Bitef

marco massaccesi (precht) massìmìliano initia (maurizio) lidia montanari (wendla) auto nino presi er (gianni rilow) edoardo spada (predsednik) vittoria vìtolo (melchiorre)

Iz ovog wedekindovskoF¥ SW -perlinijevskog materijala \j WM/ izbija, s jedne strane, razioniti besmisao egzistencijalnì zahtev, izlaganje zivota koje giuraci prirodno tumace; s druge strane, tu se sukobljavaju ì mesaju imaginarni Instinkt, surovo predstavljanje snova i secanja, kao scenski izraz. Pedini se ovde prvi put sukobljava sa upotrebom reci i, и izvesnom smislu, ukazuje joj poverenje izrazajno-sentimentalnom igrom glumaca, koji treba da se samo potvrde kroz Renasti Wedekinda ; s druge strane, on je isuvise obuzet svojim opsesijama i ranama da Ы ih jos jednom objasnio slikama. Nekome bi se mozda ucìnilo da se na ovom scenskom putu plod uravnotezenim stilom i da tokom predstave svi dolaze do sigurnosti; medutim, istina je da se svi nalazimo pred normalnom neuravnotezenoscu, bilo zb о g toga sto surovost slika dovodi do ìzdaje narativnog skandiranja, bilo zbog toga sto je nemogueno ìzacì sa poverenjem iz tragedije koja kola и Wedekindu i Perliniju. Pedini, и stvari, boreci se sa tekstom »Budenja proleca«, uranja и njegov teatarski pocetak, и godine plodne veze za i protiv sa Nannijem i drugim clanovima »Fede«, a istovremeno, svojom uobicajenorn pohlepom i suvoparnoscu, sve belezi и sopstveno secanje. Na taj nacin on potvrduje dijalog о ekspresionistickom pokretu, о коте je vec tada mislio i koje je sreo preko grupe; suda nudi dokaz vracanja sopstvenoj masti preko pokreta i upotrebom prostora. Medutim, namece se pitanje koliko iskrenosti postoji и takvom pokusaju i kako se manifestuje ekspresionisticki pokret (tj. kobna priroda nacina saopstavanja kod danasnjeg Perlinija) ; postavljena pitanja padaju na giare i tela glumaca, koji se trude da ovom prìlikom sverna daju sopstveni smisao (a ne kao nekad da budu samo senke-znaci), na podelu i kompozieiju slika (na sekvencu nivo koristi se filmskim iskustvom: od Roussella), sa perspektivom uz.asa ì odgadanja, uzletanja i predaje. Pohlepa je uobicajena: коте je potrebno da zbog nezadovoljstva prouzrokovanog odvajanjcm pokaze ogromnu patnju ida je (na tragu potke ) ponudi kao tenziju, poput neraskidivog i nerazlucivog klupka. Suvoparnost je korìscena kao i ranije, tj. hladno ì sracunato и dispozieiji

prostora i podeli prostornih tacaka, kako Ы se dobio maksimum praznine i vi de о -auditiv ne zanimljivosti (kao suprotnost) . Tako se krici pesma, kao i povredena tela, vracaju, i oglasavaju da su fizicki zivi a duhovno odbaceni, i to gestom koji samo svojom egzaltacijom podseca na tradicionalni ekspresìonizam, koji se, kao takav, prihvata samo zbog vizuelnih i prostornih iskustava tokom poslednjih dvadeset godina. Liter ama iskr ernst badi tada zelju za ponovnim glumljenjem, ali sa neobicnim i podozrivim efektom; jer tu vlada sustinska asepticnost i uzdrzana transkripcija. Nije poznato kolika je Perlinijeva svest о krizi, Ungvistickoj i teatarskoj krizi; ali je izvesno da nam njegov materijal и »Budenju proleca« daje о tome bolan dokaz ako ne i saznanje da je tako; и tom nabujalom romanticaru sa porodicnim reakcijama i и tom traganju za slikama и kojima zivot ima svoj novi moral и nastojanju da izmeni drustvo i gde je umetnost vise nego obicni spektakl ne moze ponuditi unutrasnju vrednost. Ovaj nedostatak, koji se zapaza kod cele generacije, skupo i otvoreno je platio Periini i svi njegovi saradnici (najpre Agitoti, a zatim ì svi glumci) posto su cinicno ostali njegovi zarobljenici, bez mogucnosti ispravke ili bezanja (sa potvrdom naivne prenagljenosti). Proracun i iznenadenje se uz to baino prozimaju i sudaraju, ne primajuci nikakvo posrednìstvo niti osudujuci prirodnost. Na taj nacin literarna neprirodnost se povecava scenskom ogoljenoscu; ali znaci su prepoznatljivi a reakcije dobijaju proceduralni odgovor. Na tim granicama koje su, uostalom, nemogucne (tj. uzdignute), sadasnje Perlinijevo deio nalazi osnovu za svoje cvrsto postojanje, nudeci unutrasnjem znacenju citava seriju razloga, kao i pitanja и ve zi sa svojom buduénoscu ne samo и teatru, od strasti za obnavljanjem do ponovnog sastavljanja teksta, od prelaza dramaturske doze do scenske transkripcije obnovljene kompleksnosti. I tako, krajnja i neizbezna avet cija produktivnost zrelo udara po instìtucijama (ministarstvo, javne ustanove itd.), a isto tako na vec postojece javne laboratorije, kao i one koje se planiraju, vraca se i namece. Da li ce Teatro La Maschera umeti da izade iz infantilnog anarho-hedonistickog duha kojim soda piovi? Mesto polaska jos nije vìdljivo niti se moze prepoznati ; ako je и putovanju do sada vladalo odusevljenje, od sada vise пета produzetka. Isti takav posao na »Piramidi« ili ce promasiti svoju svrsishodnost ili ce sagraditi poslednje uporiste individualnog rada. To su problemi; dobro je da ih postavimo i na planu kritike. (Giuseppe Bartolucci)