Bitef

sadrži пеки nedokučivu tajnu, William Gaskill i Max Stafferd-Clark, korežiseri koji su i adaptirali Williamsov roman, vešto vode odnos Lomas-Cafferty kroz tapiseriju radnje. Zbog toga tempo radnje nije ujednačen. Red ja ostroumno osle bada Engleze njihove samosvesti о održavanju granica pristojnog ponašanja i prostora. Režiseri se kolebaju samo na kraju komoda kad je trebalo tu dovitljivu majstoriju jače da istaknu. Policija isteruje Govornike iz parka, jer je vreme da se park zatvori. Trebalo je da policija istera i publiku kroz »kapiju« umesto sto se povlad u pozadim dok gledaoci razgovaraju, jer su gledaoci i govornici igrali istu bujnu igru. Kad se sve završi publika treba da oseti istu iznenadnu potištenost koju moraju osećati govornici pred suočavanjem sa svakodnevicom. Svi treba da osetimo čežnju da se ponovi zamor zajedništva kad se » osvećene « granice pomeraju u Hajd parku, a ljudi, Govornici i gledaoci, opet igraju zajedno. Kao i Govornici , publika napusta dr amu i vraća se svojim uobicajenim problemima, monolozima i opsesijama. Lomas, napuštajući park sa Caffertyem, izgovara epitaf svima: » Cafferty , ima sad toliko mnogo neukih, nelogičnih, dosadnih ljudi koji su primoram da pokazuju svoje privatno propadanje .. .« (John Lahr, Plays and Players) Kako nema sedišta, publika -уяШ se okuplja u grupicama око tezge na sredini podijuma i pije čaj. Uskoro počinju da pristižu » cudaci «: jedan je ćclav i sav ШШ isíet oviran, drugi nosi mot ku sa koje vise raźni otpaci (»Ovo je m °j P atcv noster, dobio sam ga \щИ>’ •• Ш kada sam iś’o u Gloster«), Лт Najcuvenije londonsko ulično jSbj pozorište preneto je u salu i, -, ; ЯЛ do izvesnog stepena, vi ж я reagujete као da je to zaista mesto gde se skupljaju govornici u Hajd parku. Teško je gledati glumce u oci dok šetaju około prosed i prodajući novine. Inace, ovo sjajno i prvo izvodenje The Joint Stock Theatre Group postavlja jedan turistički kliše u zapanjujuću perspektivu. Posmatrad ucestvuju u predstavi kao i govornici. Za razliku od stvarnosti, an javnog govorništva dobija smisao tajanstvenosti. Ove spodobe u riíama, koje govore bez prestanka, zasipajući ñas svojim luckastim autobiografijama, opsednute su nekom pokretačkom silinom koju nemaju obični ljudi. Ne izvode oni samo cirkus u ludoj kud. William Gaskill i Max Stafford-Clark adaptirali su dokumentami roman Heathcote Williamsa » Govornici «. Williams je uzeo stvarne uzore i dao im prava imena, ali su

oni i tvorevine mahe. Kao i likovi и njegovîm komadîma oni fosforesciraju čini se da im se životni ciklus übrzava do tačke sagorevanja. Glavna lica и predstavi su tri govornika: prvi, odnekud iz centralne Evrope, bez drzavljanstva, gromoglasno iznosi savrSene razloge zasto treba sruhti zatvore; tetovirani Van Dyn, sa fantastičnim uspomenama iz Sing Singa, bio je pajtaS Al Caponea, a Billy Mac Guinness, koji se dite iz grob a, samozvani kralj Cigana, koga sve prekomerno uzbuduje i и коте je združena olimpijska duhovitost i mračne spiritualne čežnje, peSke ide do Liverpula noseči krst. Tony Rohr ga igra kao crnog, prljavog irskog Villana, a ako je stvarni Mac Guinness harizmatičnija ličnost mora da su ljudi padali mrtvi na licu mesía od njegovog elektriciteta. О. Cotton i P. Freeman kao druga dva govornika potpuno su uverljivi izbliza, а и mid-spielu se uzdižu do ekstravagantnog vrhunca. Uvođenje posmatrača, koji razgovara s njima za kafanskim stolovima, nepotrebno je jer ne doprinosi boljem razumevanju njihove tajne. Medutim, prelaz sa istovremenih bučnih govora na pojedinacne scene veoma je lepo organizaran. (Irwing Wardle, The Times, 3. 2. 1974) л «4» -d> Jf fSvratite и Äm ve . ШааЬ- ./арШащ pozoriste i Г@|||мйь. nádete se među gomilom ljudi koji se motaju о ко tezge g de nlv se P r °daje čaj u Hajd parku. tznenadu, П£ М hr ahorita isíeíoviran córek (»Ne plaSitz те Г se, nisam ja Oskar Wilde«) . skače na sanduk za sapun da чННнНЖ \ nam održi gov or o godinama Л, koję je proveo и Sing Singu sa SSI Rosenbergovima, Neid poremečeni ekscentrik, na čiji Sehr je zabodena mala vetrenjaca, activo pita da li bi neko hteo da ga bičuje za dve funte. Neki Irac и ritama priča kako je jednom otišao sa nekom kurvom koja ga je sledećeg jutra zapitala: » A Sta je s novcem?« nah a je on odgovorio: » Bila si tako ljubazna i dobra te mi ni na pameí ne pada da od tebe uzmem ma i peni.« To je uvod и » Govornike «, izvanredno teatarsko iskustvo i knjigu Heathcote Williamsa koju su slobodno adaptirali William Gaskill i Max Stafferd-Clark. I mada to zruci kao dokumentarna reportażu, gde publika igra ulogu radoznalaca koji se setaju po Hajd parku, délo, и stvari, ima ¿vrstu forma i temu. Forma daje pokuSaj potencijalnog govornika da upozna Ijude pre no Sto se popne na sanduk za sapun. Da 4 su gorornici iz Hajd parka stvarni dokaż slobode u Engleskoj, iii su samo turisticka atrakcija gde se samosvesni umobolnici mogu razumeti u svojim nastranostima. Verno oponaSajuči život, predsíava je, и stvari, brižljivo kontrolisano umetnicko delo. Neodoljiv utisak koji je predsíava ostavila na mene jeste da Hajd park i njegovi gorornici ni je dar od boga Turistickom birou već mesío па коте se svake nedelje izlaže goli ljudski očaj: moderni Bedlam, ako hočete. Irac, narkoman