Bitef

uopšte nije dotirana. Na kakav je prijem španske publike naišla tako neobicna režija jednog velikog delà nacionalnog repertoara? Premijera je odr žana polovinom novembra 1975. na Majorki. Pośle toga smo potíi na turneju po svim velikim gradovima, od Sevilje do zemlje Baska, sa izuzeíkom Madrida i Barselone. Prijem je od prve tío jednodumo topao. Bilo je naravno i izvesnih optíepoznatih protivnika predstave mogli su se izbrojati na prste jedne гике me du anima koji se nameéu kao Ijubomorni poznavaoci Valle-Inclana ... Ali njihov značaj je ravan zrnu peska и pustinji. Kako ste vi pristupili komadu? То je triptih od »tvrdičluka, pohotljivostî i smrti« kako je govorio Valle-Inclan o jednam drugom srom delu. Po mome mišljenju, radnja »Božanskih reči« vrti se najpre oko Laureana, decaka idiota, nakaznog, koga гики na kolicima ... Tekst je, uostalom malo igrań и Španiji: obično je natur alistički prikazivan. Moja numera bila je sasvim suprotna. U pocetku, tragali smo и pravcu barokne raskoši. U toku daljeg rada odbacivali smo predmete, na primer, prilikom dizanja balonu, kako Ы on dostigao željenu visinu. Nikakre kuce ili lepih pejzaža na sceni. Ostaju samo ljudi koncentrisani na golu govornu melodiju, koji prîcaju jednu priču, koja cak nije nikakva prica nego vise svedoéenje о nacinu zivota. U stvari, jedine stvari koje su tu ostale jesu jedan harmonijum i osam orgulja u Sirini od dvadeset metara. Nuria ija otputovali smo u Galciju, rodni kraj Valle-Inclana, и коте se odigrava gotovo celo njegovo delo, posebno »Bozanske reči«. Pratio nas je njegov sin i pokazivao mesta koja je njegov otac često posećivao. To nam je veom koristilo iako moje pozorište odbacuje rekonstrukciju pejzaïa. Što se tice igre glumaca ona je bliska žustrim pokretima koje sam postigao и Ženeovim »Sluškinjama«. Edgardo Canton je ostvario parituru koja je bliska onome tío mi je bilo neophodno : muzika koja nije snebivljiva več precizna i čije su intervencije prosto razborite. Meni su mnogo blize emocîje nego intelektualnost. Predstava je iznad svega vizuelna. Kostimi nisu pozorišni u bukvalnom smislu reći. Oni se pripijaju uz tela iz ćega se izvija cuinost kao strela iz luka. Moja predstava ne priželjkuje estetske naklonosti. Ona nije ukrasna. Ona je sva napeta od prodornih i razdirućih snaga. Glumci nisu nasminkani. Godine starosti glumca i likova koje tumace ne maju ve ze. Valle-Inclan je svoje komade nazivao zastrašujućim, Bio je strastven borac za slobodu, zaljubljen и pravdu, surov, sarkastican. Govorio je о cr/ioj Spaniji, о keltskoj Spaniji, о Spaniji paganskih praznoverja i rnirisa tamnjana. Zamislite kako hvataju jednu pticu. Zatim joj svirepo zavrnu šiju. A onda je divlje ocerupaju, tío pre pobuduje и žas. Moja predstava je sličana ovakvom dogadaju. Victor Garda je Ženeove » Sluškinje « režirao za trupu Nurie Espert i prikazane su na BITEF-u 1969. godine. (Antoine Sarrazin, Le Journal de Chaillot) victor garda Pre dolaska u Evropu 1962, Victor Garda bavio se režijom и Arge nt ini i Br azi lu. Godinu dana kasnije, dodeljena mu

je prva nagrada Univerziteta internacionalnog pozorišta za realizaciju jednog delà od Od 1964. do 1969, relira delà sledećih autora: Valle Inclan (»Rula od papira«, 1964), Lorka (»Oltar Dona Kristobala«, 1964, »Asi pasan cinco anos« 1967—68 prva nagrada Internacionalnog /estírala u Lisabonu), Alfred \Як Jarry ( »Kralj-ïbi«, 1965), Arrabal (»Gr obije automobilu«, 1966; ' 4 * i “ dre predstave realizar ane na bazi Arrabalovih hornada, 1967 —68 prva nagrada na Internacionalnom festírala u Beogradu, kao i 16 drugih nagrada), Calderon (» Veliko svetsko pozorište «, 1967), Gil Vicente (»Kastilijanske misterije«, 1967), Paul Claudel (»Mudrost iii parabola sudbine«, 1967—68 stipendia dodeljena za najbolju reliju Claudelovog komada), Genet (»Slularke«, realizovane u Spaniji 1969 velika nagrada Internacionalnog festrivala u Beogradu; »Balkon«, 1969. u Brazilu, 14 nagrada). 1970, André-Louis Périnettî pozara ga na gostovanje u pozorištu Unirerzitetskog grada sa predstarom »Slularke«. U tom periodu relira u Londona, u Old Vic Theatre, délo Arróbala » Arhitekta i car Asirije «. Od 1970. do 1973, na internacionalnoj turneji sa grupom Nuria Espert, prikazuje Zorkinu » Yermu «, Na Bijenalu u Veneciji 1974. relira » Autos Sacramentales« od Calderona. Ora predstara biće tako de prikazana u Londona i u Lisabonu. I na kraju, ero njegore poslednje kreacije, koją je 1975 — 76. dolirela trijumf u Spaniji, to je » Divinas Palabras« od Valle Inclana, u interpretaciji grupę Nuria Espert.

r ¿ s plusieurs mises scène \f en Argentine au Brésil, . Victor Garcia arrive en Europe V en 1962. Un an plus tard, il Л. obtient un Premier Prix à Жг l’Université Internationale du Théâtre, pour la réalisation d’une oeuvre de Lorca. De 1964 à 1969, il met en scène un peu partout dans le monde des œuvres de Valle Inclán (»La Rose de Papier«, 1964), Lorca (»Le Retable de Don Cristobal«, 1964, Premier Prix du Festival International de Lisbonne; » Asi pasan cinco anos«, 1967-68), Alfred Jarry (»Übu-Roi«, 1965), Arrabal (»Le Cimetière des Voitures «, 1966; deux spectacles