Bitef

¡e bizon. Bizoni su mogli da lutaju prerijama, snazni, spremni za borbu i ne plašeći se nikoga. U doba parenja jurili su tako besomućno, da se zemlja tresla, i bili kadri da se suprotstave svakom suparniku. AH, šta znači individuals podvig nekog ratnika, и poređenju sa mnogo važnijim istorîjskim konceptima i perspektivama ? Sa pionirom nije ista stvar. On je morao da se bori protiv snaga prirode, da brani granice svog imanja, sa dostojanstvom i ponosom ćoveka koji se ne predaje, resen da ide dalje. On je koristan, efikasan, radan i skroman и svojim prohtevima. Otisao je daleko, tako daleko, da je prema neumitnom zakonu dijalektike svaku vrednost pretvorio и njenu suprotnost: odstranio je sve sto moze da ometa usmeravanje ljudskih života shodno njihovim licnim vrednostima. Gledao sam nasu poslednju predstavu. Mogao sam da čujem и sebi glasove »Indijanaca« i glasove »pionira«. Dolazili su sa raznih obala, izmešani, kontradiktorni, neskladni, svaki sa svojim primamljivim argumentima. Sa simptomima novog života javljali su se i nagoveštaji neizbežne katastrofę. Ludom Konju je prepušteno da leti i da pada u poteri za svojim vizijama. Neki ljudi su rekli: »Da, ali vaše pozorište nije političkog smera. Vi ne možete ocenjivati Ijudsku stvarnost. To je malo pozorište za nekolicinu ljudi, koje neposvećeni ne bi ni mogli da shvate. Ono neće moći da funkcioniše izvan vaše vlastite sredine, kao ovde, и južnoj Italiji, na primer«. Ali, oni zaboravljaju da se pod funkcijom podrazumeva opštenje sa Ijudima, nesto dijalektičko a ne statićko. Posmatrao sam оvu predstavu sa ne kim čudnim osečanjem nelagodnosti i video da postoje drugi oblici i druge polazne tacke za »Dodite! I dan će biti nas.« U cirkusu Buffalo Bill gledao sam Bika Koji Sedi, Sarnana i poglavicu, koji je Sjedinjenim Državama naneo najveći poraź u njihovoj istoriji. Igrao je ulogu zastrašujučeg Indijanca. Posle predstave delio je autograme i prodavao svoje fotografije gledaocima. Zadovoljan Cody Buffalo Bill pokłonią mu je konja kojeg je Ueno trenirao. Na kraju turneje po Americi, pozvao ga je da pode sa cirkusom и Evropu, ali Bik Koji Sedi nije pristao: zeleo je da se vrati и rezervat, to nezdravo mesto, uîasno siromasno, gde se indijanska rasa degenerisala. Oni, koji su nekada pušili duvan kao znak bratimljenja, kao ritualni znak opštenja, sada su pušili pikavce da im prode vreme, prihvativši gestikulaciju belaca, i postali alkoholičari obućeni u dronjke. Bik Koji Sedi bio je sahranjen zahvaljujući uviđavnosti belih vojnika, posto je bio abijen и rezervatu od strane indijanske policije. Bilo je to 1890, kada je Duh Koji Igra obećavao slobodu i vračanje и život posle smrti. Ali, mi se ne sećamo te godine zbog ротке о nadi indijanskog proroka Wowoke. Sećamo se nje zbog uobićajenog pokolja Žena, dece i starih ljudi poslednjeg kojeg je priredio dobro poznati ćovek, po imenu Ranjeno Koleno. Verujem, da će oni koji su videli Dodite 11 dan će biti nos«, nači и naš oj predstavi drugo lišće i drugo kor enje, nimalo slićno onom koje sam ja prikupio. Naci će nesto slićno mladom drvetu koje se razvija i grana, shodno životnoj

snazi koju svalii glumac nosi u sebi. AH, poslednja reč ne pripada reïiseru. Pośle mnogo meseci rada, dolad trenutak kada on mora da zasiane i da posmatra, pokusavajući da shvati ovo tkivo oko njega, kao i znacenje koję nosi и sebi ovaj novi oblik. Sta bih mogao još da kažem? Postoje mračne sile koję zaslepljuju. Ali, postoje mracne sile koję podstiču intuiciju. Mracne sile su me povukle. Još ni sâm ne znam kuda. (Eugenio Barba) Summer 1976. Now that work on the performance is finished the images and stories that for months and months have guided us, fall like sails abandoned by the wind. Я Images and stories which ■* were our point of departure. The performance, the point of arrival, no longer seems to contain them. The leaves, fallen from the branches, mingle with their roots, themselves becoming earth from which a new plant begins to grow. We only partially seem to recognise it, and we wonder questioningly. The actors and the director can no longer say »what« the performance is. Now it is up to the spectator. I can, however, pick up handfuls of leaves, uncover a few roots, pile them up like fragments for memory. »Come! And the day will be ours « had its beginnings in the spring of’74 in Holstebro, Denmark, and Carpignano, southern Italy. Several times the process of its formation was interrupted. Twice we had to start all over again. Facts reached up to us from the past which we wanted to face: what happened between the Europeans and the indigenous populations of America. Different threads became interwoven during our work, creating new images which astonished us and sometimes perturbed us. There were the experiences of some of us gathered while travelling in Latin America and the Far East; the ten month spent by our group in southern Italy, our own personal experiences of working in a group. For some of us this meant work which had guided us, side by side, through twelve years, out of youth and up to the threshold of maturity. For others, the new arrivals, it meant work which had placed them in the centre of a group of » veterans «, with the problems of integration, the continual risk of feeling