Bitef

budjenje Zasto Wedekind? Zasto »Budenje prole ca«? Pre nego sto о tome zapitamo Perlinija, ili njegove bliske saradnike (Antonello Aglioti), ili njegove glumce, trebalo bi se obratiti Patriceu Chéreau-u i Giancarlu Nanniju. Prvi je postarlo na scena » buia«, za Piccolo и Milana, a drugi »Budenje proleca«. Dva prethodnìka, koje ne mozemo zaobici. Predstave koje su se barile samo jednom jedinom temom : individualnom pobunom i anarhìjom protiv tradicìonalnìh drustvenih okvira (nazvanìm gradanskim, a mozda bi bilo bolje odrediti ih kao sredista za propaganda i nametanje »veda«, koji, slican mita ili skupu slicnih ideja, vlada »telom«). Drugitn recima, istrazivanje a oblasti koju naso pozorista nisu mnogo obradivala, nego su se barila » raznorrsnoséu « koja je oscilovala izmedu ideje о namucenim zrtrama, a zatim prelazila и protest. Bez odredene ideje sta treba strarati, ali zato sa znanjem sta treba suprotstaviti a, po mogucstvu, i rasiti; s ciljem da posreduju, tj. da izmire teatar (mali mas-medij) sa rusilackom sklonoscu mladih, krajem sezdesetih punih nade, i pocetkom sedamdesetih godina punih teske realnosti. Poduhvat skoro ocajnicki. Ili, bar, delimicno. Mali mas-medij cesto ima odlicne ideje, ali ne deluje na distanci. Prilagodava se. Tako se prilagodio i norom konformizrnu. Slavijenju » razlicitosti « kao poslednjoj oboli. Najpre predvorje, a zatim neka vrsta cistilista. Neutralnost ili pokajanje. Da ne bi gledali pakao i da bi se pomirili sa zivotom »na bici« ili sa cekanjem и redu (svi su mladi na »listi cekanja«). » Razlicitost « ili » razliciti « postali su poslednjì alibi. Ogledati se и njima, и zvanicnim salama ili и salama takozvane avangarde, daga je bilo dovoljno da se odlozi hod kazaljki na casovniku proticanja vremena. Pedini dokazuje suprotno. Njegovo »Budenje proleca« pre analiziranja njegovih premisa i rezultata ree je unapred pobedeno nemogucnoscu. »Razlicitost« ili »razliciti«, ukradeni iz repertoara ili panavo übaceni и ovo malo novih tekstova, predstavljeni kao heroji ili neheroji, hrane se cinjenicama i podacìma, a pre svega apstrakcijama. Suvise lepote, suvise nemira, suvise patnje, suvise razornih optuzbi. Obmana и umetnickoj i kulturnoj interpretaeiji upotrebila je drugi materijal da hi mogia istrajati. Iz tih razloga ne treba govoriti о revidiranom Widekindovom » Budenju«, vec о Perlinijevom » budenju « (malim » b«). Jer Widekind vise ne moze biti uzglavlje na коте, ako ne sanjamo a ono bar spavamo ; ili jastuce za svade и budoaru i spavacoj sobi. Bolje receno, ne moze vile sluziti ozivljavanju individualistiche i anarhiji sklone ideologije, a zatim izvesti na scena junake koji ocekuju aplauz, uz sarm svoje arogantne » raznolikosti « novog kulta gradanske klase. Periini se l'coristi Wìdekindom porobljavajuéi ga. U nckom

rimskom magadnu na periferiji, prostranom i svecanom kao katedrala, da Ы и njemu napravìo jedan od svojih tunela, ali bez Uca nad kojima bismo se raznezili ili sa kojima bismo se indentifikovali и zeljì da bar za trenutak izademo iz sebe samih. On ga upotrebljava Hi izdaje, kako и originalnom tekstu tako i и isuvise pedanterijskim lekturama. U tunelu, klaustrofobijski ritual nam nista ne pokazuje osim mahanja rukama i reci lisenih smisla. Sve licnosti drame su na istom nivou. Sudaranje velikih, vrlo velikih predmeta, koji samo na trenutke zauzimaju prostor. Sukob sa porodicom i profesorima, koji se direktno Hi indirektno razbuktao izmedu sezdesetih i sedamdesetih godina, znak je kolektivne izgubljenosti, koja nije pristajala na bekstvo Hi kompromise. »Neprijatelji« su ocigledni, kao i zrtve i übice. To je surov ambijent, и коте traju apsurdne, predvidljive i neizbezne tace. Ovo je konstatacija. Zalosna. Recena bez imalo egzaltacije Hi, obratno, bez ikakvog poziva na saosecanje. Pedini je, mozda, do nje dospeo na osnovu improvizovanog, slucajnog puta ishod njegovog odnosa sa tekstom koji se g ulva za vreme proba i stalno krizne interpretacije, cesto preambiciozne i pane obecanja (spektakl je и pocetku bio posvecen Widekindovoj deci: od » Mine-Haha « pa sve do »Prolecnog budenja«). Medutim, takav metod rada se sluzi citatima i eksplicitno pokusava da spoji naturalizam (scena tace) i nadrealizam (imaginacija zatvorena и tunel). Sve zajedno, to je igra vidljivih trikova, kojima se podvlaci predaja pad teatro pred realnoscu koja nam izmice na sve strane. Kinematografsko iskustvo —film » Hotel des Palmes « pokazao je Perlinijevu osobinu da vidi i prikazuje, pomocu sekvenci, sekuci ih kao pri montali filma; » Budenje « se odvija kroz duge ili krace sekvence, uz neprekidnu trku od jednog do drugog teksta (i prost or a magacina). Bez izlaza. Bez stvarnog olaksanja, uz iznenadno urlanje i zagluseno udaranje dobosa. Svi su zarobljeni. Slavlje »razlicitosti« pretvorilo se и тоги. Razdrazujucu, koja progoni. U otvorenu utopiju. (Italo Moscati)

• -й Perché Wedekind? perché »II ~f Ê risveglio di primavera«? Più Щ/ Щ/ che chiederlo a Periini e ai suoi risveglio di periini I stretti collaboratori (Antonello Agitoti) оai suoi attori, bisogna rivolgersi a Patrice Chéreau e a Giancarlo Nanni. Il primo ha messo in scena » Lulu« per il Piccolo di Milano, il secondo proprio »II Risveglio di primavera«. Due precedenti dai quali non si può prescindere. Spettacoli che hanno proposto un solo tema: la rivolta individualistica e anarcoide contro le strutture sociali tradizionali (chiamate