Bitef

г posetilac sirotinjskih prenočiSta, teíovirani Al Caponeov priSipetlja (»Bio sam državni neprijatelj br. 6«), instruktor za vožnju, demagog bez državljanstva, svi se oni pojavljuju kao IJudi koji nalaze potrebnu terapiju na sanduku od sapuna i üblaženje bolne usamljenosti. Autori sugeriSu da nedeljni Hajd park neće nikąd biti mesto gde se radaju revolucionan. No, ipak je to dragocen ventil za obespravljene, usamljene, polulude, egzibicioniste i ljude van zakona, i u tom smislu je to nezamenljiv deo londonskog života. Gaskill i Strafford-Clark, ugledajuči se na komad »1789« (svi šetaju, glumci i publika), spajali su scene sa velikom umešnošću i iz glumaca uspeli da izvuku igru zapanjujučeg verizma: Tony Rohr kao irski Ciganin, Toby Saleman kao prosedi cinik, Paul Freeman kao teíovirani bivši gangster, koji pomamno mase isečcima iz novina, i Ken Cranham kao aljkavi posmatrac. Izvodenje je délo The Joint Stock Theatre Group; najbolji primer sposobnosti modernog pozoriSta da prisvoji teoriju koja bi и četrdesetim i pedesetim godinama bila ostavljena ozbiljnom stvaraocu dokumentarnog filma ili »šetajućoj kameri «. Zanosno vece. (Michael Billington, The Gardian, 1. 5. 1974) budnim okom policajaca koji se tuda Setaju. A ko su govornici, ta sarolika grupa Ijudi Sto obznanjuje svoje veoma različite strasti svake nedelje sa izvrnutih sanduka i lestvica? Za prolaznike su oni isto Sto i stražari pred Bakingamskim dvorcem živopisne pojave koje par adir aju po dužnosti, besplatna atrakcija. Medutim, pre deset godina Heathcote Williams (koji je međuvremenu dobio nagradu za dramu Evening Standarda) hio je dovoljno radoznao da otkrije ko su oni. Rezultat njegovih istraživanja je značajna knjiga, delom roman, a delom dokumenat. A sad su Govornike adaptirali William Gaskill i Max Staffer d-Clark pa smo dobili isto tako znać aj an komad, koji je tek stigao u ICA pośle dvomesećne turneje. Nema sediSta. Nema pozornice. Samo tezga na kojoj se prodaju čaj i sendviči (služi se pravi čaj i pravi sendvići) na sredini auditorijuma. Publika se mota unaokolo, razmenjujuéi grimase neizvesnosti, jer osečaju da ce njihovi

arangardni principi biti übrzo stavljeni na probu. Zatim izlaze iz svojih légala govornici. Jacobus Van Dyn: tmasto tetoriran od struka do temena, obrijane glare, ponavlja svoju sumnjiru priču da je nekad bio Al Caponeov prisipetlja ( »Državni neprijatelj br. 6«) kao katehizis gangstersko rere, Axel Ney Hoch: Jerrejin iz srednje Errope, bez drzarljanstva, bradai kao patrijarh, proporeda anarhiju i nasilje iz plemenitog straha da ih ne bi primenjirao и praksi. Bill Mac Guinness: grozničari Ir ас koji ir azi ka granicama sopstrenog zdrarog razuma kao kriminalac и bekstru (»Bio je dečak-gorornik pre rata, każe jedan iz stare garde, čeznutljir za manje ludačkom i reć ozbiljnijom prošlosču; nema danos borbe u parku«). Ostali članori orog čudnog malog bratstra (reciña ih je zasnorana na strarnim licnostima) rrte se oko tezge gde se produje čaj. Cafferty, noropeceni gorornik, ispituje ih и nameri da sazna kako da postane »zanimljir jarni gorornik « А сети ga oni mogu naučiti? Na kraju samo to da su Gorornici Ijudi koje nęka cudna siła (kao i umetnike) tera da saopštaraju cinjenicu da je ceo sret, izuzer njih, iščašen. Gluma je čudesna, narocito Tony Rohra и ulozi Mac Guinnessa. No, pripremite se za naporno rece. Računam da sam prepešačio dre milje prateći radnju po auditorijumu. (Treror Grore, Erening Standard, 1. 5. 1974) i the lunatic •-g The only risible JL curtain to come up on this freaks’ centre of the bare room where a scaffold holds a pin-spot and serres as a cafe. They stand here while the waitress chats them up, selling tea and sandwiches at a reasonable price. They talk to her, leaning next to men at the counter. Are they actors? They’re not Hyde Park loonies. But they look slightly more bedraggled than crerybody else. The Speakers is much more delightful and complex than any documentary rehash of a London tradition. We’re in the middle of a game of hide and seek where the spectators, as well as the speakers, are on show. They, too, are playing. And when Van Dyne, with a tattooed face as lined as a surrey map, kicks his speaker’s box through the crowd to