Bitef

Jedne sredinom novcmbra 1957. У J glumačka družina iz San - * Franciska je ušla na kapiju državnog zatvora San Quentin. Kosili su jedno osuśeno drvo, vcliki kamen, bič i odgovarajuće kostime za peíoricu glumaca. Publika se sastojala od 600 zatvorenika, osudenih na visoke kazne za teska krivična delà, ukljućujuči silovanja, übistva i pljačke. Bio sam jedan od tih Ijudi i, и mojoj dvadeset i trečoj godini Života, odležao sam već tri godine zatvora, Zbog kidnapovanja, pljacke i silovanja osuđen sam na doživotnu robiju, bez ikakvih izgleda na pomilovanje. Zbog opšteg uzbuđenja, oko mene je vibrirao vazduh и toj ogromnoj dvorani, koja je za tu priliku bila preuredena и pozorište. Vecina nas nije nikada prisustvovala nekoj pozoriśnoj predstavi. A bilo je i takvih koji nikada nisu ni kroćili u pozoriste, бак ni radi pljacke Kada se osvetljenje u dvorani ugasiło, pred zavesu je stupio upravnik zatvora i u sali je smesta nastupila tišina. Upravnik je objaśnia da je ovo prvo profesionalno pozorišno izvođenje и zatvoru otkada je Sarah Bernhard, pre mnogo godina, posetila zatvorenike. Izrazio je, osim toga, nadu da čemo se, imajući sve to и vidu, ponaśati pristojno. Nagovestio je mogućnost da će se ovde übudućc odrzavati vise sličnih priredbi. Zatim nam je predstavio režisera Herberta Blau, naveo je ime pisca i govorio о njegovom komadu uopšte, kao i o nacinu na koji se takvi komadi, teško shvatljivi, gledaju. Primera radi, povezao je to sa partiturom džeza. Trebalo je, naime, jedan pozorišni komad shvatiti kao muziku, koju će svaki interpretirati prema svom licnom nahodenju. Napustio je pozornicu, zavesa se razmakla, i pred naśim oćima ukazao se prażan i nemi predeo, koji se stalno ponavljao da Ы se na kraju izgubio и mraku. Mene je ta pozornica podsećala na neki veliki kavez. Kada je pócela da se odvija akcija komada, sedeo sam kao skamenjen i slušao odmerene i kao sećivo oštre reči izvođača. A njihovo znaćenje bilo je porazno za menel Čekati ! U komadu je bilo reći o ćekanju ! Čekati nekoga, koji se zvao Godo. Oko mene su se drugi zatvorenici smejali. Razume se da smo znali sta znaći ćekatil Znao sam sta to znaći, ćekati na nesto. Jer ćekanje je postało sastavni deo mog života iza surovih zidova San Qentina. Čekati na пеко pismo, na hranu, na cavara koji otvara vrata moje éelije, na spavanje. Čekatil Čekati na kontakt sa drugim ćovekom, na razumevanje, ljubav, pomoc, na izbavljenje iz ove crne гире. I, uprkos svemu, verovati da ovo stanje neée trajati do kraja zivota ! I svuda око тепе, и ovom moru izgubljenih lica, osećao sam prisutnost tog istog saznanja. Situacija, u kojoj su se nalazile lićnosti na pozornici, mogła je isto tako dobro da se odnosi na bilo koga od prisustnih u gle dali stu. I sve je stvarno lićilo na partitura, ispunjeno

Ijubavlju, poezijom i govorom. JoS dugo pośle spuštanja zavese osećao sam magiju tog komada. Posmatrao sam kako je nas novinar žurno napuštao salu i znao sam: da će već u narednom broju San-Quentinskih novosti objaviti svoju recenzijul Kada je prikazivanje bilo završeno, svi zatvorenici su se smesta digli i dugo aplaudirali. Napustivši posle toga veliku dvoranu, osetio sam da se nešto izmenilo. Odjednom sam primetio koliko su ogromni i visoki blokovi nasih ćelija. Sve je bilo skoncentrisano kao и nekom zarištu. Za proteklih dva sata, nesvesno sam čekao na Godoa. Po povratku u našu čeliju zatekao sam mog sapatnika kako sa nestrpljenjem očekuje iscrpan izveštaj. Pitao sam se: šta bih mu mogao ispričati. Posto se nalazio pod specijalnim reżimom, zbog osnovane sumnje da će pokušati bekstvo, on nije mogao da prisustvuje predstavi; posle zakljucavanja čelija и 6 sati, njega više nisu puštali napolje. Odlucio sam da mu ispričam da se u komadu radi о čekanju na nekog momka po imenu Godo, kofi se nikada neće pojaviti. U meduvremenu, vide se dve skitnice, kako stoję i pišaju, jadikuju i pevaju, a onda se pojavljuju druga dva tipa: jedan od njih obavija onom drugom uje oko wata i bije ga svaki put, kad onaj ispusti torbe iz гики. A ha je и tim vrećama bilo, pita me moj cimerkolega. I ko je taj tip Godo, uopste? Nemam pojmą, odgovaram mu ja. A gde je Godo? Sutradan sam и dv oriś tu čekao na moje prijaíelje; dis kuto valí smo o komadu i svako je imao svoju ideju o tome ko je taj Godo и stvari bio. Na to pitanje odgovor nismo našlil Odlucio sam da и zatvorskoj biblioteci potražim knjige tog čoveka, Samuela Becketta. Tamo sam, na žalost, saznao da smo imali samo dve knjige iz zbirke njegovih déla i da su obadve, tog istog jutra, izdate na citanje. I и kancelariji San-Quentinskih novosti okupiło se и meduvremenu mnogo zatvorenika, koji su takode diskutovali o torn komadu. U toku tog razgovora došli smo uskoro na ideju o osnivanju vlastite pozoriśne druzine. Dva dana docnije, pred upravnikom zatvora stajali su elano vi komitetu, sa predlogom za osnivanje San-Quentinske dramske radionice. Posle nekoliko dana upravnik je odobrio nas predlog. Pravila, koja je on za funkeionisanje nase radionice ¡r >pisao, bila su jednostavna : svakome se mora pružiti prilika da dode do пеке uloge, dva komada godñnje moraju da budu realizovana, nikakvog prikazivanja zenskih osoba i ni и кот slučaju nije dozvoljeno izvođenje nekog komada и коте se na bilo koji način kritikuje policija iii viada. Uspeo sam da dodem do jedne Beckettove knjige: » Malone umire «. Na onu drugu knjigu »Molloy« morao sam da ćekam vise meseci. Odjednom je Beckett postao » prisutan « u San Quentinu. Procitao sam » Malone umire« vise puta, ali nisam našao ni traga o Godou. Onda sam saznao da je Beckett bio и vezi sa Jamesom Joyce, o kojem sam doduše čuo, ali ništa od njega nisam chao. Odjurih u našu biblioteka, u nadi da ću u delima Joy cea naci пеки indiciju i možda konačno dokučiti: ko je Godo? Ali ni tu nisam našao rešenje zagonetke Zar neću nikada dobiti odgovor na moje pitanje: ko iii Sta je Godo? Godine su sporo prolazile a nasa radionica je i dalje realizovala nove komade. U tom periodu mi je pošlo za шкот da procitam veéi deo Beckettovih déla. Godine 1960. dobili smo od