Bitef

It is true in a richer and stronger way than any primitive anger against the whites and their colonising imperialism, than any left wing sermon against our accursed attitudes and those of our forefathers. The performance, in its wild and rhythmic action, deals with the confrontation of two cultures, their breaking up and uniting. It is strange to have seen it, not knowing that at the same moment the confounded South Africans were firing on wretched black children in their shanty town ghettos. Will these terrifying people of our own colour and race drive us to new hatred and new »last stands«? Custer’s »last stand « at Little Bighorn is shrouded in a halo of heroic stupidity. Just keep it up, white idiots . . . Odin Teatret shows in song, music, dance and rhythm the encounter between » white « and »coloured«. And the action suggests that these two groups may be united in desperation or in anger. This is the far-seeing message, and it seems almost optimistic in the light of the situarían in Rhodesia, Vietnam, Cambodia and South Africa. It poses us the question of whether we dare to be people together with people different from ourselves. Odin Teatret works on all the senses, rejecting intellectual explanation and political argumentation. With this performance it approaches the utterly incomprehensible if one insists on a rational understanding. Nevertheless, there are moving moments of deep grotesque and startling beauty, born of movement and sound. Understand? No. But one lives it all. (Jens Kruuse, JyHands Posten, Denmark, 20. 7. 1976) í lis CC щ ÆèÊ Leto 1976 ‘ Kada je rad na ostvarivanju predstave bio zavrsen, prizori i price ■ k°jima smo mesecima bili nadahnuti pali su, kao što padaju jedra pośle naleta ' vetra. Ti prizori i price, koji su bili nasa polazna tacka, u samo] predstavi kao da su gubili od svog intenziteta. Lišče, opalo sa grana i izmesano sa korenjem, postaje i sâmo zemlja iz koje pocinju da niai nove biljke. A toga smo, izgleda, bili samo delimicno svesni. . . Ni glumci, ni režiser ne moga da karji kakva je neka predstava bila. То treha prepustiti gledaocima. A ja cu ipak prikupiti nesto lišća i ogolelog korenja, seéanja radi. » Dodite! I dan će biti ñas« Stvaranje ovog déla počinje u proleće 1974. u Holstebrou, Danska, i и Caprignanou, juzna Italija. Proces njegovog formiranja bio je vise puta

prekidan. Dva puta morali smo da počinjemo sve ispocetka. Na osnovu činjenica, s kojima smo bili suočeni и prošlosti, trafili smo odgovor na pitanje : šta se dogada između stanovnika Evrope i američkih urođenika? Toliko vaznih uticaja bilo je utkano и naš rad, stvarajući nove slike, koję su ñas ponekad čudile, a ponekad i zbunjivale. Sve je poticalo od naših iskustava, stečenih prilikom putovanja po Latinskoj Americi i Dalekom Zapadu; tokom deset meseci provedenih u juznoj Italiji, nas personal je uvežbavao grupni rad. Za пеке ćlanove nase grupę: to je značilo rad rame uz rame tokom dvanaest godina, od rane mladosti pa sve do zrelijih godina. Za druge, novajlije, to je značilo rad и centra grupe » veterana «, sa problemima integracije i stalno prisutnim oseéanjem moguénih propusta. Bili smo, osim toga, poznati kao pozorišna grupa koją lako uspostavlja razne vez.e, sastaje se sa Ijudima, s kojima ima sta da razmeni, ali pored svega toga Si vi и izolaciji, koju dobro organizovano društvo nameée svakome, ko želi da ide svojim vlastitim putem. Oseéali smo tolerantnu ravnodusnost onih koji su nas smatrali za društveno nekorisne i, kao takve, izdvajali и ogradeni prostor. Medutim, i mi smo imali naše licne potrebe, duboko individualne, koję bi se isto tako mogle definisati kao nesocijalne. Zašto da se zavaravamo? Zas to, umesto da ističemo naše licne razloge и prvi plan, treba da ih krijemo iza bezbedne fasadę » socijalne « ili »političke« opravdanosti? Ako je u pitanju jedna stvarna potreba, ona če ostaviti traga i postače, na kraju, socijalna delatnost. Postoje Ijudi и našem društvu koji osećaju da treba, bez odlaganja, stvarati ćelije za jedno novo socijalno biće. U manjim ili većim grupacijama, ove se ćelije več pojavljuju, bore za opstanak, nestaju и anonimnosti. Pozorišna grupa moje da budę jedna od tih ćelija. Jer, kada smo zajedno, pozoriśte postoje maska iza koję se skriva pravo lice naših drama i vizija. Mi to i dalje zovemo pozorištem. Zašto mu davati novo ime? Reci ionako ne znaće ništa. Uspomenama iz dečjih knjiga i knjiga za odrasle, prikljucuju se druge uspomene i saznanja, koje će nekome molda izgledati naivna, ali za mene oni imaju hiljadu značenja. Oni polunagi divljaci, na primer, koji su uz neljudske povike priredivali pokolje ncnaoruS.anih i bespomoćnih Ijudi, и zas av ali su те и knjigama koje sam chao i filmovima koje sam gledao. Trebalo je da prode trideset godina, pa da nekadašnje dete dode do saznanja da je cebad, koju su davali urodenicima, hila z.ara'ie na kolerom, da su njihove lene odvodene и javne kuće i da su mnoge bitke, koje su oni svojevremeno dobili, ušle u istoriju kao »pokolji«. Pred пата su stronice bromeara, biografa, istorićara, sa datumima, mestima, herojima i licnostima iz raznih dogadaja. 1867: 27. novembra pod zaítitom mraka i snega, George Armstrong Custer iznenadio je zaspale Indijance plemena Cheyenne и njihovom logom na obali r eke V asita i sve ih pobio, uz zvuke vojničkog orkestra koji je bodrio vojnike. 1876: 25. juna, usred dana, Siuksi, Čejeni i Arapahosi übili su George Armstronga Cusiera i pobili sve njegove vojnike. Ludi Konj, ćutljivi čovek srednjeg rasta, dosao je do saznanja da postoje dve stvarnosti: jedna, koju delite sa vašim pratiocem, i, druga, koją pripada samo vaina, tamo gde konji mogu da