Bitef

* Ж * -Pre пе £° í0 ¿ж IfiPl fi ot p° čnemo - ~.‘>ф \ i H l Z' tvi razgovor о WMmpozorista i CÍ 'Ät Ш na š°j МФ pozorišta, iznećemo и k'' at k' m crtama etape rtašeg rada, započetog isključivo и 7- nameri da se uzajamno upoznamo *; щ' Я posredstvom pozorišnog tina. Tada je najvalnije bilo uspostaviti ravnotezu izmedu onog sto se ‘ щ mis li i onog što se leli ostvariti. iVaí rad na »Srećnim danima« щВк je vizuelno na zidovima » Teatro del Leopardo«, koje vise ne radi. »Terote« (skica za tekst —C. Remondi iR. Caporossi) — 1971 ¡72 —je povod da sepokaże neslaganje oko pozorisnog govora: C. Remondi ponovo se ogleda као glumac, a R. Caporossi okreće se značenjsko-operativnoj obradi prostora. » Vreča« je treći rad Claudia Remondija i Riccarda Caporossija Ovaj razvoj podrazumeva uloge u jedinsívu akcije, glavno operativno nasleđe vodi ka traženju i širenju naše pozorišne tematike: taj rezultat zasnovan je na prethodnim iskustvima i njihovoj stalnoj potvrdi, a takođe i drugim dokazima značajnim za publiku: napetost nastała podvajanjem naseg prisustva objektivni put kao komponenta podsticaja određivanje tekstualnog arhetipa ». .. и koji je verovao prvi pozorišni scenario и slikama, prvi scenski tekst za pozoriśte и potpunosti vizuelan, ni potpuno neposredan, niti, pak, pisan rečima« (F. Kor deli). » Vreću « je sada publikovala Maria Pacini Fazi. Objektivna komponenta »Vreče« ostavljena, pre svega, kritičkoj odgovornosti publike, ne predstavlja za nas početak kodifikacije govora, ukoliko smo uvereni da sve teatarske komponentę nemaju isti znacaj na planu komunikacije : izbor je operacija koja se odvija po sistema, usmerena da nade odgovarajući tip govora. Ne bismo, dakle, leleli da zaustavimo ono za šta verujemo da je и stalnoj evoluciji. To ñas je dovelo do ideje, zasnovane па пакет metodu shvatanja polja koje istralujemo, metoda koji je dobio svoju iskustvenu potvrdu; uzajamni odnoś prametara pokazuje konstante i promenljive našeg rada. Konstante čvrste tačke metoda odreduju nepromenljivost prostornog odnosa u kojima se prikazivani dogadaj odvija. Obrażać je skup glasova: lišiti tela iskljucivanje bilo kakve odbrane, raspadanje vlasti budućnosti, bez ulepšavanja, sloboda postojanja, ali ne i nulnost pojavljivanja; svetlost potpuna bez nijansi progresija; belo isključivanje svake nečistoće, svođenje na struktura scenska struktura korišćcnje ambijenta и njegovom originalnom vidu; prilagodljvost; promenljivost faktora: nepromenljivost odnosa-konstanta, svojstvo koje ima predstava da se prilagodi

svakom prostoru. Promenljive predstavljaju sistem funkcija zavisnih od želje da se struktuira nastajanje paraboloida odnosa. Skup takvih promenljivih je sistem koji ustanovljava prania za kombinaciju znakova. Takav kod može da usposíavi komunikaciju jedino ukoliko se u isto vreme može i čitati, i upravo zato, kao što smo već rekli, želimo da pronademo tip znaka koji najviše odgovara fenomenu. Elastičnost osnovne ideje svojstvo koje proizlazi iz promenljivih faktora je skok iz njegovog pojavnnog obrasca. Racionalno i iracionalno su momenti intervencije : jedan je komplementär an drugom. Ovi momenti predstavljaju podlogu za vrednovanje naše estetike, podrazumevajuéi pod estetikom odnoś izmedu nas i realnog. Ovo rešenje ne zavisi ni od formalnog prisustva sto je suvise malo da bi se dokazala makar i najmanja udaljenost od realnog, и kojoj je forma, utvrdena tehnikom, póstala renta potrošačkog iskoriščavanja, tako da sama sobom predstavlja društvenu proždrljivost ali ni od angažmana okamenjenog književnom retorikom i razvodnjenog i vulgarizovanog kvaziintelektualističkim spekulacijama joś manje od politickog impulsa koji je, pored ostalog, pozorištu stavio lažnu etiketu, koją lako može da zavede, ali koją je u isto vreme nedovoljno jaka da istakne jedinstvo oblasti, tako da još vise može da zagadi puteve, već meiste. Ali se i forma, i angažman i politika и pozorištu udružuju s ciljem da učestvuju и stvaranju neophodne esteticke uslovljenosti, kod nas za prevazilaženje antinomije između sfere idealnog i sveta predstavljanja, izmedu impulsa i efikasnosti refleksije. Forma nije stvorena da bi bila predmet kontemplacije. Ona je samo » pustinja «, početni stadijum našeg delovanja, koją tek treba da bude ispunjen organskim jedinjenjima. Starter je Instinkt igre, shvačen kao filter izmedu osečajnog pit anja i formalnog odgovora, na korne je da ukłoni dihotomiju izmedu forme i zivota. Moguénost kombinacija и traganju postaje nuznost da se pronade. Ovaj impuls da se plovi po prvobitno adimenzionalnom prostoru, može se, kroz fantastično, uciniti vidljivim и svojoj geografiji. Usvajena metodologija prozeta je ritualnim manifestacijama : res enje je shvatiti je kao jedini mogué prostor za razvoj fenomena, kao nužnost i slobodu, ali je bitno istaći suštinu takvog otkriča, kroz viziju igre: makar ona bila strašna i okrutna, na primer, kao veza izmedu strasti i vlasti racionalnih zakona, a ne kao zastranjivanje nametnuto toj manifesíaciji od strane nekog ko je koristi kao instrument vlasti. To je nasa vizija, naš angažman. Nas odnos je sazreo zahvaljujuči uzajamnom prožimanjiu privlacenju naših pojedinacnih iskustava; ona su omoguéila da izdvzirno na granicama profesionalnih prilika. Važno je nači se bez konfliktu na planu zajednickih interesovanja. Ono što je proizaslo je lično ucešće svakog na opstem planu, i ta odgovornost prema svemu ñas vezuje, tako da posao ne moramo da delimo on se и пата odvija paralelno. Životno iskustvo, medutim, potpuno je različito: C. Remondi 46 godina, prisutan je vise od dvadeset godina и pozorišnoj avangardi, pre negó što je ona došla и opasnost da postane kalup.