Bitef

Je »nepotrebno«, pozorišni efekat izuzev što sugeriše da je neka transcedentalna sila umešana u postupak, jer Margo ovde predstavlja Andela Gospodnjeg u Josifovom snu (Mat. 1:20-23). Akcija sad preuzima preciznost predodredenosti. Josif ustaje, pristupa zastoru i podvukavëi ispod njega maljice (koje mu je Šuman dodao), oštro dobuje po velikom bubnju. Začuje se povik ’Pažnja! Anđeol’, zastor pada, nema niëeg, tj. nema Boga iza zastora, već se pojavi Anđeo (još uvek veliki ratnik, Hronos) popne se i udarcem obori ženu. Majka Božja, velika lutka na štapu, visoka, plava, velikih šaka sklopljenih na molitvu, izneta je i prilazi. Udarena Marija ustaje s poda i ulazi u lutku, postajuëi Blažena Devica (uporedi, Blagovesti, Luka, 1:26-31). Svetlost se gasi. Hristovo rodenje Povorka u Vitlejemu. Stizanje tri kralja Male crvene i zelene svetiijke trepere na božićnom drvetu, a jedna zubata aždaja ëudovišne glave i krvavo-crvenih ëeijusti dotada visoko obešena na središnjoj gredi spušta se sa malom lutkom bebom, obojenom belo, medu zubima. Josif, sada sićušna smešna figura između Anđela i Marije, uzima je i predaje Mariji a sve svetlosti u dvorani pale se, dok uz pojanje stiže povorka tri kralja jedan mali izvođač sa tri krunisane glave lutaka, jašući na životinji. Pozivanje na Bibliju, uporedi Otkrovenje 12, teško će objasniti zašto dete Isus treba da bude doneto u čeljustima aždaje. Grafiëki, slika evocira ideju da nevinost i život moraju biti istrgnuti iz opasne njuške sveta, ali takode da nevinost daje moë nad zlom. Zatim, slika deteta u opasnosti je u stvari Šumanov simbol hrišćanske ere. Još dalje, verovatno da se Šuman podsmeva čudu rađanje Device i očinstvu Svetog duha time što uvodi motiv bajke (uporedi siže 'Velikog ratnika’, 'strahovita ogromna zmajeva glava, slična onima u đečjim knjigama’). Postoji i blagi odjek isusa u jaslama: u Šumanovoj 'Božićnoj priči', vo je jedini u Vitlejemu voljan da prihvati Josifa i njegovu porodicu, pa se Josif u znak blagorodnosti rukuje s njegovom kopitom. I konačno, da Iskupitelja treba da donese životinja i to naročito strašna, a takođe i gadna, niska vrsta zveri, ne neslična zmiji, oznaëava kraj pakta protiv života dodeljuje zmiji u novom životu suprotnu ulogu od one koju su |oj Jevreji dodelili u starom, Tamo nema zla. irodov bes Sledeća scena brzo proishodi iz prethodne, (u stvari, Irod je stigao kada i tri kralja). Kralj Irod nošen je na stolici; on sedi, usamljena figura, osvetljen, sa zlatnom papirnom krunbm na glavi, bubnjajući kao lud u bubanj koji drži između nogu. Doneta je vojnička maska za glavu sa zakačenom čvornovatom, grbavom tunikom i kundakom muskete, sve jednoobrazno mrtvo-sivo; Anđeo-Hronos se svukao i obukao u uniformu. Videli smo kako kraljevi stvaraju vojnike (Mat. 2:3), ali publika shvata ovu ulogu ambivalentno jer ukazuje na odgovornost Izbora i zajedničku čovečnost svih nosilaca svih uloga, zlih ili dobrih. Obučen, čovek je otuđeno čudovište i orude za übijanje, njegova lobanja je šlem, njegova grba skro-

vište. On stoji, s bajonetom na straži. Marija odlazi. Tri kralja pristupaju Irodu i mažu mu lice crvenom masnom bojom. On ustaje, rve se s njima i obara ih, seda, lice mu je maska-grimasa prepasti. Tri kralja ustaju, spremaju se da podu, zastanu, izjavljuju (dok Šuman pridržava mikrofon kao na konferenciji za štampu] : 'Vraćamo se u domovinu, ali drugim putem' (Mat. 2:12); menjaju smer, ponovo odlaze njihov odlazak je u osnovi šaljiv. Vojnik još uvek stoji. Šuman prošapuće u mikrofon, Josifu: ’Uzmi dete i beži', pa se iznenada slika preobrazi u divlji haos, svi glumci gone Josita, koji beži s detetom u naruëju kao da je fudbal. Posle trenutka izbezumljenosti, vraćaju se. Prstima izobliëavaju sebi lica u grozne grimase. Irod je zgrbljen nad bubnjem, njegovo lice je maska idiotskog bola i zla, oštro iskrenuta preko ramena, kruto upravljena prema publici (dobra gluma ali u iutka stilu). Zastor je raširen preko svih njih, kao mrtvaëki pokrov, pa su odvedeni. Jedino vojnik ostaje na pozornici. On maršuje amo-tamo gardijskim korakom, čizme topću, siva izobliôena figura, moćna, mehanička. Šuman počinje da udara u svoj veliki bubanj. Ovo potraje. Slika je zverski tupa, velika moć užasava. Sive gospe i žena Ben Suka. Jedan vojnik maršuje Jedna bêla vrata s natpisom 'Vitlejem’ kreću se prema vojniku i publici, a nosi ih izvođač u belom gimnastičkom odelu. Iza njega napreduje grupa ženskih figura, sivih gospa, mračnih majki uzdaha i suza, lica izjedenih patnjom i prekaljenih patnjom, optužujući. To su sive lutke, možda visoke sedam stopa. ali izgledaju više, njihovi lelujavi čaršavi žalosnih boja prikačeni su za izvajane glave. Dok vojnik patrolira a grupa napreduje vukući se kao povorka, Šuman, u pravilnoj kadenci i svakidašnjim glasom, broji časove dana, sve do pet i trideset popodne, pominjući doručak u 8 i ručak između 12 I 1. Ovo je humoristično ali takođe pruža kontrast između bezazlenog građanskog života i njegove predstojeće propasti, a pored toga ovo nas podseća na kontrast između rutine bezbrižnih i njegove sekularne podloge užasa. Iza napredujućeg grada, izvođači postavIjaju avion, prednjeg delà sličnog ajkuli, koji Šuman koristi da bi raspeo Hrista, pa ga pomiču napred, dok mu krila izviruju. Prizor raste u napetosti, strah da će se nešto užasno dogoditi. Bubnjanje prestaje. Što grad ide ka svojoj propasti, kaže Šuman 'to je samo vizuelni efekat'. On se podudara sa znaëenjem Šumanovog nabrajanja ëasova u danu. Međutim, veličina Šumanovog pozorišta je u tome što njegovi scenski efekti, mada ih on nije tome namenio, nose sobom velike ideje. Sive gospe Vitiejema Maske sivih gospoda su predstave lica šleskih i tirinških sirotih seljanki vendijske ili druge slovenske krvl. Njihova sirovost i pasivnost daju prizoru dimenziju nezavisnu od groze, sažaljenja i mnogostruke evokacije : Sumanovog tumaëenja. Docnije, kad ih avion skrši, primeëujemo da njihove maske ne protestuju, ëak nisu ni iznenadene.

Stizanje žene sa detetom Grupa sivih žena sad je napred; izvođač sa vratima ih okreće, sada su otvorena. Visoka ženska lutka (maskirani, ogrnuti izvođač) takođe u sivom, ali nije jedna od gospi, mlađa, prilazi noseći malu nagu lutku-dete ispruženih ruku kao u igri. Njeno lepo, osećajno, izmoždeno lice i izdužena figura, njena naborana [obojena i vatrom obeljena) haijina u talasastim krivinama vajanog kamena uzeta je sa katedrale u Naumburgu. Ona nastavlja da prilazi publici, dok ženski monotoni glas sa magnetofonske trake cita preko razglasnog sistema: Htela sam da ostanem. Prošle nedelje su avioni ribljih glava leteli nad našim poljem. Moj muž nije znao šta su oni. Usprotivio se, pa su ga oborili i übili. Poželela sam da ostanem, pa da i mene übiju, ali sam se uplašila da bih mogla biti samo ranjena, a ko bi me onda negovao. Vojnik nasrće na vrata. Vazdušni napad. Ponovo počinje bubnjanje i maršovanje. Dok se svetlosti gase, vojnik prilazi vratima (opet zatvorenimj ; pod reskim osvetljenjem poëinje da gruva u vrata kundakom puške, dok se grupa iza vrata povodi pod njegovim udarcima. U produženoj, veličanstvenoj sceni fizičkog nasilja i razaranja, vrata polako, neumitno padaju dok se riboliki avion pojavljuje iza žena u titravoj svetlosti. Vrata su pala. Žene su izložene. Marširajući, vojnik korača kroz publiku preteće prisustvo dok se bubnjanje nastavlja, a riboliki avion, kružeći iznad sivih žena nemih u buci bubnjeva i čizama polako ih baca na zemlju. Velike sivobele plastične ruke iz grupe žrtava još su u vazduhu. Bubnjevi. Sad je samo masa na podu, riboliki avion nad njima. Kraj bubnjanja. Osećanje propasti, sažaljenja i žaljenja isušenje emocija. Raspeće. Uzdizanje i izgradivanje isusa. Nastupa neodređena, lepa pauza. Beli izvođači, sliëni grupi anđela u nasumičnim pokretima, uklanjaju bele otpatke, rasute po celom podu, i odvlače u ugao. Cvrkutanje ptica proizvedeno svirajkama meša se sa šuštavim surnom čišćenja papira i tihim razgovorom u publici. Bezglavi Uran u crnom odelu, belim manžetnama, belom poprsju košulje stoji oslonjen o poboëni zid, dok mu ruke, slične pištoljima, pokazuju na publiku. Izvođači se pojavljuju postupno, sa različitom opremom, uglavnom instrumentima, sa životinjskim maskama vezanim na leđima. Okupljaju se u krug na podu, obreduju se bocom. Muzika. Laka muzika za igru sa istoënjačkim prizvukom počinje spontane, pauza se pretvara u svečanost. Publika se pridržuje tapšanjem. Svečanost daje ton za veseo život Isusa, donosloca još uvek korisne reči života: Radujte se Bogu, koji nam daje krjepost: poklikujte Bogu Jakovljevu. Podignite pjesme, dajte bubanj, slatke gusle sa psaltirom. Trubite o mijeni u trubu, o uštapu radi praznika našega. (Psalmi, 81:1-33

23