Bitef

R. Caporossi 25 godina, sa iskustvom slikara i arhitekte (studirao arhitekturu и Rimú ) izvlači iz oblasti teatra smisao za veče oslobodenje ekspresije, veoma vazne и predstavi. Zajednički rad traje već pet godina (od 1969), uz razumevanje, ali ne i kroz potpunu identifikaciju. § scenario ■m ш » re^a« Remondija i Caporossija na sceni »Teatro Club« bila je slikama zapažena predstava, predstava koju je trebalo videti. U toj » Vreči « ima nečeg chista impresivnog. Pre svega, jer su je napravila samo dva čoveka, jedan prilično miad Caporossi ( kvazi-arhitekta ) i jedan neśt o manje miad Remondi. Zatim što su ta dvojica bila и síanju da naprave jednu potpuno kompleksnu »stvar « i, и isto vreme, bili toliko smeli da je » obnarode«, zadovoljavajuéi se malim brojem slucajnih gledalaca (nije slučajno Uto je predstava igrana proslog maja и Rimú i što je niko nije primeíio, nije slučajno Sto je smo pre nekoliko vecen prisustvovali otkazivanju jedne predstave, jer su ne do stajali gledaoci). Konačno, » Vraéa« je prístala da se predstavi u tako » sirotinjskoj « odeći i, и isto vreme, s bogatstvom teksta za scenu koje se tako retko sreće ; и to bogatstvo teksta veruje jedan izvanredni scenario, scenario и slikama, prvi scenski tekst za pozorište и potpunosti ostvaren vizuelno, ne na sasvim neposredan način (kako to obično rade režiseri na sceni и pozorištu-slici) niti, рак, pomoću pisanog teksta. To je knjiga koja besumnje zaslužuje da bude objavljena, bez obzira na rezultate predstave i nezavisno od činjenice da smo je vide li (mogła bi se objaviti и nastavcima и » Linusu «; vro rado ćemo sugerisati ideju direktoru, verovatno će mu se dopasti). » Vreća « je, u svakom slučaju, apoteoza, gotpvo ironičan panegirik o instrumentu, cistom instrumentu, bio on Ijudski iii neljudski. Neophodno je opisati predstavu kroz uspeh koji su instrumenti imali na sceni; ti odvratni i fascinantni predmeti, koji su spona odnosa među Ijudima, okreću u nešto sasvm drugo p ocet ni onanizam predstave. Remondi je nevidljiv: pedeset do sezdeset minuta zatvoren u svoju vreću. Caporossi je pred njim, tako udubljen u programiranje torture, da se pojavljuje na sceni sa ogromnim povezom preko usta, nepokretan, proracunat, uzvišen. I Caporossi pocinje da upotrebljava svoje štapove, mašine, ogromne makaze, klješta, čekrke, toljage, injekcije, praćke, lukove, nož: sve to na štetu Remondija, štetu koja na kraju tako i ne izgleda. Remondi je и vlasti svog neprijatelja, prava žrtva, kao što je ovaj drugi pravi krvnik njihov odnos se

okamenjuje и oroj klasičnoj slid, sługa i gospodar. Onanisticka éelija trpi stalno dvojstvo: tezi da se proširi, a odmah potom da se skupi, da se zatvori u samu sebe, V meduvremenu, pokazała je s nesumnjiom efikasnoséu (scenski tekst o korne je bilo red, njegova predznost, njegov prkos da opise putanju onog Sto je najdespotskije promenljivo, promenljiro u apsolutnom gest, svakodnevno zbir anje), odnosno da je sa okrutnom efikasnoséu (ideoloíko polaziste » Vreée « je negde izmedu Beketa i Artoa), ako se tako može reéi, razuslovila ovaj odnoś da bi ga uroniła u najdublju tamu dijalektike (najsjajnija svetlost и kojoj se, ne bez razloga, predstava odvija), koja je okamenjena, svedena na samokontemplativno stanje, zatvorena и sopstvenu kruinu putanju. (Paese Sera) «mucenje ironijom Razderana rreéa, drhtara i теки gomila straha, iz koje se éuju coktanje i poneki jecaj (to je protagonista predstave), prikazana je na sceni Teatro Uomo pod naslovom »Vreca«, tokom smotre »Teatarske konfrontacije«. Njeni autori, reditelji i izvodad su Riccardo Caporossi, arhitekta i slikar, i Claudio Remondi, birši kočijaš i glumac, koji su napravili » bum« na pozornici rimske avangarde predstavom »Poziv«, jednim fantasticnim putovanjem oko ogromne beskorisne mašine, izranrednim delom, koje predstavlja dogadaj sezone. U » Vreči «, predstavi nastaloj pre dve godine, antiiki odnos izmedu krvnika i žrtre razvijen je na sasvim neuobičajen nacin. Zarobljen и ortopedski korset, sa porezom preko usta i gipsom na nogama, koji dni da sraki njegor korak odzranja, mudtelj je neumoran i pun inrencije. Žrtra je bezoblicni predmet unutar rreće od jute, pasiran i ti h, koji se samo s rremena na rreme trza, a tu i tamo, kroz poderotine, naziru se delori njegorog tela. Muéitelj, rarnodusan i aktiran, seée ga, bode, ranjara arsenałom ostrih predmeía, koje potom uredno slaze na policu, probada ga i ispituje zbirkom instrumenata ogromnih razmera. Siíuacija kao da je preuzeta od Beketa, ali pantomima poseduje kadencu rituala и kojoj je metafora o uslorljenosti éoreka, iii metafora o rlasíi, sekundarna и poredenju sa drostrukim odnosom mucitelja i muéenog. Dra lika predstarljaju dželata i žrtru, sudbinu i suštinu éoreka, rlast i subjekt vlasti, ali neodoljira ironija ne dopušta éak ni trag manihejskog objašnjenja. Tortura se nasíarlja upotrebom sre odabranijih i apsurdnijih instrumenata. Vreéa koja žiri bira gurnuta и gomilu prekriraca, dok maskirani éorek postaje doktor Kaligari: iz eksperimenta nastaje break. Ora forma, koja ispušta neartikulisana zaperanja, bira probodena iglom i prikaéena