Bitef

jure kao ludi. U svojoj trideset i petoj godini bio je übijen bajonetom и leda. Mali Veliki Čovek, njegov najbolji ratnik, mladi poglavica koji je тек odbijao та kakav kompromis sa belcima, bio je pored njega, ali и uniformi belog čoveka, i držao mu гике, како Ы ga sprečio da se brani. U zemiji akíivnih i svesnih pionira, koji su došli da izgrade jedno novo i veliko druhvo, šta su mogli da znače Indijanci? Reagovali smo emocionalno na sve ho se desavalo и svetu oko nas i lepili etikete na nasa reagovanja. Ponekad su ñas ta reagovanja podsticala na akciju, a ponekad Ы se sve izlivalo и recima. Povijali smo se kao drveée na vetru i, da ne bismo bili oboreni, morali smo da pustimo korenje. U početku, želeli smo glumca koji bi moga oda stvara cuda, oslanjajući se na moguénosti tela. To je bila zabluda, jer tolika pažnja posvečena fizičkim mogućnostima pokazała se kao prepreka и našem radu. Sloboda se sastoji и zaboravu na sopstvenu ličnost i trajenju kontakta sa drugima, sigurno i bez straha. Za nos, iz O dina, pozorihe predstavlja ovu obostranu prisutnost, и uzajamnim odnosima koje smo uspostavili medu ñama i и odnosima izmedu ñas i drugih Ijudi, koje se menjaju prema prilikama i licnostima na koje nailazimo. Ne ko će reči: da je sve to strasno subjektivno. Medutim, pozorihe gubi svoju objektivnost i postaje grupa Ijudi. Zašto? Da bi ostvarili neki zajednički program? To je dobra zamisao. Ali, moje iskustvo me je naučilo da ne verujem и pozorišne grupę koje se ravnaju prema doktrinama, propisanim za sve njene članove. Verujem u grupę sastavljene od snajnih individualista koji, pokretani licnim stremljenjima, imaju razumevanja za potrebe drugih. Poslednjih godina, dogodilo se vise puta da sam govorio o pozorihu kao o rezervatu, jer nisu svi rezervati namenjeni Indijancima. Izvan Holstebroa stoje dve velike moderne gradevine, cetvrtaste, sa velikim prozorima, okružene zelenim travnjacima, sa dobro održavanom zivicom. To su domovi odmora. U njima zi ve síari Ijudi; oni, koji nisu ni od kakve koristi, jer ne mogu vise da stvaraju, ni svojim rukama ni glavama. Ljudski otpaci. Minijaturni mirni rezervati, istovetni anima koje smo ozakonili, ma gde mi ziveli, a čije postojanje preéutno odobravamo. Jer, to su mesta gde smehamo duhovno zaostale, one koji nam smetaju, mentalne bolesnike, neuroticare, psihopate i asocijalne tipove. Sve ho je nepotrebno, pa prema tome i opasno. Kako da razbijemo začarani pozorišni kriig, ali s tim da ne izgubimo nasa individuaba st kao pozorišna grupa? U jednom selu Gvatemale, u jednom selu za koje se ohicno kaze da je » odsečeno od sveta« usao sam и пеки malu crkvu. Svi stanovnici sela bili su tamo na okupu muškarci, Źene, deçà. Svehenik je drjao propoved: »Svi smo jednaki pred bogom, nahm ocem. Čovek koji je bogat, nema zbog toga vécu vrednost. Čovek koji zna mnogo, nema vécu vrednost. Nema potrebe da se učite éitanju, и nadi da če vam biti bolje. Hristos je bio protiv fariseja, to su oni koji su znali da Čitaju. Hristos je bio neobrazovan, kao i vi.« A mali Quiche Indijanci odgovarali su mu pevajuči » vjeruju «.

» Dođite! I dan će biti naš« ni je nikakav protest protiv sracunatih prevara belaca и odnosu na Indijance, kao ni izraz révolta protiv stava koji su mnogi held zauzeli; »Jedini dobar Indijanac, to je mrtav Indijanac«. То bi bila hipokrizija. Zar da se bunimo protiv nečega, Što se vise ne može izmeniti, jer je ušlo u istoriju? Mazda je to shvatanje, mada kontr adiktorno, da jedan čovek mora da unisti onog drugog u ime vrednosti, za koję veruje da su univerzalne. U juznoj Italiji, kod Ijudi iz Salerna i Barbagia, mogli smo osetiti svakodnevnu borbu za opstanak, ostatke nekadaśnje kulturę i tradicija, kao nasleda koję postepeno nestaje, pogodeno vrednostima novih vremena. Zašto sam pomislio na rezervaí, kada sam posmatrao jednog starca како nepomićno sedi и send, ženu obucenu и сто, koją sa svojim teretom negde ïuri, dete obuceno и svetle boje kako se seta gore-dole ulicama sela, kao пека životinja и kavezu? Osetio sam, ne tako damo, na ovom istom mestu, da je i tu nekada postojalo živo i spojeno korenje, koję je davalo nadu da će ti Ijudi, uprkos svemu, preživeti. lako sam dobro znao da je u to isto vreme glad postajala veća, rad sve zamorniji, smrtnost kod dece rosła, a nesrazmera, izmedu one nekolicine pred kojom se mora skidati šešir i onih koji im se klanjaju, sve izrazitija. Ali, ova poznata logika stvari ne moje da notera na ćutanje onu drugu, emocionalnu logiku: dañas ova sela izgledaju lišena njihovog iivotnog soka, odvojena od ostalog sveta, osiromasena и njihovim ritmovima i koloričnosti, a da bi magia da napreduju, od njih se, izgleda, očekuje da se odreknu svoje prošlosti i utonu u tudu buduénost, koju ce stvarati drugi. Da se odreknu svoje prošlosti kao emigranti, kao oni koji su prinudeni na integraciju. Da izgube svoj identitet. U stvari, to su » nekorisna « sela, skoro bezvredna, sa ono malo industrijalizovane poljoprivrede. Korisna samo kao rezervoar potencijalne radne snage za udaljene fabrike. Rezervati, prema prvobitnoj odluci američke vlade, zauzimali su velike teritorije, bili isključiva svajina Indijanaca i nalazili se pod njihovom upravom, bez ikakvog učešća belaca. Glad za zemljom dovela je do raskida svih ugovora, a indijanska teritorija bila je smanjena do te mere, da je reč »rezervat« póstala sinonim za »zatvor«, sa prikrivenim pokušajima pristine asimilacije. Ali ko su bili ti pioniri, koji su pomerali granicu sve dalje i dalje ka zapadu, ka obećanoj zemlji, za koju su verovali da je bezgranicna i samo ceka da neko übere njene plodove? Bilo je vreme kada su deçà и Evropi radila i po dvanaest sati na dan u rudnicima i mlinovima, vreme, kada je industrijska revolucija privukla и gradove na htijade seljaka, gde su bili primorani da prodaju svoj rad i rad svojih paródica. S one strane okeana prostire se skoro prażan kontinent, gde se mole liveti dostojanstveno i slobodno od plodova svog rada. Zaśto bismo dizali svoj glas, akoje ugrozena sloboda hiljada nomadskih lovaca; zar mogu Ijudi, koji ne znaju ništa o obradi tla, sa njihovim nazadnim shvatanjima, da budu prepreka pristojnog livota milionima osiromašenih Evropejaca? Za mnoga indijanska plemena kao primer za ugled slulio