Bitef

vere u funkciju scenografa u pozoristu, a isto ne verujem da tu i muziéar ima neku posebnu funkciju. Sve su te podele zastarele i više ne važe. Niti ja verujem u dramske pisce. Dramski pisci više ne postoje. A otkud bi ih i bilo? Kako bi mogao iko ko zaista ima nešto snažno i iskreno da saopšti, želeo da to iskaže kroz pozorišni komad, danas, u ovom carstvu dajdžesta i caka? Ko bi bio toliko lud da dâ svoju krv i dušu bakalima, klimakteričnim otmenim damama ili studentima koji se još uvek naivno oduševljavaju dok ne shvate da je pozorište za savremenu kulturu ono što je Čan Kaj Šek za Kinu? Danas, pozorišni čovek mora da bude kompletan čovek. On, naravno, može da ima svoju specijalnost, ali on mora da radi sa grupom i predstavlja njen sastavni deo. Jedini pisani komadi koje sam ja uopšte režirao bili su Arabalov 'Lavirint' i Servantesova 'Čudotvorna predstava'. Ostale predstave ili sam ja pisao Ili su one prestavljale rezultat kolektivnog projekta éitave trupe. Ja verujem u kradu: ja kradem tude tekstove. Uzmemo malo Servantesa, malo Šekspira, malo Molijera i übacimo te deliée ovde onde u predstavu ... Knapp: Da li nam možete izneti neke pojedinosti o ’Lavirintu'? Savary: Arnabal i ja smo napisali komad koji se zvao 'Les Boites’ (’Kutije'). Onda me je zamolio da režiram 'Lavirint' i dao mi odrešene ruke. Prvobitna podela je imala pet lica. Ja sam dodao još pet: jednu kozu, piliée, itd. U Parizu, predstava je bila priliéno neortodoksna. Medutim, u Njujorku smo sve izmenili u tolikoj meri da smo na kraju izostavili Arnabalovo ime u programu. Glumce smo stalno menjali, uglavnom iz finansijskih razloga, a na kraju smo završili jednom medunarodnom grupom. Neki od naših glumaca su govorili tekst na francuskom, drugi na éngleskom ili španskom. Postavili smo čitav niz platformi i 'cugova' i tako dobijali sasvim male prostore za igru i mogli da se usredsredimo na jednu ili vise, njih istovremeno pomoću osvetljenja. Rezirao sam ovu predstavu sa bubnjevima, nekoliko truba, mikrofonom; kada sam želeo da neka osoba prestane da glumi, ja bih udario u bubanj. Rezultat je bio prosto neverovatan. Knapp: Šta mislite pod tim kad kažete da je pozorište jedno slavlje, veseta zgoda, svečanost? Savary: Ja verujem da je pozorište jedan zajednički projekat, jedno slavlje. Pozorište Je medium koji ée biti sve više i više potreban. Današnje društvo postaje sve više i više mehanićko, naučna religija vise nema nikakve važnosti ili je ima sasvim malo. Izgieda da Ijudi vise ne mogu, možda bas iz tih razloga, da razgovaraju samo sa jednom osobom. Pozorište predstavlja jedan izgovor, način da se Ijudi primoraju da komuniciraju. da sruše zidove koji ih primoravaju da žive samo svojim unutarnjim životom. Pozorište nije i ne bi trebalo da bude literarni oblik izražavanja. Danas se vraćamo jednom primitivnijem pozorištu strasti, komuniciranja. Jedno pozorišno slavlje može da se odvija bilo gde: napolju, unutra, u garaži, u štali. Razlika izmedu predstave i slavlja ili proslave jeste u tome što se ona prva prikazuje drugima, a ovo drugo je nešto u čemu svi učestvuju. Knapp: Kako odabirate članove svoje trupe?

Savary: Ja sam protivnik selekcije, pa ih zato ja i ne biram. Oni koji žele da se pridruže dodu da sa mnom porazgovaraju. To nisu profesionalni glumci oni se bave drugim poslovima. Nema ničeg što je toliko odvratno kao profesionalni glumac. Čim éovek uspe da dobije taj status, on je uspeo da se izoluje od spoljneg sveta. Moji izvođači nisu iskvareni literaturom ili pozorištem. Mnogi od njih su dobri muzičari, drugi su akrobate i tako dalje. Kada mi dodu, oni ostaju sastavni deo trupe dokle to sami žele. Ne podpisujemo nikave ugovore i ne postoji nikakvo oseéanje obaveze. Da napomenem, moji glumci nisu plaćeni, sem ako se ne nađe nešto novca u kasi. Oni prihvataju naše radne uslove ifi napuštaju ansambl. Radimo samo osam meseci godišnje. U toku tog perioda mnogo radimo, pa posle toga moramo i da se odmorimo, da se obnovimo, prepustimo svom biću. Dok pripremamo neku predstavu, raspravijamo o delu, a te nase diskusije ponekad su prilično žestoke. Knapp: Da li ikada igrate u pozorištima? Savary: Da, ako to nalaže potreba, ali to ne volim. Kad vidim kako Ijudi sede u redovima pred nama i posmatraju kako se zavesa diže ili spušta, to me rastuži. Ja čvrsto verujem u magiju, u stvaranje atmosfere. Da malo oživimo stvari mi koristimo pravu vatru, dimove svih vrsti i boja, rakete i životinje. Ponekad upotrebimo i neko malo drvo ili stolicu, ali u podrugljivom smislu. Problem avangardnog pozorišta danas leži u tome što je ono potpuno intelektualno. Čovek mora da je cerebralan tip da bi shvatio šta se dogada. Mi, za razliku od toga, pokušavamo da se svakome dopadnemo; nepismenima kao i inteligenciji. Konačno, današnje društvo vise ne čita. Masa uživa u televiziji, filmovima. vizuelnim oblicima zabave. Knapp: Šta mi si it e o Living teat ru, o radu Grotovskog? Savary: Kao što sam već rekao, ja sam za '-omuniciranje. Cim se pred vama pojavl 'nadćovek' ili ’supermistik' kao što je shiéaj sa Grotovskim stvori se neka vrs'.a barijere. Sto se tiče Living teatra, Bek ie stvorio neku vrstu 'nadčoveka proroka' koji prezire svoju publiku. 1 ovo takođe razara svako oseéanje jedinstva. On ne budi u gledaocu nikakvo oseéanje uéestvovanja naprotiv, on stvara podvojenost. Knapp; Kako su kritičari reagovali na vaš rad? Savary: Žestoko su se protivili. Skoro svi kritiéari su došli na našu predstavu 'Čudesnog cirkusa' u Parizu. Ipak, malo njih je bilo u stanju da napiše neku reč o predstavi. da opiše neki njen deo. Poirot-Delpech dopisnik 'Monda' telefonirao le kritičaru 'Varijetea', onome koji piše kritike o cirkusima. varijeteu itd. i zamolio ga da nešto napiše. Nasa nova vrsta pozorišta neée biti prihvaéena dok stara literarna vrsta dramskih predstava ne izumre. Kritiéari gledaju moderno pozorište jedino na osnovu onoga što znaju

ne bazuke koju upotrebljava da bi razorio istu tu palmu. Ima tu i drugih mogućnosti i nije nemogućno da se čitava predstava završi masovnom konfrontacijom zaraéenih strana paljbom banana.

tradicionalno pozorište i intelektualizuju ono što vide. Oni su potpuno odsečeni od savremenih realnosti. Knapp: Pošto vast komadi nisu pisani, da li vaše predstave variraju mnogo od večeri do večeri? Savary: Da. Možda. Malo. Struktura, medutim, ostaje ista. Knapp: Dali bi mi opisali jednu predstavu? Savary; Nasa poslednja predstava bila je podeljena u dva delà: prvi deo je bio strukturisan i u njega su bile uključene neke scene koje su bile namenjene da zabave ljude vampiri su ušli kroz prozore, mi smo se šetali kroz publiku, otvarala su se skrivena vrata (hteli smo da dočaramo utisak velikog dinamizma); drugi deo komada je bio maštovitiji. Knapp: Kako radite na nekom komadu? Savary: Uglavnom, mi prvo proucimo teren na kome ćemo igrati: prozore i vrata, bilo gde da se oni nalaze, pod krovom ill u podrumu. Takođe proučavamo i okolinu pozorišta: izlaze, ulaze, dvorište, itd. Jedna od naših nedavnih predstava održana je u Théâtre Plaisance na Monparnasu. Dali smo se na posao skoro sistematski da uništimo pozorište. Pošto je jednom s time bilo gotovo, postavili smo čitav niz platformi i neke strukture nalik na tornjeve. svakojaku opremu za akrobate kako bi mogli da izvode svoje akrobacije, male scene različite prostore za igru. [Mi ove stvari ne objašnjavamo jedno drugom. Prezirem objašnjavanja. To me podseća na učitelja koji hoće da uputi svoje đake). Takođe pokušavamo da napravimo čitav niz vizuelnih iznenađenja. Tako smo jednom prilikom postavili skrivena vrata koja su se otvorila naravno, uz veliku škripu i iza njih se pojavila jedna ruka. U tom trenutku kroz prozor je uleteo pod krov jedan vampir. Morali smo da nađemo načina da jedan glumac uleti kroz prozor: takvi su tehnički problemi sa kojima se suočavamo. Pošto se upoznamo sa prostorom za igru. diskutujemo o raznim temama komada koji nam padnu na pamet. U tom trenutku ja übacim neke svoje ideje. Da bi počeli da stvaramo okvir, pokušavamo da iz čoveka izvučemo sve njegove životinjske odlike putem vrištanja onomatopeja, vokalnih intonacija, grotesknog načina hodanja ... U jednoj od mojih režija otpočeli smo jednom Molijerovom scenom. Na sebi smo imali kostime iz sedamnaestog veka. Ta komedija je trajala dva minuta. Najednom, neki od glumaca su počeli da se svlaöe. Na sebi su imali kostime pećinskog čoveka: tigrove kože, itd. Onda su počeli da skaču okolo naokolo i izvode svakojake akrobacije. Hteo sam time da prikažem ogromnu razliku koja postoji izmedu civilizovanog ekstrovertovanog čoveka i primitivnog introvertovanog soveka. Malo kasnije, drugi glumci su došli iz svih uglova pozorišta praktično goli, uz groktanje i vrisku ispuštali su svakojake prirodne zvukove. Jedan lep mladić, u div-

6