koji se smatraju poklonicima 'teatra strave’. To Je književna manifestaeija darovitosti velikog boga Pana. 'Teatar strave' je živi i aktualan teatar. ARRABAL: Postoji II veza I ako postoji, kakva je između 'Groblja automobile' 2 ) I *) 'Groblje automobile' prvi put je izvedeno u Parizu 19. 12. 1967, čitav teatar posebno je bio preureden za izvođenje tog djela I pretvoren takoreći u groblje automobila. Tone predmeta donesene su u teatar. Gledaoci su sjedili na pomičnim stolicama u samom središtu glavne radnje. ostalih vaših drama? ARRABAL: 'Groblje automobila', koje je napisano 1957. godine, jedna je od mojih najdražih drama. Kao i sve ostale moje drame, napisao sam je posve spontano, bez planiranja. Zbog toga bi ona trebalo da predstavIja jednu izdvojenu i samostalnu kreaeiju. Medutim, po reakeijama ljudi koji su je Sitali, öini mi se da ona predstavlja vezu u lancu drama. Sve to skupa pridonosi jedinstvu mog teatra ... ARRABAL: Je li vaš teatar plod vaše vlastite fantazije? ARRABAL: Pišući svoje drame ja doživljavam pravi klimaks. Pišući mogu plakati, smijati se, onanirati i prolaziti kroz odredene avanture koje mi ne bi bile dostupne u životu. Kada se moja putovanja završe, ja sam jedan od prvih koji je zaista iznenaden. Teatarski spektakl je cjelina; ima svoj kamen temeIjac, svoju glazbu i uspravno deblo koje obogaćuje tekst. Teatar me oduševljava, ali on nema ništa zajedničko s izdvojenim činom samog stvaranja. Kazališni spektakl je kao

dvorac, kao usta, a kreacija je kao puž na dlanu ruke. ARRABAL: Sto mislite o Victors Garcije reziji drame 'Groblje automobila’? ARRABAL: Mislim da ju je on idealno postavio na scenu, koja zahtijeva takvu publiku o kojoj je Artaud sanjao, a koja je meni bila nepoznata u vrijeme dok sam pisao mnoge moje drame. S druge strane, Victor Garcia je »mudri divljak’ koji osjeća svetost i svetogrde. On prianja uz moju dramu kao pjena uz stopalo, kao nož uz ranu. ARRABAL: Kakvo je vaše reagiranje nakon prve kazališne izvedbe jedne vase drame? Prepoznajete li svoj san? Je li se nešto izmijenilo? ARRABAL: U posljednje vrijeme često doživIjavam iznenađenja, čak i vrlo neugodna. Danas pak, zahvaljujući majstoru ceremonija u baroknom teatru, imam slične ali ne i iste emocije kao kada sam pisao svoje djelo. ARRABAL: Sto dugujete redateljima Jeromeu Savaryju i Jorgeu Lavelliju? ARRABAL: Izmedu redateija i pisca prava je utrka. Svaki se koristi otkriéima onoga drugog. ARRABAL; Zašto birate redatelje španjolskog pod ri jet la? ARRABAL: Jednako sam oduševljen djelima Grotowskog, Petera Brooka i Juliana Becka. Ne smijete zaboraviti da sam ja Španjolac roden u Maroku, i da su moji pisci bili Kafka, Dostojevski, Shakespeare i Lewis Carroll. Ali u Francuskoj tri argentinska redateija (Savary, Lavelli i Garcija) shvaćaju moje opsesije. Mi smo nasljednici Seneke, koji je prvi pokazao put u progonstvo umjetnicima španjolskog jezika. ARRABAL: Izgleda mi da se u vašim dramama nalaze staze povratka prema čistoći i dobroti djetinjstva, kao na primjer, u 'Velikom ceremonijalu'? ARRABAL; Ja sam zaista opsjednut kušnjama čistoće i dobrote. One me oduševljavaju, pa čak i do trenutka kada vam postaje mučno. Vrhunci takvog doživljavanja su zaista užareni sa strmim i oštrim krivinama. ARRABAL: Neki gtedaoci nakon vaše drame 'Arhitekt i vladar Asirije' osjetiše jaku želju za povratkom u dob& djetinjstva. Kako to turn ači te? ARRABAL: Neki gledaoci tako reagiraju. Neki opet tvrde da drama opisuje svijet koji ce doći. Još uvijek ima i onih koji na nju gledaju kao na science-fiction. Pjesnik mora izazvati sve vršte reakcije. To je prirodeno njegovoj umjetnosti. Po mojem mišljenju, umjetničko djelo provaljuje svom svojom privlačnošću i užasom iz autorove unutrašnje zbrke. To ne znači da ja branim ili izazivam takvu zbrku: Ja jednostavno izričem da takvo stanje postoji. Čak tvrdim: gdje nema zbrke, nema ni života. ARRABAL: Kako opravdavate pesimizam u 'Arhitektu i vladaru Asirije'? Sve uvijek nanovo počinje bez ikakvih promjena. Prema tome, povijest nije ništa drugo nego slijed unaprijed određenih početaka? ARRABAL: Naprotiv, smatram da je ova_ drama optimistična, a čak se I sretno završava. To djelo ima blistavo korijenje, blistave hramove i blistave vaze. ARRABAL: Je li točno da biste uživali jesti novorođenče? ARRABAL: Baudelaire je rekao_da svježi orasi imaju okus mozga novorođenčeta. Ja zaista

4